Iranski film       


Razvod na iranski način Asghar Farhadia
Zlatni globus iranskom filmu


Granice Irana su blokirane odnedavno za poznatu iransku glumicu Golshifteh Farahani kojoj je zabranjen povratak u zemlju.

Razlog je kako navode zvaničnici njene zemlje fotografija na kojoj je pozirala obnazena, publikovana u francuskom listu "Madame le figaro".

Nedavno je protagonista filma " RAZVOD", nagradjen u Los Engelesu sa Zlatnim globusom, objavila da joj je Vlada zabranila povratak u zemlju.

Umjetnica rodjena u Teheranu, trenutno nastanjena u Parizu, 2011.godine napustila je Iran, usljed uvodjenja etickog kodeksa, koji je obavezna da primjenjuje filmska industrija nakon stroge odluke njenog premijera Ahmadinejada. U medjuvremenu je iz istih razloga zatvorena i iranska KUCA FILMA. Ukoliko film Farahani dobije Oskara za najbolji strani film, to bi znacio za Iran povratak u HollyWood nakon punih 14 godina. Podsjetimo se filma" I ragazzi del paradiso" u reziji sjajnog Majida Majidia ciji je film nominovan za Oskara 1998.

U ovom momentu odnosi Irana i USA su najkompleksniji i najdramatičniji možda u cjelokupnoj istoriji te dvije države, posebno zbog nuklearnog programa Irana, a potom usljed uvodjenja embarga prema Iranu od strane zapada. U ovom momentu tenzije rastu i zbog prijetnji Teherana da će obustaviti saobraćaj i prolaz u Hormuzu , zoni Golfskog zaliva.

Zabran povratka umjetnici nije samo posljedica obnaženosti na fotografiji iranske dive već je i kulturno-tradicionalnog i religioznog karaktera. Iako je vice- ministar za kulturu uputio pohvale Golshifteh Farhadi, za prestiznu nagradu Golden Globe, kako je naglasio kasnije, tridesetogodišnja umjetnica nije respektovala "protokol" koji je uveden od vlade koja se bazira na zakonima sharije. Na kraju je zamjereno i režiseru filma, Asgharu Farhadiju, zbog srdačnog pozdrava i pružanja ruke pred kamerama citavog svijeta slavnoj Angelini Jollie.

Asghar Farhadi je rodjen u Ispahanu 1972. Studira literaturu, pozorište, film u Institutu Ranog Iranskog filma. U Teheranu završava studije filma i teatra.

Napisao je brojne scenske tekstove, teatarske predstave; saradjuje sa televizijom i radiom.

Iranski režim, nakon osude na zatvor od šest godina i zabrane za profesionalni rad na filmu narednih 20 godina Jaharu Panahaniju , sada već legendi iranske kinematografije, kako trenutno stoje stvari, moraće da se obračuna sa još jednim sjajnim režiserom u svojoj zemlji, Asgharom Farhadijem. Mnogima se Farhadi čini još provokativnijim umjetnikom, s obzirom na njegov više nego komunikativan način da se približi ljubiteljima filma kao i široj publici. Farhadi je vičan kamufliranju kritike društva i politike koji ga okružuju, kreirajući uzbudljive filmske priče iz svakodnevnog života.

Pričom o dvije porodice , dodiruje teme pravde, religije i konstantnih društvenih laži i licemjerstva.

Posljednji film iranskog 40-godisnjeg rezisera Asghara Farhadia "Razvod" koji je trimfovao na berlinskom festivalu. Film rezisera Farhadija potvrdjuje da se radi o jednom od najboljih ostvarenja iranskog filmskog stvaralastva. Sjajna scenografija i tekst koji govore o visokom kotiranju iranskog filma na internacionalnim festivalima. Prisjetimo se na momenat Panahia i sjajnog filma iz 2006., Offside o mladima u Iranu, djevojkama koje uprkos zabranama odlaze na fudbalski stadion i time definišu prve akcije za sopstvena prava i emancipaciju sa vršnjacima koji predstavljaju vlast i silu.

Početne scene Razvoda uvode nas postepeno u fabulu filma. Laila Hatami ,neprikosnovena diva iranskog filma igra suprugu, po imenu Samin, želi razvod od supruga Nadera, kojeg igra Peyman Moaadi. Nader ne moze da se preseli u inostranstvo sa suprugom, jer mora preuzeti brigu o bolesnom ocu, koji ima alzhajmerov sindrom. Odbijanje odlaska u inostranstvo, tjera suprugu da se odseli kod svoje majke, što supruga obavezuje da nadje osobu koja ce se brinuti o bolesnom roditelju. Promjene u porodici izazivaju krizu posebno kod ćerke Termeh (Sarina Farhadi) koja se protivi razvodu roditelja i naizgled je na strani oca sa kojim živi.

