Moffem 2012.       


Filmska umjetnost u prvom licu
What is this film called loWhat is this film called lo

Dok je publika hrlila u bioskop lijepog sunčanog dana u Kotoru, znak pitanja je visio iznad njih, poput onih iznad strip likova. Činilo se da pitaju: "Kakav je ovo film pod nazivom 'Zašto se ovaj film zove Ljubav'?" Požurio sam sa ukusnog i laganog "al fresco" ručka u restoranu pored fjorda da bih predstavio film Marka Cousinsa. Pošto sâm režiser nije mogao doći - bio je zauzet predstavljanjem njegove 15-časovne Priče o filmu: Odiseja u Amsterdamu, u isto vreme - osjećao sam dužnost da, kao prijatelj, budem njegov surogat na MOFFEM-u. U cilju pripreme, putem maila sam ga pitao da li postoji nešto što je htio da kažem o filmu. Ovo je bio njegov odgovor: "Možda vrijedi istaći da ovaj film ni kom slučaju nije bio planiran . U potpunosti je bio ad lib ili improvizovan, kao džez. Sve se vrti oko mene, jer sam bio dostupan i jeftin. '

Kako je trebalo da opišem film? Cousins, sa malom flip kamerom od 100 funti, snimao je sam sebe tokom tri dana u Meksiko sitiju, a njegov jedini pratilac je bila uveličana slika Sergeja Eisensteina, sa kojom on razgovara dok šeta gradom u potrazi za značenjem onoga što je inovativni ruski reditelj nazivao ekstazom. Takozvana voki-toki naracija je često naglašena sekvencama toka svijesti i sna, zaključno sa dvije zapanjujuće transmutacije. Snimak preuzet iz jednog od njegovih kućnih filmova prikazuje Cousinsa dok hoda potpuno nag u Monument dolini u Juti. Na neki način, skidanje do njegove suštine predstavlja simboličan čin - otkriva da nema šta da krije i da nema čega da se stidi. Cousins na kraju uspjeva da shvati i ponovi neke od Eisensteinovih definicija ekstaze kao 'skoka van sebe - "Fuzija mjesta, Erosa i beskonačnog". Iako originalan, Cousinsov film se može klasifikovati među različite tipove kinematografije u prvom licu. Zanemarujem brojne filmove koji koriste p.o.v. tehniku kao narativni metod kao u noir filmovima iz 40-ih Dark Passage i Lady in the Lake, i skorijem The Diving Bell and the Butterfly.

Mnogi auteuristički filmski primjeri se mogu posmatrati kao film prvog lica , posebno u filmovima Federica Fellinija i Ingmara Bergmana, koji su obojica u potpunosti apsorbovali autobiografsko u fikcionalno.

U principu, esej-film nije autoportret, ali ni izraz ličnog gledišta subjekta. Chris Marker (vidjeti moj In Memoriam tekst na drugom mjestu u ovom izdanju) održava ironičnu distancu od svojih subjekata, kao i Jean-Luc Godard, čiji se kasniji filmovi kao što su "Notre Musique" i "Film Socialism", mogu nazvati esej-filmovima. Za Georg Lukacsa, književni esej izražava 'čežnju za misaonosšću i intelektualnošću, kao i rjesenje suštinskih pitanja života. Dok je poezija sunčeva svjetlost prelomljena kroz prizmu, esej je ultra-ljubičasta svjetlost.

Film u prvom licu u obliku video-dnevnika postao je čest od trenutka kada su umjereno jeftine kamere postale dostupne. Međutim, većina njih su ego-izleti ili su od interesa samo za režisera. Postoje izuzeci, kao što su filmski dnevnici koje je vodio Jonas Mekas preko 50 godina svog života. Nasuprot tome, Cinema Verité, u svojim različitim oblicima, Kino Pravda ili Direct Cinema su, po definiciji, objektivni, a ne djela o režiseru.

Kako onda klasifikovati film "Zašto se ovaj film zove ljubav" ? Bez obzira da li će se nazvati subjektivnim dokumentarcem, esej-filmom, vizuelnom poemom ili video dnevnikom, odličan je primjer filma u prvom licu, koji zadovoljava ljubopitljivost o naslovu zaintrigirane festivalske publike.

Ronald Bergan
Preveli sa engleskog jezika:
Jasmina Kaljić i Stevan Milivojević

www.moffem.org

Previous-Page-Icon  12     Next-Page-Icon