Mala Educacion        


AUTORSKI RUKOPIS U UMJETNOSTI POKRETNIH SLIKA
INGMAR BERGMAN

Herbstsonate

Jednog dana odlučujem da pišem o nečijem životnom djelu. Taj zadatak je više lična inicijativa, nego li nametnuta odluka, stoga sam puna entuzijazma, sa odlučnošću i sigurnošću u sebe, spakovala svoje misli i došla pred velika bijela vrata. Na njima glomaznim crnim slovima piše: Ingmar Bergman. Kucam, tišina. Čekam, još uvijek ništa. Pokušavam da uđem. Otvoreno je. Neki hladan vazduh iz nepozantog pravca udari direktno u mene, i nestade. Još uvijek sam jednom nogom napolju, srce mi kuca kao uvijek pred nepoznatim prostorom. Skupljam hrabrost, ulazim. Ispred mene je dugačak hodnik sa bijelim zidovima, prekriven fotografijama. Prilazim jednoj od njih. Žena u bijeloj haljini, nježnog lica, kose svezane u ležernu punđu drži za ruku čovjeka u odijelu, sitne građe, toplog pogleda. Na drugoj je kuća, velika bijela kuća pored rijeke. Zatim fotografija porodice na kojoj piše: Upsala 1909. Na njoj za dugačkim stolom za ručavanje u čelu stariji čovjek, koji sa blagim osmijehom na licu posmatra ženu pored sebe. Njen hladan pogled dopire i do mene. Posmatram dalje. Pored nje sjedi nasmijani mladić u svijetlom odijelu, zatim tri muškarca srednjih godina. Njihova lica ne odaju nikakva osjećanja, ali se treći izdvajao držeći u ruci čašu vina. Naspram njih su dvije žene, reklo bi se, jako ozbiljne, a onda i isti par koji sam vidjela na prvoj fotografiji. Shvatam, to je porodica. Mora da ima neke veze sa mojim radom. Idem dalje. Na ostalim fotografijama su uglavnom isti ljudi, nekada zajedno, ponegdje sami, ali sada shvatam da je to atmosfera u koju moram ući ukoliko želim da uradim svoj zadatak kako treba. Hodam i posmatram. Crkva, pričešće, djeca, kuća, ulice Upsale, vozovi, Tregoršgatan, vikendica, klupe i parkovi, neka nova lica koja samo osvježe već naviknute atmosfere, zatim mnogo portreta one prve žene, neki čovjek u mantiji, oni zajedno, zabave, plesovi ... Hodam, gledam lijevi i desni zid koji uokviruju moj pravac kretanja, upoznajem likove, ali sada već počinjem da osjećam da je to začarani krug ljudi, atmosfera, života. Idem naprijed i ne vidim kraj, dlanovi počinju da se znoje, srce me steže, disanje je postalo sve brže, strah. Okrećem se unazad, bijela vrata su izgubljena, vidim samo nepregledno dugačak hodnik ispred i iza sebe. Počinjem da trčim, osvrćem se, ista lica me gledaju, kao da mi se smiju jer su znali da je ovo put bez izlaza. Osjećam njihovo prisustvo, oni su tu, ali zarobljeni na zidovima nepreglednog prostora i neke neobjašnjive bjeline. Stajem, žmurim, govorim sebi da je ovo ono što sam tražila, želim da uspijem, prihvatam težinu. Otvaram oči, ispred mene su nova vrata. Na njima piše: PORODICA.

Ulazim.

PORODICA

Sjeme koje rađa

Od trenutka začeća, mi pripadamo nekome, vezujemo se za majku i u toj veličanstvenoj simbiozi počinjemo bivati neko. Iako je naša svijest samo u nagovještaju, i lebdi negdje između fiziološkog zadovoljenja i egzistencijalnih radnji, tako nevidljiva i neuhvatljiva nadgleda svoju personu dok začinje svoje postojanje kako bi se u njoj nastanila. Nekad mislim da je neka od njih zalutala i obuzela pogrešnog nosioca i time narušila ravnotežu odnosa osoba-svijest, ali se trgnem i shvatim da nije svijest ta koja je krivac, već osoba koja pred njom raste i dužnost joj je da je nosi dok opet ne postane ništa, čiji će impuls koji je čini nečim napustiti svoju privremenu konačnost i lutati vanvremenskim prostorom kojem pripada.

Ništa će dobiti svoje mjesto i postati nešto, ako u njemu prepoznamo želju da bude nešto. Čak i to novo nešto može postati bolje nešto u odnosu na nešto koje nikada nije bilo ništa. Jer u ničemu postoji prostora da bude nešto, a u nečemu nema mjesta da bude ništa.

Djetinjstvo je,reklo bi se, najbitnija faza života. U njoj postajemo ličnosti sa počecima svojih psiho-fizičkih instanci koje usavršavamo. Onda su i okolnosti u kojima smo presudne za to putovanje. Roditelji su naši čuvari, vodiči, i na njima je odgovornost za vrijeme tog našeg razvojnog stadijuma u kojem se batrgamo, jer nam putevi još nijesu sasvim jasni.  Odnosi sa njima i među njima postaju kalupi naših narednih reagovanja u sličnim atmosferama. Radimo onako kako znamo, a znamo ono što doživimo.

„Kada se konfikti jave sa prvim problemima u životu, teško je suočiti se sa njima i rešiti ih. Ali, pod uslovom da smo dovoljno vitalni, nema nikakvog razloga da u principu ne bismo mogli to da učinimo. Shvatanje značaja faktora sadržanih u izboru odluke osvetliće nam ideale kojima ćemo težiti, a samim tim i pravac našeg života."

Naši autentični ideali od svojih kontura postaju oblici, a roditelji opravdavaju to zvanje, samim tim što su oni naši stvaraoci. Sa razvitkom svijesti o novinama, naši pogledi se pomjeraju sa prvobitnih ideala ka novootkrivenima, ali zadržavaju njihov koncept duboko, kao ikonu uma koji će sve ostale prilagoditi njima. Prva unutrašnja previranja dolaze u trenucima neslaganja faktora koji smo bili i koji postajemo. Atmosfera kojoj prisustvujemo varira od poznate do nepoznate i onda se put kojim se kreće naše razumjevanje svijeta odjednom račva u nepoznatim pravcima. Konflikti su tada neizbježna situacija, a naša borba sa njima je surova realnost. Kada se tačka ravnoteže porodičnog života izmjesti, jedna strana osjeti težinu zajedničkog pada, druga se naslanja na strukturu, i u nemogućnosti da se izbavi, otežava ostalima povratak. Uvijek će neko ostati oštećen tim nedostatkom saradnje, a novonastala kompozicija života uslovljava i prilagođavanje njoj, na ovaj ili onaj način. Upravo ovakve situacije znatno utiču na sam razvoj ličnosti, a što je ona nezrelija, veće će biti i posledice. Um koji percipira stvari učeći sebe i svoju okolinu – a na samom je početku tog procesa – prisnije će se povezati sa konfliktom, pridajući mu mnogo više značaja od onog kojem su konflikti, praktično, rutinski proces sazrijevanja.

Takve situacije u porodičnim odnosima znatno mogu uticati i na preusmjeravanje sazrijevanja osobe, vajajući je traumatičnim scenama iz djetinjstva, utičući na taj način i na njegov psiho-fizički razvoj koji ispoljava u okolinu. Na ovaj način, osoba sa sobom povlači konflikte kao osnovu i koristi ih u svakodnevnim rješenjima situacija u kojima se nalazi. Svakako, ovaj efekat nije bezazlen, štaviše, pogrešno vođenje prvih koraka u djetinjsvu može prouzrokovati trajne defekte ličnosti i samim tim otvoriti njen put da širi svoj uticaj na druge. Znači, posledice su trajne i reklo bi se, generalne.

"Majka sedi u krevetu s rukama oko kolena, spavaćica joj je skliznula sa oblog ramena, nije uplela noćnu pletenicu. Teška, tamna kosa sliva se preko ramena, lice joj je bledo u treperavoj svetlosti zore. Cvetni dezen na roletnama, svetlozeleni zidovi. Kineski paravan oko umivaonika, malene slike pejzaža (akvereli koje je naslikao ujak Ernšt), kao sunce žuta krpara, sve je sivo, i treperavo, i sporo, sporo.Otac sedi na beloj stolici visokog naslona. Na sebi ima kratku noćnu košulju crvenih rubova, bosonog je, ruke su mu sklopljene. Puu se čini da bulji pravo u njega, ali oči su slepe, verovatno ne vidi ništa osim sopstvenog jada. Slika roditelja jasno je urezana, uprkos mutnoj svetlosti. Sećam se te slike. Mogu da je vidim i sad, ili kad god poželim, mogu da u sećanje prizovem strahotu udaljenosti i nepokretnosti. Taj trenutak zadao je konačan udar Puovoj dobro kontrolisanoj slici sveta, gde su čak i duhovi i kazne bili dokazi stvarnosti kojom je vladao sam Pu. Ona se razbila, rasplinula, ništa nije ostalo." 


Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon

 

emailIcon.256183302