Interview           NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ


NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ,
Reditelj filma "Gangster te voli"

Stvarnost uvijek iznenadi

Nebojsa SlijepcevicNebojsa Slijepcevic

Dokumentarni film Gangster te voli reditelja Nebojše Slijepčevića proglašen je najboljim u regionalnoj konkurenciji nedavno završenog petog Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma - Telekom UnderhillFesta u Podgorici. Gledaoci su imali isto mišljenje pa je Slijepčevićev film dobio i nagradu publike. Film prati bračnog posrednika iz Imotskog, Nediljka Babića koji je prije 25 godina ostavio posao parketara kako bi se posvetio novoj karijeri, spajanju usamljenih muškaraca i žena. Zahvaljujući uspješnosti, ali i zvučnom nadimku – Gangster, brzo se proslavio.

CAMERA LUCIDA: Vaš dokumentarac prikazan je na festivalima u regionu, a i šire. Na petom Telekom UnderhillFestu, koji je nedavno održan u Podgorici, "Gangster te voli" osvojio je dvije nagrade. Koliko vas je iznenadio cjelokupni uspjeh filma i ta atmosfera oko Nediljka i ekipe?
SLIJEPČEVIĆ: Znao sam da imamo sjajni materijal u rukama, prvu međunarodnu nagradu dobili smo još za vrijeme snimanja filma: na festivalu u češkoj Jihlavi pokazali smo prvih osam minuta filma koje smo napravili i bili smo proglašeni najboljim projektom u razvoju. No to je bilo i svojevrsno opterećenje, trebalo je opravdati velika očekivanja. Jer jedno je napraviti dobrih osam minuta, a nešto sasvim drugo 80 minuta filma. Srećom, izgleda da nam je uspjelo. A euforiju koja je uslijedila nitko nije mogao predvidjeti. Evo, nedavno smo prikazali film u Gangsterovom selu. On se bojao da nitko neće doći, jer "nitko nije prorok u svojem selu". No dogodilo se upravo suprotno: dvorana je bila toliko puno da je stotinjak ljudi moralo gledati film stojeći. Podsjetilo me to na neka davno prošla vremena kad je odlazak u kino bio glavni društveni događaj.

CAMERA LUCIDA: Prvenstveno ste htjeli da snimate dokumentarac o dogovaranju brakova u Hrvatskoj. Kako je zapravo nastao "Gangster te voli"?
SLIJEPČEVIĆ: Zainteresirao sam se za temu dogovorenih brakova između Hrvata i stranaca. Živimo u podneblju u kojem su nažalost mnogi opterećeni nacionalnošću, izražena je ksenofobija. Zanimalo me kako to utječe na intimu miješanih brakova. Kad me producentica Vanja Jambrović upoznala s Nediljkom Babićem Gangsterom brzo smo se složili da je upravo on idealan protagonist za naš film. Zahvaljujući njemu ova ozbiljna tema dobila je satirični ton. No uslijedio je teži dio posla – pronaći Gangsterove klijente koji su spremni stati pred kameru.


HOLIVUDSKI RIMEJK

CAMERA LUCIDA: Čuo sam da se nakon projekcije "Gangstera" na festivalu u Torontu jedna američka producentska kuća zainteresovala za svojevrsni rimejk "Gangstera" i da bi trebalo da Nediljka glumi Robert Downey Jr? Ima li šta od toga?
SLIJEPČEVIĆ: Tijekom festivala u Kanadi dobili smo mail od producenta iz tvrtke "Team Downey": pisao nam je da je čuo za naš film i zamolio da mu pošaljemo DVD. Kad smo saznali da se ta firma bavi isključivo traženjem projekata za Roberta Downeya Jr, umrli smo od smijeha. Bilo nam je potpuno nevjerojatno da se netko iz Hollywooda zainteresirao za naš film: valjda su po naslovu pomislili da je riječ o gangsterskom filmu. Poslali smo im DVD uvjereni da se nikad neće javiti. No nekoliko tjedana kasnije dobili smo mail sljedećeg sadržaja: "Ovakvu priču još nismo vidjeli, a Nediljko je prekrasno uvrnut lik. No, nažalost, za naše potrebe vaš film je previše lokalno obojen, a i Robert je još premlad da bi glumio Nedjeljka. Ali hvala vam što ste s nama podijelili živote ovih nevjerojatnih ljudi i otkrili nam dio svijeta za koji nismo ni znali da postoji. Vaš film nas je podsjetio zašto volimo ići u kino." Eto, možda se predomisle kroz koju godinu, kad Robert Downey Junior dobije malo patine.

