Festivali      HERCEG NOVI 2011

Filmski Festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival: 1-8. avgust 2011.
Pozitivna transformacija festivala: u duhu Živka Nikolića

Milos Radivojevic

Kako su me ukrali nemci 

Uz određene inovacije uvedene posljednjih nekoliko godina, Hercegnovski filmski festival – tačnije (naziv je poduži) Filmski Festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival) - počeo je postepeno dobijati obrise filmskog festivala međunarodnog karaktera. U pokušaju da ovu, za sada najveću filmsku manifestaciju u Crnoj Gori (zemlji sa ugašenim bioskopima), postave na kulturnu mapu internacionalnih dimenzija, organizatori su se potrudili da, uvođenjem novog festivalskog koncepta, Filmski Festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival postane, po riječima selektora i umjetničkog direktora Srdana Golubovića, "relevantna evropska manifestacija".Ovogodišnji jubilarni, 25. Festival sadržao je šest programskih cjelina, a prikazano je (uz manje, ali nezanemarljive tehničke probleme) preko 80 igranih, dokumentarnih i dječjih filmova. Publika je imala priliku da, u okviru pratećeg programa (u divnom ambijentu Forte Mare i Amfitetaru Hercegnovskog pozorišta), pogleda neke od najboljih novijih evropskih filmova (selektori su se, mahom, odlučili za neke od favorita Kanskog festivala, među kojima su bili Le Havre, A Kaurismakija i Melanholija, kontroverznog L. Von Triera, ali ne i pobjednički T. Malickov Drvo života), Novi Azijski film, program studentskih filmova iz filmskih škola Crne Gore i Srbije, ali i sjajan program dokumentarnih filmova iz cijelog svijeta, po izboru selektora Vladimira Perovića. Najveće osvježenje je, svakako, brojka od 80 prikazanih filmova, što je najznačajnija promjena u odnosu na ranija izdanja. Tako je hercegnovsko-crnogorska publika (ali i brojni turisti koji su se tu zatekli na ljetovanju ili proputovanju) po prvi put mogla uživati u brojnosti filmova, ali dileme oko izbora su dodatno otežavale programski nefunkcionalne, istovremene projekcije skoro svih programskih cjelina na različitim mjestima.Ali to nije sve. Desila se još jedna dugo-očekivana radikalna novina u odnosu na ranija festivalska izdanja. Po prvi put su se našla čak tri crnogorska filma u takmičarskom programu, o kojem je odlučivao žiri u sastavu: Biljana Srbljanović, Jordan Plevneš i Vladimir Perović. Osim ovih "novina i svježina", Hercegnovski festival ima i jednu neobičnu konstantu od svog osnivanja: sva dešavanja – društvena, medijska, gastronomska, zabavno/muzička - smještena su u Institutu u Igalu, koji ujedno ugošćava i skoro sve goste festivala i funkcioniše kao neka vrsta "festivalskog centra". Ništa ne bi bilo neobično u ideji da centar festivala bude baš ovo kompleksno, doduše zapušteno i ruinirano, zdanje, trag urbanog luksuza iz jugoslovenskog socijalističkog doba (kada su građevinski objekti, posebno obalski hoteli, iako izgrađeni u duhu luksuzne megalomanije, jos uvijek imali humanističke ciljeve očuvanja okolnih plaža i, tipično za socijalizam, njegovanja velikih površina zelenila i parkova), da ovaj Institut nije, osim hotelskog, i medicinski spa centar, namijenjen (fizio)terapeutskom oporavku pacijenata sa bolestima ili invalidititetima, pod nadzorom ljekarskog osoblja. Čudan je "susret" (wanna be?) glamura sedme umjetnosti i ljudi koji su došli, sa raznih strana svijeta, baš ovdje na - liječenje, za koje se pretpostavlja da će teći u zdravom miru, brizi i njezi ljekarskog osoblja, bez filmsko-medijske pompe, gužve i neizbježne vesele buke festivalskih aktera. I "prvi" i "drugi" koriste iste restorane sa raskošnom kulinarskom ponudom, ali ovi "drugi" se manje žale i nekako stoički tiho podnose prisustvo (upad, invaziju?) "zdravog glamura", iako im je najčešće (logistički) onemogućeno da pogledaju filmska ostvarenja zvijezda koje se euforično vrzmaju tamo-amo i šepure po hotelu, bez ikakvih hodajućih pomagala. Ovi "prvi" kao da nisu ni primijetili ove "različite, druge", a ako jesu, onda je to obično bilo praćeno negodovanjem zbog prostora koji zauzimaju grupe ljudi na rehabilitacionom programu. Meni je sve to izgledalo kao poseban film, kao 81. festivalski neprikazani, dokumentarni, film. Bilo bi zanimljivo da se neki (domaći?) autor sjeti snimiti (dokumentarno-igrani?) film o sudaru ova dva svijeta, o njihovom isključivo vizuelnom dodiru na najneobičnijem a ikoničnom prostoru, koji spaja (nespretno, groteskno?) - bar tokom sedam festivalskih dana - zvjezdani glamur, ushićenost crvenim tepihom, koktelima i nagradama i zanesenost magijom najskuplje umjetnosti sa ranjivošću, različitošću i skoro nevidljivošću ovih "manje bitnih drugih".

Previous-Page-Icon   34    Next-Page-Icon