Lucidno         MERIMA OMERAGIĆ

Budrus: Simbol otpora na granici života
Budrus (2009) r. Julia Bacha

BudrusBudrus

Beskrajno hvala Iltezam Morrar, direktnoj učesnici protesta što je podijelila sa mnom svoju priču o borbi Iltezam sam upoznala jedno nedjeljno jutro i dogonetnula značenje njenog imena obaveza.


The female spectator

Odgovornost koju preuzima na sebe kontra-film (feministički angažirani film), isključivo kad je u pitanju tačka gledišta iz koje reditelj/ka prikazuje i uobličava određenu temu, posebno akutna u pronalasku primjerene forme i stila (Smelik 1998, 494) temeljno je polazište u razumijevanju žanra kakav je dokumentarni film. Nesumnjivo ženska perspektiva brazilsko-američke rediteljke Julie Bache u filmu Budrus učinila je ovaj film angažiranim ne u prikazivanju opresije žena, već u dimenziji uključivanja drugih feminističkih politika kao što su nenasilje, antimilitarizam, borba za ljudska prava, egzistenciju, jedinstvo različitih strana i mirovne politike uopšte. Njen glas autorke sa jasnom teorijskom i kritičkom postavkom već na nivou pluralnih perspektiva aktera/ki događanja početkom dvijehiljaditih godina u Palestini obilježenih sukobima sa izraleskom vojskom dio je posebne težnje za realnom perspektivom. Percipirajući događaje s objektivne prostorno-vremenske distance1, Bacha je majstorskom intervencijom i transkulturalnim aktom u prostore centra/Zapada uvela uvijek aktuelnu temu nasilja nad drugosti – koja nije dodatno stigmatizirana i ne nosi strašan pečat potlačivanja (etničkog, vjerskog, rodnog, istočnog).

Nesumnjivo ženska perspektiva brazilsko-američke rediteljke Julie Bache u filmu Budrus učinila je ovaj film angažiranim ne u prikazivanju opresije žena, već u dimenziji uključivanja drugih feminističkih politika kao što su nenasilje, antimilitarizam, borba za ljudska prava, egzistenciju, jedinstvo različitih strana i mirovne politike uopšte.

Budrus2 je palestinsko selo koje se nalazi na granici sa Izraelom, i prema Iltezaminim riječima na neformalnoj i drugarskoj kafi, njeno selo je dobilo ime po rimskom svećeniku koji je na tim prostorima imao svoju crkvu i vodio vjersku zajednicu. Sinteza simboličnosti ovog mjesta ne leži samo u povijesnom imenovanju mjesta, nego i onom što Budrus predstavlja danas – mjesto jedinstva palestinskih gupa Fatah i Hamas, žena, djece i muškaraca, izraelskih aktivista, mirovnih aktivista iz cijelog svijeta koji su ujedinjeni izborili pravo Palestinaca da se zid i ograda razdvajanja ne izgradi na njihovoj zemlji, unutar samog sela. Zid i ograda u dvadeset i prvom vijeku, paradoksalno vremenima globalizacije, su sinonimi nasilne linije separacije i prinudnog isključivanja.

Politike mira za tradiciju

Najčešće pitanje koje se postavlja jeste odakle praksa nenasilnih protesta u zemljama koje su mapirane Istokom u odnosu na Zapad i na tradicije demokratskih načina rješavanja problema? Problem sa zapadnjačkom vizurom u kojoj su oni jedini koji njeguju prakse demokratije vezan je za predodžbe koje se dodatno popularišu ponajviše snažnim medijskim propagandama, a pitanja su politike i iluzija orijentalizacije. Prema riječima teoretičara Edwarda Saida orijentalizam je utemeljen na epistemološkim razlikama i izražava nakane kontrole i manipulacije i inkorporiranja onog što je očigledno drugačiji (ili alternativni i novi) svijet; to je nadasve govor koji je, nesumnjivo, u izravnom, sukladnom odnosu sa političkom moći u najsirovijem izdanju (Said 1999, 18-26).

Bacha je svojim kontradiskurzom naglašenim i u dokumentarcu proizvela moć kojom dozvoljava i afirmira svoje junake/inje u pravu na vlastito rezonovanje. I u skladu s takvim stavom proizvodi samo/refleksiju prisutnu u trenucima uključivanja palestinskih žena i njihove uloge u demonstracijama. Iltezam Morrar, središnja ženska ličnost filma, uz oca Ayeda, pokretačica ženskog dijela demonstracija, svjedoči o tradiciji protestvovanja u njenoj porodici: roditelji, djed, nana, rođaci i daljnja rodbina. Mjesto koje ona kao petnaestogodišnja djevojčica mapira jeste njena saradnja s ocem na direktnom uključivanju žena u demonstacije, što je njena zasluga. Time je ujedno ispunjen i njen red u direktnoj borbi za ostvarenje ljudskih ugroženih prava. Ona na nivou dokumentarizma filma signira važnost žene u palestinskom pokretu za oslobođenje.