CAMERA LUCIDA: Koliko je vremena je trebalo da prođe prije nego što ste uključili kameru? Koliko su trajale pripreme?
SLIJEPČEVIĆ: Snimanje filma trajalo je skoro tri godine. U prvoj godini - iako smo proveli nekoliko mjeseci s Gangsterom - nismo snimili gotovo ništa. A onda je glavnina filma nastala brzo, u nekoliko tjedana.

CAMERA LUCIDA: Kako ste pridobili Babića i kako je reagovao kad ste odlučili da ipak on bude protagonista filma?
SLIJEPČEVIĆ: Nediljka nije uopće trebalo nagovarati. Zapravo, mislim da se čudio gdje smo do sada. I u pravu je bio: Nediljko se pred kamerom osjeća kao riba u vodi i prava je šteta što nije profesionalni filmski glumac.

CAMERA LUCIDA: Tokom snimanja upoznali ste mnogo ljudi koje su se i "našli" u filmu. Kažete da je to bio teži dio posla – pridobiti ih. Kakva je bila saradnja sa njima, je li bilo teško da ih nagovorite da stanu ispred vaše kamere, da vam vjeruju i budu vjerodostojni?
SLIJEPČEVIĆ:
Neki su pristali odmah, na primjer Maja. Bilo joj je jako stalo da snimimo njezinu priču. S drugima je trebalo više vremena – Marina smo dugo nagovarali da pristane na snimanje, a kad je konačno pristao imao je ogromnu tremu pred kamerom.

No većina ljudi rado stane pred kameru – pod uvjetom da pokažete stvarno, iskreno zanimanje za njihove živote.

CAMERA LUCIDA: Je li bilo situacija koje su vas iznenadile, koje niste ni pretpostavili da će se odigrati dok ste držali uključenu kameru?
SLIJEPČEVIĆ: Bilo je puno takvih situacija. To je jedna od najljepših stvari kad radite dokumentarac: uvijek pokušavate sve predvidjeti, no stvarnost vas uvijek iznenadi. Na primjer, znao sam da ća Majina nacionalnost biti prepreka u pronalasku partnera, no da će hrvatske muškarce toliko smetati činjenica da Maja ima dijete iz prvog braka – to nisam mogao pretpostaviti.

CAMERA LUCIDA: Studirali ste psihologiju i negdje povezujem da vam je i to nekako pomoglo da svim junacima filma date ljudsku dimenziju. Koliko vam je teško bilo da se distancirate od mnogim situacija koje ste zabilježili?
SLIJEPČEVIĆ: U dokumentarnom filmu nema distance od situacija. Odnosi koje uspostavite tijekom snimanja nemaju veze s filmom. To su stvarni, privatni odnosi koji se nastavljaju i nakon što snimanje završi. I danas smo u prijateljskim odnosima s većinom likova u filmu. Ponekad smo Vanja i ja bili i Gangsterovi pomoćnici. Tako sam se sastao s jednim Gangsterovim klijentom u Zagrebu, učlanio ga u njegovu agenciju i intervjuirao o njegovim željama i potrebama. Bilo je i trenutaka koje nismo snimili jer smo bili previše zauzeti sudjelovanjem u situacijama, ili smo zaključili da taj dio privatnosti naših likova ne želimo izložiti javnosti.

CAMERA LUCIDA: Iako su se mnogi smijali tokom filma, ipak su posle bili znatiželjni i zabrinuti zbog glavnog ženskog lika –Maje. Šta je sada sa njom? Da li se udala?
SLIJEPČEVIĆ: O Majinoj daljnjoj sudbini snimili smo trominutni dodatak filmu koji možete vidjeti na internetu. Na stranici filma www.gangsteroflovefilm.com u rubrici video potražite alternativni kraj filma.

