Mala Educacion     FAKULTET UMJETNOSTI UDG


Moj idealni film - Moj otac, moj muž

 

Danilo Bogojevic 12 godDanilo Bogojevic 12 god

Moj idealni film bi bio neka vrsta prikaza sitnih momenata u životu koje malo cijenimo. Ne u stilu preoptimističnog igranja na ekranu i hvlaisanju života, već koliko mi doživljavamo, i kako shvatamo te kratke momente u životu.

Za režisere bih odabrao Michael Hanekea i Jean-Pierre Jeuneta, jer smatram da bi njihove udružene karakteristike mogle da predstave moju viziju na najbolji način. Ergo, Hanekeova kamera, i Jenuetov nedorečeni prikaz priče bi postigli željeni efekat. Dalje, glumce koje ih odabrao bi bili: Maggie Smith, Helena Bonham Carter i Jack Nicholson. Razlog je krajnje očigledan, svo troje su vrsni u prikazivanju unutrašnjeg, psihološkog stanja, koje bi za moj film bilo potrebno. Scenografija bi najvjerovatnije bila jednostavna, bez mnogo akcenta na istu, jer bi se radnja odvjala u prašnjavoj, punoj paučine vili, koja bi samo za zadatak imala da opiše dugovječnost i drevnost osoba koje tu obitavaju.

Početak filma bi pratio priču između oca i kćerke (Nicholson i Carter), koje vidimo u svađi oko njenog odabira za supruga. Nakon kraće svađe kćerka bi pobjegla u svoju sobu i histerično rušila sve na što naiđe, da bi u jednom trenutku legla na svoj krevet, i osjetila miris koji je dolazio od njenog plišanog medvjeda, naglašeno bi zatvorila oči, i u tom trenutku sve oko nje bi bilo novo, vila bi se preobratila u starije dane slave, bez paučine i prašine. A ona bi se vratila u period djetinjstva kada je bila samo djevojčica, a da pri tome ne bi promijenila svoj izgled. Sišla bi niz stepenice i tamo bi zatekla svog oca koji stoji sa velikim osmjehom i doziva je. Specijalni efekti bi naglasili da je ona lebdjela preko oblaka da dođe do njega, sa mjesecom koji stoji iznad oca i baca prijatno svijetlo na njega. Ona bi mu pala u zagrljaj i nasmješila se, a on bi iza leđa odjednom izvukao maloprije pomenutog plišanog medvjeda, i poklonio joj ga. Nakon njenog oduševljenja, sve bi se vratilo na staro, gdje bi ona sebe zatekla opet na istome krevetu kako gleda u medvjedića. Sa blagim uzdahom bi ustala i zagrlila sama sebe, napravila bi par krugova kroz sobu, i zatim pogledala kroz prozor.

Lagani povjetarac bi proškripio ispod prozora, i osjećaj koji je donio dok joj je proleto kroz kosu bi je poput plesnog partnera nosio okolo do glavne sobe, gdje bi ona odjednom bila okružena ukrasima i gomilom gostiju koji gledaju u nju i opet njenog oca kako plešu valcer pred svima. Plesali su tako prateći muziku mnogo vremena dok orkestar nije završio sa sviranjem. U međuvremenu zvanice bi se kretale po sali, razgovarale i plesale, ali krajnje neprimjetno. Jedino čudno što bi ona primjetila, jeste da zvanice nemaju lice, već da su kao lutke iz izloga, samo ovalni oblik nečega što bi trebalo biti lice. Nakon završenog plesa ona se okreće ka publici i osjeća dodir hladnog metala oko vrata, prelazi prstima preko istog i otvara oči, u tom trenutku opet je u svojoj sobi, ali ispred ogledala, i svoj pogled je fiksirala na ogrlicu kojoj upućuje jedan kratki osmjeh. Kamera bi bila postavljena iza nje, tako da vidimo njen odraz lica u ogledalu. Sporo bi počela da četka svoju dugu plavu kosu, a nakon svakog pokreka cetkom iz njene kose bi izletio po nekoliko bijelih leptira. Tako nakon nekog vremena kada bi se oformio roj leptira, u trenutku kada bi ona spustila četku nazad na sto, roj bi agresivno se obrušio na nju i obavio je u sferni kavez. Ona bi ispustila samo jedan krik koji bi brzo nestao. Nakon toga bi imali fokus na njene zatvorene oči, koje se polako otvaraju i otrkivaju svoju smaragdno-zelenu boju. Kamera se odmiče i pokazuje njenu okolinu i ona vidi samo beskraj zelene trave pokrivene rosom, i njen otac pored nje, ona se smiješi i ustaje, nastavlja da hoda u beskraj zelene doline, i kao da izlazi sa fotografije, ravnom geometrijskom linijom travnjak nestaje i ostaju samo azurna neba sa oblacima. Kamera se spušta sa njenog lica i prati njeno tijelo koje ocigledno hoda, zatm kamera se i dalje spušta, oblaka je sve manje i sve se vraća u zeleno sivilo, koraca dalje, dok se kamera spušta do njenih sandalica, oblaci nestaju i ostaje samo prikaz stepenica kojima je na pocetku fima trčala. Lagano se spušta, možda i sporije nego uobičajeno, kamera prati i dalje njene sandalice, da bi u trenutku kada dođe na prag od dnevne sobe gdje bi scena bila zapljusnuta crvenilom koje dolazi iz kamina, kamera bila podiguta lagano do njenih ramena, gdje bi primjetili da je njena kosa podignta u visoku punđu. Hodala bi do naslonjača u kojem njen otac sjedi i naslanja mu glavu na rame, ali tako da kamera ne otkriva ni njeno ni njegovo lice, već da se to vidi na sijenkama na zidu. U tom trenu kamera bi se okrenula na njih dvoje i otkrila da je na ramenu Nicholsona zapravo naslonjena Smith. Sa kratkim uzdahom dok izgovara riječ:"Hvala.", ona bi ga obgrlila slobodnom rukom, a on bi svoju ruku stavio preko njene, tu bi se kamera odaljavala i polako tamnila ekran do kraja.

Poruka filma bi bila da nekada kada nam je najteže bježimo u lijepe trenutke u životu, a da toga nismo ni svjesni, kao što je prikazano na primjeru ovog bračnog para, koji je toliko vezan jedno za drugo da čak i slike djetinjstva su poremećene da njen otac liči zapravo na njenog sadašnjeg muža.

 

Miloš PEŠIKAN
Profesor: doc. dr Maja Bogojević

Predmet: Ideologija i film

Godina: II


Previous-Page-Icon   54    Next-Page-Icon