Mala Educacion       


Srđan Karanović

O režiseru

Srđan Karanović rođen je 17. novembra 1945. godine u Beogradu. Magistrirao je filmsku i TV režiju na FAMU u Pragu. Režirao je preko sedamdeset dokumentarnih, kratkih igranih, namjenskih i reklamnih filmova i propagandnih spotova. Režirao je i igrane filmove: "Društvena igra" (1972, najbolji debi na festivalu u Puli), "Pogledaj me, nevernice" (1974), "Miris poljskog cveća" (1978, FIPRESCI nagrada međunarodne kritike - Kan, Zlatna arena za režiju - Pula), "Petrijin venac" (1980, Zlatna arena za najbolji film - Pula, Oktobarska nagrada za scenario i režiju), "Nešto između" (1983, Zlatna arena za režiju - Pula, druga nagrada - Valensija, Gran pri specijal - Bastija), "Jagode u grlu" (1985), "Za sada bez dobrog naslova" (1988, Gran pri, "Zlatna lala" - Istanbul), "Virdžina" (1991, Gran pri - Valensija, Pri specijal - La Bole, nominovan među deset najboljih filmova Evrope za nagradu Feliks), "Sjaj u očima" (2003, izabran u glavni program jubilarnog, međunarodnog festivala u Veneciji). Autor je i jedne od najpopularnijih TV serija – Grlom u jagode (1975, Nagrada SIDALC za scenario i "Najbolja režija" na Jugoslovenskom festivalu u Portorožu). Njegovi filmovi prikazivani su s velikim uspehom na svim značajnim filmskim festivalima širom sveta i bili otkupljeni za prikazivanje u preko 30 zemalja. Sam ili u saradnji pisao je scenarija za sve svoje kratkometražne, dokumentarne, igrane filmove i TV serije. Bavi se i pedagoškim radom. Autor je knjige "Dnevnik jednog filma" (Virdžina 1980-90).

"Na jednom mestu u seriji Grlom u jagode tata Sreta kaže: "Na filmu je moguće sve što nije moguće u životu. Zato i volim film."1"Ne postoje iste ljubavi"2

Petrijin venac i Nešto između su filmovi Srđana Karanovića koji slikaju dvije ne iste ljubavi ali je ljubav uvijek prisutna. Radnja filma Petrijin venac se odvija u malom rudarskom mjestu u Srbiji i vremenski obuhvata predratni, ratni i poslijeratni period... To je priča o tragičnom životnom putu nepismene žene sa sela, o njenom životu sa tri čovjeka koje je voljela. Njen životni put, rastrgan između stvarnosti i sna, život trpljenja, samoće, razočaranja, nadanja i ljubavi prerasta u neuništivost i simbol pobjede čovjeka...

Ostarjela, ali vitalna i vedra srbijanska seljanka Petrija prisjeća se, kroz retuširane fotografske radove, svog života, od tridesetih godina preko Drugog svjetskog rata do poratnog razdoblja. Tridesetih godina, kao mlada seljanka, bila je udana za seljaka Dobrivoja, a njegova je majka nije voljela, jer je u njihovu kuću došla bez miraza. Brak s Dobrivojem obilježen je gubitkom prvorođenog sina, a kasnije, u ratu, i kćeri Milane. Nakon što su izgubili dvoje djece, Dobrivoje zaključi da Petrija nosi nesreću te joj kaže da mora otići. Ne želeći se vratiti svojoj obitelji, ona završi u obližnjem rudarskom mjestašcu, đe se zaposli kao konobarica kod postarijeg gostioničara Ljubiše. On je prvi muškarac u njezinu životu koji joj iskazuje poštovanje, a ona mu uzvraća. Iako joj je Ljubiša drag, i njoj i njemu je jasno da je on prestar za nju, pa ona popusti udvaranjima mladog rudara Milosava, veseljaka sklonog krčmi...

Petrijin venac (1980) jedan je od najpoznatijih filmova Srđana Karanovića, jednog od prvaka tzv. praške škole (Goran Paskaljević, Goran Marković, Lordan Zafranović, Rajko Grlić, Emir Kusturica) kinematografije socijalističke Jugoslavije. Karanović je Petrijin vijenac snimio nakon velikog uspjeha svog drugog cjelovečernjeg igranog filma Miris poljskog cvijeća, koji mu je pored Zlatne arene za režiju u Puli donio prestižnu nagradu žirija međunarodne filmske kritike (FIPRESCI) u Cannesu, a naklonost široke publike nekako je u isto vrijeme stekao sjajnom TV serijom "Grlom u jagode".

Petrijin venac koncipiran je kao izrazito epizodično komponovana hronika o životu jedne žene koja je po svim objektivnim pokazateljima žrtva patrijarhalnog sistema, ali koja nikad ne gubi životni elan i na krajuživot gleda u pozitivnim bojama. Karanović jasno ironijski poručuje da Petrija vlastiti život retušira, tj. uljepšava kao što su provincijski fotografi kičasto retuširali fotografske portrete, no i donosi nedvosmislenu egzistencijalnu istinu o strašnoj čovjekovoj želji za životom ma kakav on bio, pri čemu ni jedno sredstvo njegovog uljepšavanja, što znači podnošenja, od retuširanja fotografija do zamišljanja umrlih dragih osoba živima, nije nelegitimno. Mirjana Karanović, kojoj je to bila prva glavna uloga, izvrsna je kao Petrija, a za taj je nastup na festivalu u Puli nagrađena Zlatnom arenom, a film je proglašen najboljim i ovjenčan Velikom zlatnom arenom. U ostalim ulogama su Marko Nikolić, u ulozi Dobrivoja, Petrijinog prvog muža; Pavle Vujišić, u ulozi Ljubiše; Dragan Maksimović, u ulozi Mise, Petrijinog drugog muža,...

Ovaj film ima jednu od najljepših i najfunkcionalnijih najavno-odjavnih špica koja govori o prirodi filmske umjetnosti i nesigurnoj granici između realnosti i fikcije: ruke fotografa sjeckaju i lijepe djelove starih fotografija, retuširaju, dotjeruju, farbaju...

Scenario za film Nešto između (Srđan Karanović, 1982) pisali su Andrew Horton i Srđan Karanović. Dragan Nikolić je bio Marko, Miki Manojlović - dr. Janko, Caris Corfman je bila Amerikanka Eva, Sonja Savić Markova đevojka...

Naizgled ne tako slični, možda isuviše daleki i različiti, ova dva filma imaju mnogo zajedničkog, univerzalnog. U filmu Petrijin venac, Srđan Karanović jednoj seljanki, ne ni prelijepoj, ni fatalnoj, ni izgrađenoj intelktualki već prostoj, nepismenoj ženi poklanja filmsko platno. Slika ljubavni život obični, prosti, mnogima nebitni život jedne seljanke. Ali, nauči nas da svaki život ima svoju priču koju vrijedi ispričati. Srđan Karanović, i jedan i drugi film, smiješta u ratno doba ali ne snima brutalne, krvave, ratne scene. Rat je dan u obrisima. Usudila bih se reći suptilno. Vjerovatno jer je "život rat", te je dovoljno borbe prikazano u čovjeku.

U ratno doba smješta ljubavne priče ali erotske scene ne daje naglašeno, otvoreno... Ne iz razloga što u filmu Petrijin venac prikazuje krajnje patrijarhalnu sredinu, ruralnu. U filmu Nešto između ne slika seosku sredinu, već gradsku, napredniju a, opet, ni u tom filmu ne otkriva eros eksplozivno. Ovo, otud što Srđan Karanović smatra, i jedne prilike je rekao, da erotiku na filmu ne voli da prikazuje obilnim i suvišnim dahtanjem, strašću i golotinjom, nekada jedan dodir ili pogled govori više od svega.

Ipak, ogromna razlika između ova dva filma je u prostoru i vremenu u kojima se smještaju radnje. Dok je u filmu Petrijin venac radnja smještena u vremenu od 1938. godine, radnja filma Nešto između počinje 26. marta, 1982. godine. Razlika u godinama odrazila se i na cijeli kulturološki sloj filmova. Prvi prikazuje seljački život, ruralnu, patrijarhalnu sredinu, mentalitet, kulturu i jezik nepismenih seljaka, njihov akcent, ponašanje, običaje po kojima žive, njihova vjerovanja, vračanja, međuljudske odnose,... Oslikan je tretman jedne žene u svojoj porodici, muževljevoj porodici, odnosi među članovima porodice, odnosi sredine prema jednoj ženi, prema jednoj udovici, raspuštenici,... Međutim, uvijek najvažniji ostaju ljubavni odnosi. Drugi film daje sliku modernog, brzog Beograda, života obrazovanih ljudi, doktora, novinarke, njihovu slobodu izbora u profesiji, ljubavi, ali i njihove omče... Čini se sve jednostavnim ali suštinski život Petrije i Eve je isti- neprekidna borba i traganje za ljubavlju.

Zanimljivo je, ali i teško i opasno, porediti živote Petrije, nepismene seljanke, i Eve, obrazovane strankinje, svoje, rječite. Tek, sve silne razlike čine spoljašnjost, ali iznutra, boje su iste. Petrija, u vrijeme kada je ograničen izbor ženi, kada nema podršku porodice, usuđuje se da traga za srećom, baš kao i Eva koja kaže: "Donijela sam stravične odluke. Možda sam isuviše odvažna. Ne znam šta mi treba. Ali znam šta ne želim". Toliko godina ih razdvaja, ista odvažnost spaja. Odvažnost vrijedna poštovanja.

Kao novinarka, Eva ispriča priču na osnovu koje je napisala esej, koji se nikada nije usudila da objavi, možda jer se isuviše plaši. Esej je priča o jednoj ženi, koja je u vrijeme nereda, rata u Čikagu, sa đetetom preko ramena, naslonjena na jedno drvo, pravila sebi sendvič sa salamom. Polako je mazala senf, svakim pokretom odavala je spokojstvo, kao da se oko nje ništa ne dešava. Od tada i Eva traži svoj mir.

Možda, i Petrija i Eva, i svi mi, tražimo svoj mir, na različitim mjestima, u različitim oblicima, u različitim vremenima... Ali svi za njim tragamo... Mirom, koji će našoj duši dati smisao. Da bi ga našli, ili da ga ne bi ispustili, kao Janko, ne smijemo "cijeli život provesti u sredini, niti pucajući, niti govoreći", provesti ga "nešto između". Moramo igrati... "Nekad imaš sreće, nekad nemaš sreće ali ništa zato, postoje i druge igre ali treba igra, igra, igra...."

Na kraju, iako nam film Petrijin venac izgleda daleko, ako u Petriji prepoznamo Evu, približićemo je nama. Ja sam je prepoznala. Nijesu iste ljubavi, ali je u pitanju ljubav. Svaka ljubav je magična, samo joj treba pružiti šansu.


Bojana Mrvaljević
Studentkinja 2. godine Fakulteta umjetnosti
Univerzitet Donja Gorica

 

________________________

1. Izjava Srđana Karanovića, u intervjuu, kao odgovor na pitanje "Zašto ga je sedma umjetnost opčinila?"
2. Izjava Srđana Karanovića

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon