Intervju      SERGIO ASSISI

Neki ljudi naprosto imaju tu magiju u očima

Jedan od omiljenih i najpopularnijih italijanskih glumaca, primjer blistavog napolitanskog duha Sergio Assisi godinama hrabro i neprikosnoveno plete svoju mrežu satkanu od kreativnosti i ljubavi prema sceni i svemu oko nje.

Osoba evidentnog kreativnog kapaciteta, ostvarena kroz široku lepezu pozorišnih uloga (od Molier-a, preko Euripida, William Shakespeare-a, Goldonija, do sopstvene režije Tardieu-vog komada C'è folla al castello), značajnih filmskih ostvarenja (Ferdinando e Carolina, L'uomo della fortuna, Guardiani delle nuvole, Amore e libertà) , mnogobrojnih televizijskih serija ( La squadra, La casa dell'agnelo, Elisa di Rivombrosa, Capri, Graffio di tigre, Le ragazze dello swing, Zodiaco – Il libro perduto)

Klica umjetničkog ludila koju u sebi nosi okreće ga ostvarenju dječačkih snova i kroz njegove romane (S/Piazza Napoli, San Giuseppe, facci vincere lo scudetto fino al 3000, Strapazza apoli Vol.2) i težnju da se ostvari i u rediteljskom i producentskom poslu.

Urođeni glumački senzibilitet, kreativnost, ličnost duhovitog i otvorenog karaktera, blistavost, harizma, oči, osmijeh spojeno je u imenu Sergio Assisi.

CL: Rođeni ste u jednom od najljepših gradova Italije. Jeste li ponosni na napolitanski duh koji u sebi nosite, i koliko vas je on odredio kao osobu i glumca? Mislite li da su Vaši korijeni uticali na uloge koje ste dobijali, naročito na filmu i televiziji?

SA: Napoli je poseban svijet, nekada raj na moru za Rimljane, Arape, Turke, Francuze, Španjolce ... Napolitanski duh je jedinstven, to je čista istina. Ponosan sam što sam napolitanac, i što duh ovog grada predstavlja u meni onaj dio žive kreativne slobode koji je u stalnom razvoju. Napoli me diže iz pepela poput Feniksa. Sa njim imam jedno oružje više koje je mnogo uticalo na moje izbore u životu. Pobjegao sam iz sivog Napolia, da bih rastao na drugim mjestima ali i odnio u njih klicu svog grada.

CL: Rođeni ste u porodici vrlo naklonjenoj umjetnosti i literaturi. Da li je to okruženje uticalo na izbor Vaše profesije?

SA: Činjenica da sam imao porodicu genetski vrlo različitu, ludu i kreativnu, bila je presudna! Ja sam taj koji je najviše lud i koji je u tom ludilu otišao dalje od ostalih! Nadajmo se da neće biti bolnog pada!

CL: Tato Russo, pozorišni glumac, pozorišni reditelj, muzičar i pisac bio je Vaš prvi učitelj glume. Osoba za koju kažu da je poslednji, pravi, autentični genije italijanskog teatra. Kroz kakvu vrstu rada ste prošli sa svojim velikim učiteljem?

Smatrate li da je svestranost ovog čovjeka uticala i na Vasu težnju da otkrivate i njegujete sopstvene talente?

SA: Moj odnos sa Tatom je bio uvijek konstruktivna konfrontacija, ali ga izuzetno cijenim kao velikog i fascinantnog reditelja. Mislim da posjeduje umjetničko ludilo vidljivo u njegovim likovnim predstavama koje su divno sanjalačke. Volim snove i prepoznajem one koje u sebi nose tu klicu umjetničkog ludila.

CL: Livio Galassi bira vas 1993. za rad na Molieru nakon čega slijediVvaš ogroman rad u teatru. Oprobali ste se u gotovo svim pozorišnim žanrovima. Bez obzira na potrebu svakog glumca da bude dobar u svakom žanru, šta je Vama lično draže?

SA:Livio Galassi je bio moj istinski mentor, koji me je iz mase uzeo za ruku i popeo na scenu. On je učinio da u meni samom poraste povjerenje u sopstvene umjetničke sposobnosti. Rekao bih da sam uz njegovu pomoć dao svoj prvi pečat ! Od tada je zaista sve počelo!

 

 

Sergio Assisi 1Sergio Assisi 1

CL: Smatrate li da je pozorište važno u glumačkom sazrijevanju?

SA: Teatar je jedna od prvih potreba čovječanstva. Razmislimo samo o Grcima ili možda i onima prije njih .... Ljudski rod je oduvijek imao atavističku potrebu da pokaže načine ljudske komunikacije i teatar je možda i najpotpuniji izraz te potrebe.

CL: Šta mislite, može li pozorište opstati u eri globalizacije i cross medialnih komunikacija?

SA: U ovom multimedijalnom vremenu kada je sve tako brzo, munjevito, neposredno, potreba ili možda navika da se u svakom momentu bude dio cijelog svijeta iz sopstvene kuće ili sa sopstvenog smartphon-a, sigurno da ne čini život lakim za teatar koji ostaje kao miraz, kao nasljeđe najmlađima. Teatar se obično posmatra kroz auru ozbiljnosti koja se danas mladima jednostavno ne dopada. Ali za mene teatar će uvijek ostati prva ljubav!

CL: Da li kao glumac preferirate rad na filmu i televiziji u odnosu na teatar?

SA: Teatar, film, televizija su tri instrumenta, svi različiti, i svi opet moćni na svoj način. Najvažnije je da se rade dobri projekti!

CL: Lina Wertmüller uzima Vas za protagonistu u filmu "Ferdinando e Carolina" za koji bivate i nominovani za nagradu Globo D'oro 1998. Čega se sjećate iz ove saradnje?

SA: Dan kada su me pozvali za taj film, bio je najljepši dan u mom životu. Dan

promjena! Od tada je otpočelo sve ovo što sam danas i sve što ću jednom biti.

CL: Televizija i mnogobrojne tv serije u kojima ste igrali, naročito serija "Capri" donijeli su Vam i veliku popularnost. Uživate li u tome ili Vas to umara?

SA: Kao i sve stvari, i popularnost je mač sa dvije oštrice. Njen višak može da ti limitira slobodu. Ja, na primjer, mnogo volim da pješačim ulicama, ali ponekada i to postane teško, naročito u mom gradu. Ali sve u svemu lijepo je! Dogode se i neugodni susreti sa osobama koji ti se nimalo ne dive i još ti to saopšte na ružan način. No! I to je dio igre!



 

Previous-Page-Icon   14    Next-Page-Icon