Lucidno       

NEPREDVIDLJIVOST I ENTROPIJA

 

Volim ovaj trenutak
Ovaj trenutak toliko pripada iskustvu bioskopa:
Gašenje svijetla prije početka.
Postoji nešto pomalo romantično i jako moćno u iščekivanju početka
Zato što je sada sve moguće5

Medjutim, čim prikazivanje otpočne, čim radnja filma počne da se odvija,sva magija sa početka je oduzeta. "Und jedem Anfang wohnt ein Zauber inne, der uns beschützt und der uns hilft zu leben."6 Početna scena filma mi govori o samom stilu u kojem je uradjen film, o vremenu u kojem se radnja odvija, možda i o glavnim likovima. Ona definiše žanr. U prvih nekoliko sekundi filma, 99% radnje je vec odredjeno. Malo po malo, projektovane slike i zvuci ograničavaju ono sto je počelo kao čitav univerzum fantastičnih i neograničenih mogućnosti, dogadjaja i atmosfera. Sužuje se sa obećavajućeg širokog polja na samo jednu putanju, što je posljedica teror režima samo jedne linearne priče. I bez obzira na to koliko je dobar film- svaki od njegovih kadrova je razočarenje, odbijanje toliko mnogo prelijepih i obećavajucih alternativa, opcija i mogucnosti.

Film koji se odvija pred mojim očima zahtjeva od mene da se identifikujem sa nekim likom. Od mene se ocekuje da ga/je volim (postujem ili mrzim). Takodje mogu odluciti da ostanem indiferentan. Ali moja dragocjena samoća, moja bezgranična nada za neograničenim izborom opcija ubrzo nestaje. U samom procesu, dobijam nepredvidljivost ali i gubim sebe. To jest, gubim kitnjastu projekciju sebe koju bacam na srebrni ekran u tami, prije nego što me tiranija pripovjedanja i brutalnog, ravnog pravila zapleta ne primoraju da se vratim u učtivu stvarnost uzroka i posljedica.

Koristim termin "nepredvidljivost" u značenju slučajnog načina koji čini stvari onakvim kakve jesu, i zašto se čini da su neophodno takve, slučajnosti koje me definišu7. Film otkriva priču, zaplet- na primjer priča o životu jednog od protagonista. Ako pogledmo priču sa tačke njegovog kraja (ili na nas život iz perspektive našeg poslednjeg dana), sve se čini poptpuno definisanim i odredjenim. Jednostavno je bilo tako i nikako drugacije. Ali ukoliko ga pogledamo sa pocetne tacke, sve se cini otvorenim. Nepredvidlivost podrazumjeva suzavanje na samo jedan lanac dogadjaja. Bogatstvo koje se pretvara u siromaštvo. Na samom pocetku, sve se čini mogućim. Na kraju, medjutim, nista više nije moguće i svi potencijali su iskorisceni. Izbor je napravljen.

Ukoliko zbog ovoga mislite da mrzim film, zato što mi nameće pravolinijsko kretanje radnje, isključivanje bilo kakvog skretanja od te linije, poricanje alternativa, pogriješili ste: suprotnost je istinita.

U dubini duše, Ja (publika) znam da stalno moram donositi odluke. Zapravo, to donošenje odluka jeste ono što moja sloboda i zahtjeva. Svjestan sam da ne mogu samo sjedjeti u mraku čitavo vrijeme i gledati u srebrni ekran. U stvarnom životu se moram suocavati sa problemima i donositi odluke za koje nisam spreman.

Zapravo, tmina koja inspiriše, intrigantna, tama puna zujanja prije samog početka projekcije filma duguje svoju magiju našem povjerenju u same slike koje će se prikazati, mogucnostima koje očekujemo. Ocekujemo da nas ove slike oslobode - makar na 90 ili vise minuta- od umarajućeg procesa donošenja odluka koje prate svakodnevni život. Nepredvidljivosti i životne potrebe nam uvjek oduzimaju slobodu i našu blaženu samoću. Ova tmina, medjutim, je stanje entropije koja nas vraca unazad do samog pocetka kada su sve stavri postale onakvim kakve sada jesu.

Vratite me u ono vrijeme kada je svijet imao vise smisla8

Naši životi su nekada bili otvoreni - ili je to barem ono u šta bismo željeli da povjerujemo.


FILMSKI ZAPLET

Postaje mračno, dovoljno mračno da bismo mogli vidjeti9

Šta vidimo kada zraci svjetlosti napokon dodirnu ekran, kada počnu njihovu smrtonosnu transformaciju haosa, nade i samoće u nepredvidljivost, u banalnost zapleta i u teror komunikacije?

„Druga polovina onoga sto je ovdje i sada pripada vremenu koje dolazi poslije tame, i vremenu koje dolazi nakon tišine...do vremena kada se prvi snopovi svjetlosti pojave na bini, a mi počinjemo ulaziti u sami „show"...ili ako vam više odgovara u „ono što je prikazano", u svjetlost, u ono vidljivo, u ono što je tu da bi bilo vidjeno."10

Šta je to što je tu da bi bilo vidjeno? Da li je to usamljeni heroj, osamljeni jahač, ostavljen sam da se suoči sa svijetom. To je šerif Freda Zinnermana u filmu „High Noon"11, sam i zaboravljen od strane svih. Vidimo Gregory-ja Pecka kao tvrdoglavog Kapetana Ahaba iz "Moby Dick"-a, kako nam maše poslednji put. Vidimo usamljenog samuraja u filmu Jima Jarmusch-a "Ghost Dog" , čovjeka koji odlučuje da živi po pravilima na koja je naisao u knjizi koju pronalazi. Vidimo Aki Kaurismaki-jev predivni svijet osamljenika i gubitnika. Gledamo Travisa Bickle-a koji se pretvara iz vozača taksija prepunog kompleksa u mašinu ubicu - promjenu izazvanu čistom usamljenošću. Vidimo usamljenog čovjeka u Tarkovsky-jevom filmu "Solaris" koji čak ne zna da li je njegova žena stvarna ili da li je on još uvijek živ. Vidimo sijedog i ostarjelog Pata Garrett-a koji, u filmu Sama Peckinpah-a, stoji sam sa ciljem da ubije "covjeka koji je bio njegov prijatelj", mladog čovjeka punog radosti, punog života i veselog duha.12 I naravno, uzivamo u beznadeznoj, stoičkoj usamljenosti Bustera Keaton-a na veoma sličan način kao sto uživamo u Charlie Chaplinovim likovima za koje se čini da se bore protiv svojih očajnih sudbina sa osmjehom.

Bioskope, barem zapadnjačke, vode usamljeni vukovi, osamljeni trkači na duge staze koji rade sve sto misle da treba da urade. Pretpostavljam da bi mogli ustanoviti da im je svima Ulysses bio zajednicki predak, prototip izgubljenog putnika. Svi nasi heroji se trude da se odgovore o njihovog bijega- i od neophodnosti istog. Predstavlja nam utjehu da ih gledamo kako se bore.

Naša usamljenost rezultira iz nase svijesti. Ali kada shvatimo da ona na kraju ne predstavlja ništa zaista vazno u nasim životima- ili barem ne puno toga- odlučimo se za jednu ili za drugu stvar. Film traje oko 90 minuta, a onda je kraj. Svjesni smo činjenice, da će nakon samoga kraja, nakon 90 minuta ili nakon 80 godina, uvijek ce postojati onaj poslednji trzaj svijetlosti na ekranu. Mozda ce taj trzaj otkriti rijeci „The end" ili „Fin".A to je ono na sta će se ova prelijepa, polu-oblikovana divljina oko nas svesti na kraju: ispunjenje vremena, svi problemi riješeni, sve odluke donesene, ništa ostavljeno otvoreno, sav haos pretvoren u informaciju, nijedno pitanje koje je ostavljeno otvoreno, nema entropije, sve je u nepredvidljivosti, zavjesa se spušta. "Das Chaos ist aufgebraucht. Es war die beste Zeit"13, kaže Garga na kraju predstave Bertolta Brechta "Im Dickicht der Städte".

Naravno, čak i tokom trajanja filma, potrošimo trećinu našeg vremena zureci u tamu.

Filmovi su podjednako napravljeni od tame kao i od svijetla; zbog nevjerovatno kratkih trenutaka tame koji se nalaze izmedju svake osvjetljene slike, moguće je spojiti mnogo slika u jednu sliku u pokretu. Bez tame, samo bi vidjeli zamagljenje. Rečeno drugačije, film u punoj dužini sastoji se od pola sata do sata tame koja prolazi neprimjećeno.Ukoliko bismo spojili svu količinu tame u jednom filmu, vidjeli bismo publiku u bioskopu kako zuri u duboku mastovitu noc. To je terra incognita filma, sakriveni kontinent na svakoj mapi...Letimo; sanjamo u tami; proždiremo raj u djelovima koji su suviše mali da bi se mogli izmjeriti.14

Nije svako dovoljno jak za ovu vrstu avanture. Za neke od nas tama i tišina su teško podnošljive, Za neke ljude životne nesigurnosti su suviše teške za podnijeti. Oni traže sklonište, uputstva, jednostavne odgovore i Manichean-ov crno bijeli sistem dobra i zla. Oni ne cijene dobro doziranu dozu tišine, tame i osame. Zbog ovoga postoje ideologije, religiozne organizacije, scenarija i totalitarni sistemi u ovom svijetu. Razlog njihovog postojanja je u tome što odnose strahove i sumnje. Oduzimaju nam tamu, sumnju, one najdragocjenije stvari koje posjedujemo. Oduzimaju naše živote.

Vjerujem da su tama i samoća osnove, preduslovi za percepciju filmova. U tami mogu osjetiti svoju samoću. U svojoj samoći, posjedujem samog sebe, i mogu gledati spoljašnji svijet. Vidim predstavnike svijeta iz perspektive totalne tame. Naravno, ova tama bi bila bez smisla, ukoliko ne bi bilo filma koji slijedi, ukoliko ne bi bilo usamljenog rendzera sa kojim bismo se mogli identifikovati. Ali vjerujem da će biti filma. U bioskopima, samoća tame pružila mi je više utjehe nego što je bilo koji film ikada mogao.

Andreas Ströhl
PREVEO sa engleskog: Stevan Milivojević
student 2. godine Fakulteta za strane jezike, Mediteran

__________
5 Müller, p. 7.
6 Hermann Hesse: Stufen. Alte und neue Gedichte in Auswahl. Suhrkamp, Frankfurt am Main 1961 (transl.: "A magic dwells in each beginning, protecting us, telling us how to live.").
7 "It ain't necessarily so
It ain't necessarily so
De things dat yo' liable to read in de Bible
It ain't necessarily so".
George and Ira Gershwin: It Ain't Necessarily So (Porgy and Bess, 1935).
8 Van Morrison: Take Me Back (Hymns to the Silence, 1991).
9 Orig.: "It's getting dark, too dark to see." (Bob Dylan: Knockin' On Heaven's Door, Pat Garrett & Billy the Kid, 1973).
10 Müller, p. 8.
11 Hank Williams: Alone and Forsaken, Moanin' the Blues, 1956.
12 Bob Dylan: Billy, Pat Garrett & Billy the Kid, 1973.
13 Bertolt Brecht: Im Dickicht der Städte. in: Bertolt Brecht: Frühe Stücke. Suhrkamp, Frankfurt am Main 1976, p. 207 (transl.: "Chaos has been used up. It was the best time." [AS]).
14 Rebecca Solnit: A Field Guide to Getting Lost. Penguin, New York 2005, p. 175 f.

Previous-Page-Icon  13     Next-Page-Icon