Retrospektiva       
Tragična transmisija umjetnosti u život
Povodom sarajevske premijere dokumentarnog filma Sonja (r. Dragana Kanjevac)

Sonja SavicSonja Savic

 Inteligencija. Pathos. Akrobatska žica. Sonja Savić nije bila od ove stvarnosti. Baš kao što to nije bila ni boemska, uglavnom pjesnička generacija koja je stasala osamdesetih godina dvadesetog vijeka socijalnim eksperimentom u odrastanju prepoznatljivom po autsajderstvu, samoći i visokom stepenu Pathosa. I/ili možda jeste? Prevazilazak hororne (i/ili ratne) stvarnosti i ispitivanje granica između umjetnosti i života u agresivnim kulturama kakve su naše pretpostavlja tragediju. Rezultira razorenim životom i nepodnošljivom usamljenošću.

Slaba posjećenost u sarajevskom art kinu Kriterion na premijernom prikazivanju četrdesetominutnog dokumentarca Sonja (2012) rediteljke Dragane Kanjevac pokazuje bešćutnost publike i neprepoznavanje vrijednosti, kao i na dvjema projekcijama koje su uslijedile narednih noći, a trebale su obilježiti septembarska dešavanja u Sarajevu na području kulture. Etablirane ličnosti na human i topao način bez ceremonijala, patetike i pretjerivanja progovaraju o prijeratnom Sonjinom radu, njenoj marginalizaciji, ekskomunikaciji i autorskom rediteljskom radu devedestih godina, posljednjoj fazi karijere i životnoj drami koju prati ogorčenje i cinizam u paralelnoj stvarnoj privatnosti Sonje Savić. U film su uključeni i isječci iz filmova u kojima je glumila, kao i dijelovi intervjua koje je davala medijima o karijeri i svom privatnom životu. Film je na spoznajnoj razini subverzivni presjek života jedne posebne ličnosti, jedne žene, umjetnice koju je ubilo društvo. Jer je bila iznad prosjeka po svemu i jer je bila žena. Vlastitim odabirom da kaže ne braku i porodici kao i pozorištu u kojem nije vidjela napredovanje niti inspiraciju, zgrožena nad glumicama: Žene su plele, razmenjivale su recepte, do premijere nije se znao tekst napamet.

Savićka se bavila istraživanjem umjetnosti od Kabarea Volter, italijanskog i ruskog futurizma, nadrealizma, preko dadaizma pa sve do eksperimentiranja u mogućnostima vlastitog jezika1. Njegujući posebnost glumačkog izraza/iskaza još otkako se prvi put pojavila na filmu 1977. godine kao šesnaestogodišnjakinja debitujući u filmu Leptirov oblak kamere kulture su je dignule u sami vrh glumišta kamo, dakako prema patrijarhalno-mizoginim obrascima ne pripadaju dobroćudne ženice. Postala je urbana ikona jugoslovenske glumačke scene osamdesetih godina, oživjevši neke od najkompleksnijih ženskih likova u kinematografiji bivše nam države uopće, bilo da je riječ o Lidiji, Sonji, Anđeliji, Anji, Sofiji Šampiti ili Spaseniji, Bojani ili fatalnoj Uni iz istoimenog filma i na koncu spornoj Dečki iz filma Šećerna vodica (1983) ulozi koja ju je proslavila ali i uništila prema riječima same glumice2.

Bunt Sonje Savić - Šarlo te gleda

Sredinom osamdesetih godina uplivom nacionalpopulizma u kulturu otpočelo je nasilje nad umjetnicima koji su postajali neprijatelji novoga režima. Već devedesetih godina Sonja Savić je dospjela na crnu listu političkih moćnika, zabranjen joj je izlaz iz Srbije, postala je ogorčena protivnica represivnog režima YU-establišmenta. Žigosana je kao izdajnica, državni neprijatelj i progonjena je u periodu prevrata/dodatne militarizacije ionako sunovraćenih vrijednosti. Sonja Savić je govorila bez dlake na jeziku one istine i stvari o kojima se nije smjelo javno govoriti osim u metaforama. Iskazivala je ogorčenost zbog javnog morala, politike, institucija i kulturnih djelatnika.

Njen privatni život poprimao je jasne razmjere tragedije, surova stvarnost koja je pre/lomila njenu generaciju članove kultnog benda Ekaterina Velika s kojima se Sonja družila,

ponajviše sa Ivicom Vidovićem, Margitom Stefanović Magi, Milanom Mladenovićem s kojim je i snimila film Crna Marija, sa slikarom Dušanom Gerzićem Gerom i bubnjarom Električnog orgazma Goranom Čavajdom Čavketom, koji su tokom devedesetih tragično preminuli, što je dalo snažan i potresan pečat životu ove glumice. Prevazilazak stvarnosti označio je problem sa drogom i alkoholom u kojima je pronalazila razloge za slavljeničko osjećanje ovog bijednog i jadnog svijeta i kojima se oslobađala od šumova i glasova koji su joj se motali po glavi. Uzrok njezine prerane smrti (umrla je u 47. godini života), kako se nagađa, je upravo predoziranje narkoticima.

