Lucidno        

KAO DA JE BILO VRIJEME
ZA PRIPOVIJEDANJE ŽENE
Optika muškog i iskustvo ženskog na filmu

Čitajući strane časopise, shvatio sam da film ne može da se napravi bez scenarija, a režiser, manje više.

Žika Mitrović

U Memorijalnom muzeju Holokausta u Washington DC-u u ogromnoj bazi raznovrsnih muzejskih podataka sačuvano je i istraživačicama dostupno svjedočenje Fride Filipović, preživjele svjedokinje Drugog svjetskog rata. Tonski zapis njene izjave sadrži i indirektno ispričano iskustvo njenih članova porodice koji su bili zatočenici konclogora1 a s kojima se Frida tokom rata dopisivala i posvetila im upravo svoj roman Gorke trave.

Njen autorski i umjetnički rad je dodatno obremenjen značenjima i kad se kontekstualizira sa socijalnim angažmanom i književno-istorijskim kretanjima tokom dvadesetog vijeka, posebno ako se uzmu u obzir tragični ratovi koji su obilježili stoljeće i koji su na veoma specifičan način dio memorijskih modela – kulturalnog pamćenja i sjećanja.

Izučavana najčešće u kontekstima savremene i novije srpske književnosti, sefardska književnica Frida Filipović, porijeklom iz Sarajeva, nažalost zapostavljena i nepriznata i u najširim okvirima bosanskohercegovačke književnosti, svoj književnoumjetnički izričaj, kako smatra Predrag Palavestra2 razvila je u tradiciji specifikuma pripovjedačke Bosne. Uprkos veličanstvenom sedamdesetogodišnjem umjetničkom, ali i prevoditeljskom opusu, tek je 2000. skrenula pažnju na svoj rad, pojavom svog prvog romana Gorke trave (2000) koji je proglašen romanom te godine u susjednoj Srbiji. Poznata široj javnosti odranije kao novinarka, saradnica Politike u kojoj je objavljivala svoju prozu, nagrađivana prevoditeljka, filmska scenaristkinja i prozaistkinja besprijekornog stila i vrsnog književnog umijeća, Filipovićka je svoj prvi roman, tridesetak godina prije samog objavljivanja iskoristila kao predložak za filmski scenario utemeljen u drugom dijelu štampanog izdanja romaneskne priče o stradanju jevrejske žene u koncentracionim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Frida FilipovicFrida Filipovic

Reditelj Žika Mitrović je iskoristio ovaj scenarij te je snimio istoimeni film Gorke trave (1966 - 1967) sa sjajnom Irenom Papas u naslovnoj roli. Saradnja između Fride Filipović i Živorada Mitrovića, scenaristkinje i reditelja, u konstrukciji i izgradnji jugoslovenske kinematografije donijela je sasvim specifičan fenomen: preciznu sliku žene, u sinesteziji njenog iskustva, identiteta, društveno formatiranog djelovanja, i što je važnije bez traga patrijarhalno-mizoginih obrazaca. Naime, proslavljeni reditelj Žika Mitrović, jedan od najplodnijih sineasta nakon Drugog svjetskog rata, poznat po pozamašnom filmsko-rediteljskom opusu, okušao se u brojnim žanrovima, pa je i pored prijeratnog autorstva stripova i pisanja scenarija, poznat i kao jedan od utemeljivača kriminalističkog filma šezdesetih godina proteklog vijeka i neizostavna okosnica i perjanica jugoslovenske kinematografije. Upamćen kao rodonačelnik partizanskog vesterna, Mitrović je zaista snimio brojne ratne spektakle, od kojih je za njegovo ime sinonim Užička republika (1974).

Manje-više uspješnom koketerijom, Mitrović je u provjerenim filmskim scenarijima, posezao za autentičnim pričama, u oreolu misterije, Filipovićkinih junakinja prepoznao i kreirao dva odviše netipična ženska lika Olgu Bojanić (film Potraži Vandu Kos > 1957) i Leu Vajs tragičnu junakinju Gorkih trava. Na razmeđini krivice i odgovornosti, junakinje oba filma nose ratne traume koje nužno trebaju da razriješe, prevaziđu, ili bar ublaže njihovo kobno dejistvo. Olga Bojanić u postratnom Sarajevu traži krivce za izdaju i smrt njenog brata u jasenovačkom koncentracionom logoru. Za razliku od pseudodetektivske i antigonske potrage, Lea Vajs, žena koja je preživjela konclogor Auschwitz, gurnuta je u obruč žrtveničke prijetnje odbjeglih nacista pozvanih na odgovornost, takoreći ona je još jednom viktimizirana intrigama saučesništva u zločinu i bijega od pravde.

Antigonska potraga za krivcima je matrica za razrješenje i tumačenja filma. U ovoj misteriji, Olga pronalazi djevojčicu ludo zaljubljenu u njenog brata i svoj pandan ženu ubijenog domobrana. Priče ovih triju žena, kao i Vande Kos, i njene seksualne veze sa umrlim, se slijevaju u jednu i čine savršen psihologični trougao međuodnosa.3 Ovaj Mitrovićev film, iznenađujuće poentira pomenutim odnosima i unutrašnjom logikom i motivacijom ženskih karaktera, te je kao takav pokazatelj partikularnog ženskog iskustva koje je mogla ispričati samo žena, Frida Filipović.

Žika Mitrović je efikasnim filmskim sredstvima, filmskom kamerom, sjajnim lokacijama kao i vrhunski dotjeranim discipliniranim prsitupom materiji snimio izuzetnu priču. Nažalost, ovaj film u njegovom prebogatom opusu je marginaliziran, što je predstavlja veliku štetu, obzirom da se radi o djelu, paradigmi jednog stvaralaštva. Potraži Vandu Kos film je šifra za iščitavanje, te dublje analize od ovdje naznačenih, što bi u presudnom trenutku moglo značiti i sagledavanje djela Žike Mitrovića iz sasvim drugog ugla. Za razliku od Vande Kos, film Gorke trave, nastao skoro desetljeće kasnije, predstavlja zrelost pristupa kako temi od strane scenaristkinje Fride Filipović, ali i od reditelja Mitrovića. Naime, ova opsesivan tema koja je proganjala Fridu Filipović i zbog lične sudbine, kako sam to već objasnila u uvodu teksta, uobličena je u romanesknoj priči objavljenoj 2001. Godine, koja je nagrađena u Srbiji, kao jedan od najboljih romana. Radi se o književnoumjetničkoj doradi i preoblikovanju scenarističkog narativa u literarno-fikcionalni. Filmska priča je ispričana i u drugom dijelu romana pod nazivom Svedok pakla u kojem tragičnu priču Sonje Hirš (Kostić, Kleman), u filmu Lee Vajs, sačinjava djelomična rekonstrukcija priče kroz traumu glavne junakinje i njemog odnosa prema preživljenom Holokaustu i što je možda značajnije, priča je vođena i upotpunjivana iz ugla drugih likova.

U zbirci Sonjinih fragmentarnih iskustava, zavjerenika nacista, prijetnji od plaćenika i podržavatelja logorskih mučitelja, kako bi suzbili njeno svjedočenje, posebno mjesto u romanu zauzimaju autentični fragementi iz dokumenata SS arhive, kao i fragmenti uredbi, zakona koji su propisivali način života u tadašnjoj Kravljevini Jugoslaviji, koje Filipovićka koristi kako bi potkrijepila svoju priču i što autentičnije prikazala stradanje svoje junakinje. Za razliku od romanesknog uratka, koji računa na autentičnost i povišen realizam u percepciji, film ima svoje adute, on računa na drugu dimenziju priče: krimi-detektivsku, čija posledica jeste nervno rastrojstvo Lee Vajs, koja se bori protiv retraumatizacije i stalno obnavljajućeg sjećanja, te anonimnih progonitelja, koji i faktički indirektno izazivaju njenu smrt4.

Svakako da je struja književnosti o Holokaustu daleko najprepoznatljivija, obzirom na svoj testemonijalni karakter i etička razmatranja ideologije antisemitizma i nacional-fašizma. Ovaj kulturološki fenomen uzdignut na globalnu razinu dio je i koncepta kulture kao iskustva kojeg se sjećamo, i to je iskustvo kodirano u znakove i upisano u tekst (Agić 2010, 13) pogotovo kad se problem masovnog stradanja ljudi sagleda kroz prizmu barabarske kulture čovječanstva i tim više, vremenskim odmakom u kojem posljednji autentični svjedoci Holokausta napuštaju ovaj svijet.

Sjajni naslov romana i filma Gorke trave je višestruko simboličkog karaktera. Naime, usko je vezan za jedan od najvećih jevreskih praznika Pesah. Ovaj sveti praznik je podsjetnik na oslobođenje i izlazak starih Hebreja iz misirskog (egipatskog) ropstva. Pored osnovnog obilježja ovog praznika, beskvasnog hljeba ili macesa, praznik najviše konstituira svečana večera. Na večeri Seder prilikom ritualnog prisjećanja na ropstvo jede se takozvani sirotinjski hljeb, slatka pasta i maror –gorke trave koje simboliziju svu gorčinu ropstva. Riječ je o komadiću peršuna umočenom u slanu vodu ili sirće koje se jede uz odgovarajući blagoslov. U gorke trave se pribraja i hazaret (ren) kao sjećanje na gorak život Jevreja u ropstvu (Montijas David). Pored bukvalno prevedenog simboličkog značenja u nijansama tumačenja potrebno je skrenuti pažnju na sasvim posebnu dimenziju interpretacije naslova romana. Sagledano kroz prizmu politika memoriranja, model gorkih trava sa svim nijansama simboličkih značenja postaje i metafora sjećanja ili pod/sjećanja, koje ne funkcionira samo kao vjerski topos i zakon, već kao svojevrsna istorijska opaska i stalno prijeteće opomena.

Film otpočinje u presudnom trenutku kad javni tužilac, Nijemac dr Hofman dolazi u beogradsku redakciju novinara Bore Petrovića (u romanu Bore Martća) kako bi na osnovu njegove knjige Svedok pakla koja se pojavila 1945. godine privolio Leu Vajs Kleman da bude glavna svjedokinja u njegovom slučaju protiv ozloglašenog nacističkog doktora Bergera. Ta knjiga se ispostavlja kao najvažniji dokument, koji bi predupredio svjedočenje Lee Vajs, obzirom da se ostali svjedoci nestali, ubijeni ili odbijaju svjedočiti.

Film, iako politički korektan, na razini spoznaje ne nudi žuđenu katarzu, niti koristi sve moguće potencijale kako bi se na što bolji način objasnile okolnosti dešavanja Drugog svjetskog rata, kao i sudbina pojedinke, žene sagledana „odozdo", kao povijesne pojedinke kroz koju se prelamaju istorijska dešavanja. Sem lika Lee Vajs (Irene Papas) bivše logorašice koja je u ulozi glavne svjedokinje Bergeru koji je harao koncentracionim logorom provodeći svoje eksperimente na ljudima, ostali likovi su ovlaš karakterizirani kao skice. Irena Papas je sjajno odigrala ulogu nervno i psihički rastrojene osobe, te se na najjačoj razini njene glume otkriva zanimljiv detalj: način na koji ona savija i gužva maramicu u rukama u nekoliko navrata.

Krajnje ljudskoj potrebi iskazivanja iskustva i stava o ratu nadodata je i potreba autorke da se pobliže pozabavi literarnom re/prezentacijom ne samo traume i njenog učinka na partikularni identitet njene junakinje (koja se štaviše u predratnim vremenima nije niti identificirala Jevrejkom), već i potreba kazivanja o horornim mašinerijama rata kroz koje je provučen ženski rod, što je ujedno i veoma bitno moralno pitanje predočeno suodnosima imaginacije umjetnosti i istorije. Uprkos svim nedostacima, film je važan pogotovo u svojoj angažiranoj dimenziji, jer kako smatra njemačka filmska kritičarka Margarit Froelich, stvari se moraju razjasniti, a to se isključivo može desiti suočavanjem sa prošlošću, preradom sjećanja i istinskim konfrontiranjem sa događajima tokom Drugog svjetskog rata.

Merima Omeragić

 

 __________________
1. http://collections.ushmm.org/search/catalog/vha48917
2. Usp. Palavestra Predrag. 1998. Jevrejski pisci u srpskoj književnosti. Beograd: Institut za književnosti i umetnost
3. Poseban utisak prilikom gledanja film, uprkos njegovoj temeljnoj odrednici, dešavanja tokom Drugog svjetskog rata, stiče se odsustvom bilo kakvih političkih konotacija. Tu, za razliku od ovlaš ovjašnjenih u filmu Gorke trave, nema niti političkih intriga, sve je pohranjeno u individualne relacije ženskih junakinja.
4. Za razliku od filma, u romanu je još dramatičnije napravljena razlika između života prije i poslije Holokausta. Autorka je to dinamično odvajanje života na 'prije' i 'poslije' postigla jednostavnim umetanjem novele Vila Hortenzija o životu Sonje Hirš prije okupacije i deportacije Jevreja u konclogore

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon

 

emailIcon.256183302