Festivals         BARI

 

BIFEST Bari 2015

 

Andrzej-Wajda-1

Bifest-Petruzzeli

Šesto izdanje BIFESTa – Bari International Film festivala, odžano od 21. do 28. marta, sa preko 70,000 gledalaca koji se bore za kartu više, dokazuje da ovaj mladi festival raste vrtoglavom brzinom. I ne traži se karta više samo za filmove u okviru segmenata Panorama, Internacionalne premijere, Italijanski filmovi, već i za filmske radionice, susrete, izložbe – program je toliko bogat da nije lako izabrati, a sale toliko krcate da ljudi bukvalno čuče na stepenicama, između redova i osjećaju se srećnicima, u odnosu na stotine razočaranih gledalaca koji nisu uspjeli da uđu.

Nisu došli do karte ni za sedam sala Multicinema, Galeriju, ni za Teatro Margherita ili Petruzzeli. I u pravu su ovi unutra da se osjećaju srećnima, jer ovo nije sasvim obična karta, radi se o ulaznici za magiju, koja se deševa neprestano i ludo-ritmično svih sedam dana trajanja festivala u ovom uzbudljivom srcu Pulje – nigdje filmska magija nije tako dobro upletena sa gastronomskom i vinskom magijom i nigdje vam sva čula nisu tako potpuno zadovoljena. I sve je kako treba.

I mora biti kad ovim festivalom (koji pratim od početka njegovog postojanja i kojemu se od svih festivala najradje vraćam) rukovode velika filmska imena – Felice Laudadio i Ettore Scola, koji su nam ove godine priredili i grandiozna iznenađenja, u skladu sa njihovim fizičkim i figurativnim stasom. Jedno od njih je omage velikanu Fritz Langu, jer Laudadio i Scola znaju da se moramo vratiti tvorcima filmske umjetnosti – onima koji su nas skoro svemu naučili - da bi bolje (ne)cijenili savremene trendove. Tu je i omage nedavno preminulom Francescu Rosiju, jer Bifest ne zaboravlja, kao što je Američka Akademija u noći Oskara 22. februara zaboravila da pomene Rosija italijanskog autora svjetskog renomea. Kao i Bifestu, tako je i potpisnici ovih redova stalo stalo do memorije i sjećanja na tvorca Sfide, Il momento dela verita, C'era una volta ili Lucky Luciano.

Ali to nije sve što je ove godine priredio Bifest. Pored pomenutog, jedno od spektakularnih iznenadjenja je organizovanje - zajedno sa Fiprescijem (Federacijom međunarodnih filmskih kritičara), koja u toku festivala održava i svoju Godišnju Skupštinu - masterclassa, velikih filmskih majstora.

Na jednom mjestu u samo nekoliko dana našla su se fantastična imena, koja se ređaju od Alan Parkera, Nani Morettija, Jean-Jacques Annauda do Andrzej Wajda-e, Coste Gavrasa, Ettore Scola-e, Edgar Reitza i Margarethe von Trotta-e, koja je ovdje imala i italijansku premijeru novog filma The Misplaced World. Osam masterklasa, a svakom je prethodio film majstora, obilježili su sjajni razgovori režisera sa renomiranim filmskim kritičarom.

Osam masterklasa, a svakom je prethodio film majstora, obilježili su sjajni razgovori režisera sa renomiranim filmskim kritičarom.

Prvi masterklas započeo je Alan Parker, sa kojim je razgovarao Derek Malcolm, predstavljajući njegov Midnight express iz 1978.

Slijedili su Jean-Jacques Annaud-ov razgovor sa Michel Ciment-om i njegov Sedam godina u Tibetu iz 1997, a uveče je prikazan i njegov najnoviji Wolf Totem (Posljednji Vuk);

bella-Bari-2

en-face-de-Petruzzeli

zatim Costa Gavras i njegov Amen (2002.), film o kontroverznom odnosu pontifikata Piusa XII i nazi režima; sa Edgar Reitzom, autorom više-nagrađivanog Heimata (54-satni film u 30 epizoda) razgovarao je Klaus Eder, uz prikazivanje novo-restauriranog Hermännchen. Andrzej Wajda – dobitnik Oskara i Zlatnog lava za životno djelo, govorio je o svom 50 godina dugom filmskom autorstvu, a prikazan je i Katyn (2007.), film o sovjetskim zločinima u Poljskoj na pocetku 2. Svjetskog rata. Nani Moretti je govorio o iskustvu nagrađivanog filma Caro Diario (nagrada i u Kanu 1984.); Margarethe von Trotta, dobitnica više nagrada, u koje spada i Zlatni lav i Fipresci nagrada za, ovdje prikazani, Njemačke sestre (1981.) predstavila je i svoje najnovije ostvarenje sa glavnom glumicom Katjom Reimann.

Svim navedenim filmskim autorima dodijeljena je specijalna Fipresci 90 Platinum Nagrada u večernjoj ceremoniji u veličanstvenom teatru Petruzzeli, dok je Moretti dobio i Federico Fellini Platinum nagradu za izvrsnost na noć zatvaranja.

Ostao je nespomenut, uz kršenje redosljeda održavanja masterklasova, Ettore Scola (njegov masterklas je prethodio Wajdinom). Nije slučajno ostavljen za kraj autor, koji je u fantastičnom masterklasu govorio o filmu, njegovoj prvoj nominaciji za Oskara, o kojem će ovdje biti više riječi – Una giornata particolare (Poseban dan, 1977.)

Una giornata particolare (1977): susret koji mijenja život

Ovaj film sam gledala davno (površno, tinejdžerski?) i negdje ga potisnula, dok ga nisam ponovo, posebno iz današnje političko-društvene (ne)perspektive, otkrila u Bariju, sa više razumijevanja. I sa više divljenja.

Smješten je u jedan dan 1938. godine, u toku Hitlerove posjete Rimu, gdje mu je priređena grozničava, histerična vojna parada i van-svih-proporcija-srdačna dobrodošlica mase u koju su spadali Mussolini, vojska, diplomate, sve vodeće figure italijanske industrije i narod, ogromna masa naroda. Ali početak filma nije parada in medias res. Priprema je bitnija od same parade i dugo traje (više od pola filma), dajući antropološki minuciozan presjek društveno-istorijskog trenutka. Uz suptilno korišćenu ironiju, sarkazam i više-struku parodiju na par(o)ad(ij)u, čiji apsurd postaje sve očigledniji, Scola uvodi in medias res drugu, bitniju, radnju, a to je život Antoniette, koju maestralno igra Sophia Loren. U prvim, kratkim, brzo-smjenjivim kadrovima filma, vidimo je kao majku ništa manje nego šestoro djece u malom stanu (sa nekoliko kreveta koji se dijele kako ko stigne), koje ona budi, oblači (uz brzo peglanje, kad je potrebno), umiva lica, pere zube, češlja, popravlja frizure i kragne, nalazi prave čarape (one što idu jedna uz drugu), suknje, košulje, šorceve, pantalone, sve to uz hranjenje (nekad i kašikom) šest usta. Koja urlaju, vrište i plaču, u svadji, euforičnom entuzijazmu ili, jendostavno, želji za još od nečega. Sedmo dijete, najzahtjevnije od svih, je muž, koji urla, zahtijeva i traži od Antoniette (koja mu smjerno donosi uglancane cipele, košulje, pantalone i sakoe, sve opeglane, podrazumijeva se), koji, onako usputno, sadistički, nagovještava "pravljenje i sedmog djeteta večeras kad se vrati kući".

 

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon

 

emailIcon.256183302