Isključenost, marginalizacija te otklon od modernih tokova koji su podrazumijevali priče o ratu, veličanje nacionalizma i trash-turbo kulturu Sonjinoj britkoj inteligenciji, lucidnosti i talentu omogućili su alternativni angažman na vlastitim projektima. Okrenula se regionalnim alternativcima iz Hrvatske grupom Drugo ruište i Darkom Rundekom, te iz Slovenije sa Neue Slowenische Kunst i sa njima ostvarila zapaženu saradnju. Zajedno sa slikarom Điletom Markovićem i lingvistom Sašom Radićem obilježila je rad alternativne umjetničke grupe Supernaut spretno determinisane kao tehno-vodvilj koji funkcionira kao alternativni teatar koji je prvenstveno bio odgovor na Podzemlje Emira Kusturice, ali i postmoderni eksperiment čiji rezultat je/su avangardni film(ovi) u režiji Sonje Savić.

Art dokumentarni filmovi kao što su Superstvarnost, Plej, Čekajući Godoa i Šarlo te gleda, prvenstveno predstavljaju medijski eksperiment i propitivanje granica umjetnosti, umjetnosti kao filozofije a potom su i poučna priča o odbijanju bilo kakvog kompromisa o besprijekornoj kritici gluposti i bahatosti. Zasigurno je najupečatljiviji njen autorski film Šarlo te gleda, posvećen generaciji talentovanih ljudi koji su bili dio novog talasa, prije svega Ivici Vdoviću osnivaču benda Šarlo akrobata tragično nastradalom od AIDS-a i slovenačkim komunama u demonstracijama u Sloveniji '71-e. Simobličnim nazivom filma otkriva se višeznačnost. Šarlo je mitski lik lude, a akrobata čovjek koji hoda po i(I)vici. Riječ je o umjetniku underground i subway scene koji je, kako smatra Savić, reformator generacije sa kojom se promjenio odnos prema zvuku i muzici u Beogradu, pa i u cijeloj Jugoslaviji uopće.

Filmom Milutina Petrovića Jug-jugoistok (2005) o Beogradu kao toposu otpora, o gradu i generaciji ljudi koji pokušavaju da se izbore protiv militantnog ekspresionizma i patriotizma, protiv mafije, estrade, ogovaranja i prostota svih vrsta, Sonja Savić izlazi iz undergrouda i vraća se na scenu glumeći samu sebe kao pojedniku koja je uspjela da preživi miloševićevski režim i sačuva se od ideologije. Pripadala je isključivo sebi sa jasno izraženim stavom bunta i otpora.

Poslijeratna klima u društvu i primjena demokratije, rascjepkanost zajedničkog kulturnog prostora gurnuli su je u još dublju izolaciju, na samu marginu odakle je oštro sudila i kritikovala ne izdajući pri tome vlastita ubjeđenja, moral, revolucionarnost i pripadnost umjetnosti. Ekperiment života u umjetničkim krugovima u kojima se kretala podrazumijevao je brisanje razlike između umjetnosti i života, transmisiju i prelijevanje jednog u drugo. Sonja Savić je bila glumica filozofkinja i akrobatkinja. I tu nije bilo nikakvih razlika. Možda jedino u stepenu samoće i nesreće, hodanju po ivici ili akrobatskoj žici.


Merima Omeragić

____________
1 Pijanista Vlajko Lalić i prekusionista Bora Longa uvode Sonju Savić kao djevojčicu u svijet rock'n'rolla i modernih umjetnosti.

2 Za sporednu ulogu kafanske pjevačice u filmu Život je lep (1985) Bore Draškovića na festivalu u Veneciji dobila je glavnu nagradu. Bila je i dobitnica Zlatne arene na pulskom festivalu za ulogu Branke Đurić Dečke junakinje filma Šećerna vodica (1983). Za ulogu u ovom filmu Sonja je dobila i nagradu u Nišu Ćele-kulu, kao i nagrade Car Konstantin i carica Teodora za film Živeti kao sav normalan svet (1982), dok je slovenački film Kruh i mlijeko (2001) nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji. O radu ove glumice ponajbolje svjedoči njenih preko pedeset filmskih i serijskih uloga, tv emisije, samostalni umjetnički projekti, performansi i opsežan društveni angažman. Iako je tvrdila da je zanemarena i neshvaćena na srpskoj kulturnoj sceni, što se ne smije negirati, Sonja je izgradila kompleksan opus koji se može okarakterizirati kao neponovljiv i, prema riječima Saše Radivojevića, jedinstven po vještinama, šiframa i nijansama. Odbijanje ponude američkog Warner Brosa značilo je da Sonja Savić želi svoju karijeru i „životnu priču" nastaviti na našim prostorima. Nakon 2000. godine svojevrsno osvježenje ali i odavanje priznavanja glumici odvija se u filmovima slovenčkog reditelja Jana Cvitkoviča u kojima je Sonja odigrala uloge vrijedne pažnje. Radi se o dva filma Kruh i mlijeko (2005)i Od groba do groba (2005). U Srbiji je predstavljena i knjiga o životu glumice – Sonja Savić – otvorena stranica (2011) priređivačica Milomirke Cice Jovanović i Zdenke Tomić koje su sakupile tekstove brojnih umjetnika i aktera društevne scene sa prostora bivše države. Pored toga rodna kuća ove glumice u Donjoj Gorevnici kod Čačka će biti pretovrena u legat u kome će se okupljati avangardni umjetnici, a umjetnička galerija „Nadežda Petrović" kojoj je ustupljen legat Sonje Savić najavljuje otvaranje memorijalnog kompleksa u čast prerano i tragično preminule glumice.

Previous-Page-Icon   11    Next-Page-Icon