Realnost, na žalost nije jednostavna kao što izgleda. Gospodja koja pazi oboljelog oca očekuje bebu, dok njen muž ne zna da odlazi svakodnevno da njeguje staru osobu. Suprug, nezaposlen i frustriran, pod pritiskom je ljudi od kojih je posudio novac . Od tog momenta je jasno zbog čega je supruga u drugom stanju prisiljena da zaradjuje brinući o teško bolesnoj starijoj osobi, rad koji je skoro u svim društvima rezervisan samo za žene.

A SeparationA Separation

Gledalac otkriva priču lagano. Farhadi radi kadrove sa prividnom jednostavnošću koji karakterišu umjetnika dokumentarnog filma.

Za Farhadia se može reći da ne realizuje niti u jednom momentu suvišne ili površne scene .Sve ima svoj smisao i važnost. Problem religije u svakodnevnom životu, klasna i polna različitost, iskrenost i poštenje ličnosti filma .Iza svake scene krije se svakodnevni delikatan odabir, postoje trenuci koje nije lako razumjeti, niti kodifikovati. Na kraju protagonisti završavaju u sudnici gdje svako ima pravo na sopstvenu istinu, koja, kako se čini, nije univerzalna za sve protagoniste. Pogled na pravdu i na istinu u kontinuitetu, uspijeva da se identifikuje sa svim ličnostima na jednak način, ostavljajući nam samo "la vita nuda", ranjivost i bijedu. Riječima, gestovima, očajnim pogledima slika realnost, metaforično dovodi do "usijanja "svoju filmsku i jedinstvenu životnu priču.

Arhadi je izjavio o filmu:

"Ne mislim da je bitno upoznati publiku sa namjerama režisera. Zadovoljniji sam kada gledaoci napuste salu i kada ih nakon filma zapljusne niz pitanja na koje tragaju odgovor. Smatram da svijet danas ima potrebu da postavlja pitanja, a ne da daje odgovore. Osnovno pitanje u mom filmu je da li djeca Irana imaju bolju budu'nost u sopstvenoj zemlji ili u inostranstvu. Nemam odgovor koji je definisan apriori.

U mojim filmovima nastojim da dam realističnu i kompleksnu viziju imaginarnih likova. Ne znam zbog čega žene posjeduju više snage i istrajnosti u mijenjanju realnosti. Možda se radi o nesvjesnom odabiru. U Iranu,trenutno su žene protagonisti koji se bore za prava koja su im oduzeta, za kostruktivne promjene. Najveći otpor u svemu pruža ženski dio stanovnistva.

Na zapadu, mislim da postoji parcijalna ideja o ženama u Iranu. Žene se smatraju pasivnim dijelom stanovništva koji je dalek od društvenih aktivnosti, uglavnom aktivan u familijarnom ambijentu. Dio žena u Iranu možda živi na taj način, ali su u svakom slučaju društveno aktivne i rekao bih direktno uključene za razliku od muskaraca, uprkos brojnim zabranama kojima su izložene".

U filmu govorim o dva prototipa iz ženskog svijeta bez želje da se kritikuju ili da se smatraju heroinama. Izmedju te dvije žene postoji konflikt, one ne predstavljaju dobro i zlo same po sebi, već dvije različite vizije dobra koji u sukobu. U tom momentu, rekao bih, radja se i moderna tragedija. Izmedju te dvije realnosti egzistira konflikt. Gledalac, tako, ne uspijeva da se odluči ko je pozitivna ličnost, ko je u pravu od dvije protagonistkinje filma."

Na pitanje da li je obavezno poznavati kulturu i jezik kako bi se razumjelo u cjelosti jedno filmsko djelo, režiser je izjavio "da je vjerovatno jednostavnije iranskoj publici instaurirati relaciju, vezu sa temom filma. Poznavati jezik, kontekst, socijalnu strukturu u kojoj se dogadja priča, omogućava bez daljnjeg minimalno banalizovanje u interpretaciji filma.

U srcu priče je, ipak, dvoje ljudi, jedan par, zvanično u braku. Brak predstavlja relaciju izmedju dvije osobe, dva ljudska bića i taj odnos ne zavisi samo od epohe, niti od društva u kom se živi. Pitanje ljudskih odnosa nije samo stvar jednog mjesta, jednog grada, odredjene kulture. Radi se zapravo o osnovnom problemu bitisanja, najbitnijem i najkompleksnijem u modernom društvu.

Smatram da je tema na kojoj sam radio bliska širokoj publici, koja je u mogućnosti da prevazidje geografske, jezičke i kulturne granice.

 


..
Pripremila:
Vesna Šćepanović
 



Previous-Page-Icon  10     Next-Page-Icon