Mala Educacion     FAKULTET UMJETNOSTI UDG


Moj idealni film: "Mama"

 

Sophia LorenSophia Loren

Radnja filma se odvija oko 2028-2029 godine u gradu Sarajevu, gdje upoznajemo živote jedne bake ,majke i ćerkice .Pažnja je upućena na baku Oliveru koja se bori da se pomiri sa prošlošću na najoptimističniji način.Iako pomalo tužan, film govori o napretku i borbi jedne četvoročlane porodice u njenoj mladosti i kupljenjem sreće posle svega toga.Ovaj film nas uvodi u jedan psihološki profil žena razne dobi. Takođe ovaj film opisuje uspjeh jedne majke.

Glavni glumci: Sofija Loren u svojim poznim godinama kao baka Olivera

Žulijet Binoš u svojim mlađim danima kao Barbarina mama

Meg Rajan (dijete) kao Barbara

(Kamera se kreće u totalu, snima grad Sarajevo i počinje priča).

Živjela jednom jedna princeza, bila je jako mlada , zvali su je „samo pet minuta", jer je uvjek više htjela da se igra nego da boravi u svom kraljestvu. Njen otac, kralj, bio je jako strog ali pravičan , njena majka, kraljica, bila je fina i lijepa žena puna ljubavi. Jedino što su htjeli za svoju princezu bilo je to da uvijek bude sreća uz nju i da je razum služi kako treba . Mala princeza je voljela da živi u svome svijetu mašte i zato je bila jako sretna. (Kamera se prebacuje u polutotal jedne kuće sa crvenim krovom i prelijepom baštom punu crvenih ruža i onda na djevojčicu Barbaru koja sjedi u bašti.)

Barbara: Bako, je li se i ona igrala igara koje ja znam?

Baka (Olivera) : Naravno , najbolja joj je igra bila žmurka.

(Nastavlja priču baka Olivera svojoj unuci.) Mala princeza je znala da se sakrije u kraljestvu tako da je niko nije mogao naći, pa su čak kraljica i kralj morali zvati svoje podanike da je traže. Oni su znali da je zovu i zovu, ali ona se nije odazivala jer je poštovala pravila igre.

Barbara: Jesu li je našli ?

Baka (Olivera): Naravno ali tek posle nekoliko sati.

Barbara : Sigurno su bili ljuti roditelji na nju.

Baka (Olivera): Jesu, ali oni su bili i sretni jer su je našli. Bili su uplašeni da joj se nije što desilo loše.

Mala princeza je bila dosta razmažena i roditelji su je morali kažnjavati,...(Prekida Barbara).

Barbara: jesam li ja razmažena?

Baka: Ne, ti si samo malo nestašna, ti si bakino zlato.

...Kazna joj je bila to da ne može poći kod bake i dede. U tim momentima ona je bila jako tužna, ali je to pokušala izbjeći time što je naporno učila i popravljala svoje ponašanje.

Barbara : Bako, ni ja kao princeza ne bih mogla bez tebe..

Baka : Ni ja bez tebe zlato moje.Oćeš li da ti nastavim priču posle, sada moramo da kupimo tvojoj mami ljekove.

Barbara : Važi bako.

(Prošla je godina dana.Baka Olivera sjedi na terasu).

Baka: Jesam li mogla izbjeći samoću. Teško je patiti sam. To je težak ,ali ispravan način. Tvoj bol ne smije osjetiti tvoj bližnji, jer boli je dosta svima. Moja bol nije rijetka,ali stalna. Čudno je sve to ,čudno je da sam sretna i sa bolom i sa samoćom. Nemam više gorki osjećaj u ustima.

(U tom trenutku ulazi njena ćerka sa Barbarom.)

Barbarina mama: Mama ,jel to opet pričaš sa mačkom?

Baka Olivera : Otkud vi?

Barbara: bako ostajemo ovdje,ostajemo kod tebe.

Barbarina mama: Koferi su mi u autu.

Baka: Šta se desilo?

Barbarina mama šapuće na uvo Oliveri: Razvela sam se.

Baka: Hajte unutra, sad ću vam skuvati supu i imam malo sarmi u frižideru.

(Svi ulaze u kuću sa koferima i sijedaju za sto. Kamera odlazi u polutotal,pa total. Posle nekoliko sati u spavaćoj sobi sijedi baka na krevet i gleda se u ogledalo.Donji rakus, retrospekcija,crno-bijela boja i vidljiv samo dim cigare.) Dijevojka, žena, sijedi na stolici u kariranoj suknji ,suze lije , mrak nema sumlje, prasak, zvuci na sve strane,strah al u dubini duše,Sarajevo. Stišavanje, žena radi kao da ništa nije,mora se. U jednom trenutku masa ljudi odlazi na terase i viče „Bombarduju ,bombarduju nas..". Žena uto vidi svijetlost ,vatru i juri niz stepenice od zgrade,jer shvata šta je ,shvata. Pokušava da spasi druga koji je spaljen ,jer u mraku je sipao benzin u svoja kola sve do trenutka prinošenja svijeće od strane njegove žene. On gori ,a doktorica spašava njegov život. On umire na njenim rukama, spaljen. Smrad spaljene kože svoga druga,svoga druga.

Barbarina mama: Mama,mama,mama?

Baka: dobro sam dijete,sijećanja.

Barbarina mama: Mislim da ti sad nisu potrebna ,jer si potrebna sad meni.

Baka: Idemo u dnevni boravak.

(Otiđoše u dnevni boravak i sijedoše na drvene stolice,a u to dođe i njihov mačak da se ugrije kod bakinih nogu.)

Barbarina mama: Sudbina mama,sudbina.

Baka Olivera: Jel ti moram stalno ponavljati da ti krojiš svoju sudbinu , pa kakva bude nažalost ti budeš kriva.To je tvoja odluka , nemoj da se kaješ.Svoj smisao nađi u radu.

Barbarina mama: Znam mama. (Kratka pauza). Inače dopunila sam svoju zbirku pijesama sa još jednom i mislim da je sada završena.

Baka Olivera: Pročitaj mi je. (Kamera je u krupnom planu majke i ćerke.S lijeva na desno).

Barbarina mama: Znam da ne želiš da je čuješ,samo si bezveze rekla to.

Baka Olivera: Pročitaj mi je ,sada, odma. Želim da je čujem. Sada si žena svoje tuge, a tu tugu sad mogu prihvatiti, ranije nisam mogla nit htjela.

Barbarina mama: San je pokidao javu, mračne tajne otvorio,

Odlazim , ne tražite me.Moja nada umire.

Odlazim , trascedetno putujem ka dore,

Bože , bože vrati me među žive.

Spustio me u more boli....(Prekida je ćerka )

Barbara: mama,mama može li baka da mi priča priču prije spavanja?

Barbarina mama: Operi zube sad će baka doći.

Baka Olivera: Nastavi kćeri.

Barbarina mama: Neka, drugi ću put. Idi sada Barbari ,zove te.

Baka Olivera diže se sa stolice i gledajući u crnu mačku kaže,kroz blagi osmijeh „Nije sve tako crno"

(Otišla je do Barbare u sobu koja je bila puna malih kutijica raznih materijala koje su stojale na komodama od punog drveta, gdje je svaka kutijica prestavljala jedan dio bakinog života.)

Barbara: Bako,bako oćeš li mi opet pričati o princezi.

Baka Olivera: Naravno. Kako su prolazile godine princeza se udala i dobila troje dijece. Jako je voljela svoga muža koji je volio umijetnost kao tvoja mama...Ali tada su počele nevolje.

Barbarina mama: I onda je radila princeza 24 sata dnevno ,dok je muž spavao i kuvao i onda umro, onda je princeza slušala bombe kako padaju ,onda je princeza otišla u rat,onda je osijetila nepravdu , onda je princeza osjetila bijedu i jad...To joj govoriš mama ,to. Prenosiš joj svoj jad od života.

Baka Olivera: Ja joj pričam bajku,ona zna da bajke ne postoje i nisam htjela tim tokom da joj pričam. A inače od kad sam dobila dijecu, moj život nikad jada nije osjećao.

Barbarina mama: Nije?

Barbara: Nemojte da se svađate (poče da plače)

Baka Olivera: Spavaj Barbara sve je u redu.

Barbarina mama: Spavaj ,vidiš sad je sve u redu.

(Ne može se u životu znati šta je istina ,dal ona sama dolazi, dal ona prestavlja bol, jesu li to samo neki čudni putevi. U toj kući vrijeme je brzo prolazilo ,u svađama između majke i ćerke, u malom inatu ,u tugovanju za mužem, ali i pričama koje je ipak redovno baka Olivera pričala svojoj unuci. Dani su prolazili, a i mjeseci, tako prošlo je i nekoliko godina).

(Baka sijedi na terasi ,sama sa svojim crnim mačkom.)

Barbarina mama: Mogu li sijesti pored tebe?

Baka Olivera: Možeš. Kćeri, ja neću dugo.(Poćinju suze da joj se skupljaju u očima)

Barbarina mama: Pa da pođemo da prošetamo.

Baka Olivera : Ma ne to. Ja neću dugo. Osijećam da ću umrijeti.

Barbarina mama: Ne , nećeš umrijeti. Sijećaš li se kao si imala operaciju srca, svi su mislili da ćes umrijeti, pa ipak nisi. Borila si se, ti si se uvijek borila , možeš i sad.

Baka Olivera: Slušaj me. Tada nisam smijela otići, ništa nije bilo sređeno, vi još niste bili stali na noge, a ja svoj posao još nisam bila završila. Svoje rane tada nisam izlječila, a bolna sijećanja izbrisala. Tada smrt nije bila spremna na mene, jer sam bila jača i od nje, želja mi je toliko bila jaka, i zato sretna sam šta imam sad šta sam dobila. Svu ljubav sam prihvatila...Kćeri nemoj da plaćeš. Nemoj

Barnarina mama: MAMA!

Baka Olivera: Uspjela si , i sinovi su mi uspjeli,ja sam uspjela. Moja bajka je uvijek bila stvarna.

(Dolazi Barbara ).

Barbara: O čemu pričate?Mama , zašto plačeš?

(Barbarina mama ulazi u kuću da ode do kupatila, a Barbara kreće put nje al je baka zaustavi.)

Baka Olivera: Barbara, znaš li da si ti dobila ime po pjesmi čuvenog francuskog pjesnika.

Barbara: Nisam znala,(mala pauza), a znaš li je ti.

Baka Olivera: BARBARA

Seti se Barbara

Kiša je lila nad Brestom onog dana

A ti si išla nasmijana...........................

(Dođe tišina.)

Barbarina mama zove svoju ćerku. A barbara se naglo okrenu i otrča do majke rekavši „Šššššš, baka je zaspala."


Jana VOJVODIĆ
Profesor: doc. dr Maja Bogojević

Predmet: Ideologija i film

Godina: II


Previous-Page-Icon   57    Next-Page-Icon