CAMERA LUCIDA: Već smo rekli da su svuda reakcije bile pozitivne. Zanima me kako je reagovala publika u Splitu?
SLIJEPČEVIĆ: To je bilo neponovljivo iskustvo: imali smo premijeru na Festivalu mediteranskog filma, u kinu na otvorenom. Skupilo se oko 1000 gledatelja. Sjedili su posvuda, stolica nije bilo dovoljno, ljudi su visili s drveća. A reakcije su bile kao na koncertu, ljudi su navijali, dobacivali, pjevali. Kad su nas nakon filma predstavili publici doživjeli smo ovacije, a kad se Gangster pojavio – to je bilo kao da je došao Mick Jagger. Ne znam koliko je autograma podijelio to veče. Kasnije je film bio i u redovnoj distribuciji u kinima. U Splitu je tjednima bio najgledaniji film – gledaniji i od Robocopa i od Lego Filma.

CAMERA LUCIDA: Prije "Gangstera" hrvatskoj javnosti najpoznatiji ste bili po sjajnom dokumentarnom serijalu "Direkt", čiji ste bili jedan od osnivača. Kažite nam više o tom projektu?
SLIJEPČEVIĆ: Serijal "Direkt" potekao je iz zagrebačke nevladine udruge "Fade In", i nas nekoliko autora koji smo se tamo okupljali. Koncepcija serijala bila je vrlo jednostavna: odlučili smo snimati svakodnevne priče mladih ljudi, bez šminke i uljepšavanja. Koncept je bio: stvarni ljudi i stvarne priče, na stvarnim lokacijama. Čisti dokumentarizam. Svaka epizoda imala je po nekoliko priča povezanih temom: npr. u jednoj smo epizodi snimali mlade ljude koji su odrasli bez oca, u drugoj mlade stručnjake koji ne mogu naći posao, u trećoj mlade koji su žrtve diskrimacije, i tako dalje. Snimjeno je preko sto epizoda. Serijal je postigao fantastičan uspjeh, i svakodnevno se i danas reprizira na HTV-u. Taj uspjeh govori puno i o stanju naših televizija: sve pršti od kiča i senzacionalizma, a ljudi su željni iskrenosti.

CAMERA LUCIDA: Kako ste zavoljeli svijet dokumentarnih filmova? Da li zato što je dokumentarna umjetnost "stvarnija" i manje artificijalna?
SLIJEPČEVIĆ: Radio sam i na igranom i na animiranom filmu, i svaki filmski rod ima svoje čari. No snimanje dokumentarca je posebno iskustvo: stvarno, nepredvidljivo i uzbudljivo. Dokumentarci mi omogućuju da odem na mjesta koja ne bih nikad vidio i upoznam ljude koje ne bih nikad sreo. Osim toga, u ovom trenutku u povijesti filma dokumentarac mi se čini umjetnički interesantnijim od igranog filma. Meni najinteresantniji autori potekli su iz dokumentarnog filma, i njegove izražajne elemente koriste i u svojim igranim filmovima: Ulrich Seidl, Abbas Kiarostami, Želimir Žilnik... Dokumentarni film posebno je bitan za male, nacionalne kinematografije poput hrvatske: smatram da je naš zadatak domaćoj publici nuditi lokalne i aktualne priče, priče koje ne mogu vidjeti u američkim blockbusterima. A upravo je dokumentarac idealan za takve priče.

CAMERA LUCIDA: Radite novi dokumentarac "Zen majstor je rekao...". Koja je tema filma?
SLIJEPČEVIĆ: Taj film vodi me u potpuno novu sredinu, u kineski cirkus koji nastupa po Evropi. Pratit ćemo mladog kineskog akrobata koji pokušava ostati na zapadu, i kroz njegovu sudbinu ispričati priču o sudaru dvije civilizacije: stare Evrope koja je stoljećima vladala svijetom, i Kine, nove velesile koja polako preuzima primat.

Miroslav MINIĆ



Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon

 

emailIcon.256183302