Priča o selu Budrus je konstituirana u odnosu na startno pitanje kojim Julia Bacha ispituje etiku gradnje zida na okupiranoj/tuđoj teritoriji po štetu prava drugih na opstanak3. Da li cijena sigurnosti građana jedne države mora biti plaćena uništavanjem 3000 stabala masline koja su pitanje ne samo opstanka već i poljoprivredne tradicije? Sam Ayed Morrar organizator zajednice u protestima u samim početnim minutama filma kaže: Our connection to the land is part of our culture. Masline su dragocijeni izvor života u Budrusu. Morrar organizuje sastanak zajednice u selu i kao iskusni borac za ljudska prava pred članove svoje zajednice stavlja dva rješenja: da odustanu, jer se gradnja zida ispostavlja kao sudbina i božija volja, i drugu opciju umnogome prihvatljiviju i razumniju da se suoče sa izazovom i bore protiv nepravde. Stalna borba između dvije etike, izraelske koja pod pretpostavkom sigurnosti blokira potencijalne teroriste i palestinskog angažmana u nenasilnoj borbi za opstanak i spas sela od destrukcije postaje zamršeno i konfliktno mjesto percepcije. Tom toposu se kao eho nužno pridružuje glas demonstratora/ki, da za svako posječeno stablo masline oni će posaditi deset novih stabala. U suštini pacifistički način suprotstavljanja militarističkom nasilju je nametanje novih vrijednosti koji prigovaraju savjesti i preko ekologije, koja je izuzetno važna alternativna komponenta pokreta.

Budrus je potresni dokumentarac koji pored jedinstvene priče o otporu prati i akciju razvoja mirovnog pokreta u Palestini koji i danas služi kao sjajan primjer nenasilnog rješavanja problema.

Rediteljka je posegnula za formom intervjua kojim su obuhvaćeni svi ključni učesnici demonstracija, potom posebno ukomponiran segment filma čine i snimci sakupljenih medijskih izvještavanja, obojene vijesti izraelskih medijskih kuća, ali i potresne scene iščupanih stabala masilna, koje simbolički djeca ponovo stavljaju u preoranu zemlju. Tim se postupkom scena u filmu pojavljuje kao katalizator i katarktički osvrt na prošlost iz koje može promoliti nada u smjeru politika odgovornosti. Riječ je o već pomenutoj ekoalternativi militarističkom nasilju. Budrus je potresni dokumentarac koji pored jedinstvene priče o otporu prati i akciju razvoja mirovnog pokreta u Palestini koji i danas služi kao sjajan primjer nenasilnog rješavanja problema.

 

 _____________________
1. Naime, rediteljka snima dokumentarni izralesko/palestinsko/američki film od nekih pa skoro desetak godina nakon događaja u Palestini, iz perspektive zapadnjakinje sa iznenađujućim otklonom od stereotipiziranja i uticaja orijentaliziranog i kolonijalističkog pogleda na stanovnike palestinskog sela Budrus i ozemljavanja Izraelćana. Istovremeno s posebnom pažnjom struktuira i prati razvoj mirovnog pokreta koji u globalnom smislu može označiti stvaranje i proaktivnost tendencije novih politika u svijetu kojima se može dokinuti bilo koji oblik nasilja, pa institucionalno državnog – u vidu militarističkih formacija.

2. Budrus kao i ostala palestinska pogranična sela, još od osamdesetih godina, i prve intifade postepeno gubi prostore od strane izraelske vojske koja oduzima teritoriju i proglašava taj prostor militarističkom zonom. Svrha tog nasilnog oduzimanja prostora, kako se prikazuje i u samom filmu je pokušaj izraleskih vlasti da zaštite svoj narod, izraelske civile od napada palestinskih bombaša samoubica.

3. Izgradnju zida i ograde je pokrenulo Izraelsko Ministarstvo odbrane predlagajući kartu sa zvaničnom rutom kojom bi bio građen sigurnosni zid, a kojom bi se odsjekla palestinska teritorija i napravila enklava od desetak palestinskih sela sa oko 25 000 stanovnika. Međutim, ta podjela bi istovremeno značila zalazak separacione granice među škole, radna mjesta, imanja, urede, groblje etc.

 

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon