Intervju           


Ivan Salatić: Dvorišta
Za mene je domaća publika svaka publika koja priča moj jezik i koja voli film.

Ivan SalatićIvan Salatić

Ivan Salatić je rođen 1982 u Dubrovniku. Odrastao u Herceg Novom. Završio školu likovnih i primenjenih umjetnosti u Beogradu i fakultet dramskih umjetnosti u Cetinju. Režirao je, pisao i producirao nekoliko nagrađivanih kratkometražnih filmova koj su učestvovali na festivalima kao što su Venecijanski filmski festival, Sarajevo film festival, Torino film festival itd. Trenutno je na Master studijama HFBK u Hamburgu i priprema svoj prvi dugometražni film za koji potpisuje i scenario.

Po sopstvenom priznanju, snimanje "Dvorišta", koji je Vaš četvrti kratkometražni film, bilo je nesvakidašnje: između ostalog, ekipa je do lokacije snimanja putovala autobusom, imali ste jedan obrok dnevno, a, kameru ste švercovali preko granice u pozajmljenim kolima. Kakvi su izgledi što se predstojećih projekata tiče – da li gerila opstaje jedini način snimanja filma?

Salatić: Svako snimanje ima svoje anegdote, a neke od anegdota sa ovog snimanja su te koje ste spomenuli. U tom smislu, nije ovo snimanje bilo nesvakidašnje. Ko god se bavi filmom susrijece se sa sličnim preprekama. Sa druge strane i na žalost, imam i tu obavezu da skrenem pažnju na uslove u kojima se filmovi kod nas prave. Uz svo postovanje prema produkciji ovog filma i svim ljudima koji su izasli u susret na ovaj ili onaj nacin, volio bih da se pomjere stvari na nekom većem nivou sto se tiče kinematografije kod nas.

Iz tog razloga svaki put kada ima priliku da se obratim javnosti, koristim to kako bih stavio u prvi plan da nam treba bolji sistem finansiranja filmova i promovisanja filmova.

Izolacija i melanholija nijesu nepoznate filmskoj publici, pa se stiče utisak da promocija diskursa nemoći, jeste dokaz navoda da patnja pojedinca nije uzrok, već posljedica kulturne implozije čija su prva žrtva mladi (Galimberti). Da li sopstveno stvaralaštvo smatrate autoterapijom?

Salatić: Jedna od karakteristika mojih filmova je osjećanje melanholije i izolacije, pa ako hocćte i nemoći, neizvjesnosti. Zanima me proces i preispitavanje odredjenih stanja, emocija... Uglavnom se bavim situacijama koje predhode ili su posljedica nekog dramatičnog dogadjaja. Sam način na koji se snima film je vec politički i moja pozicija je tu jasna. Ali interesuje me nešto više od same političke pozicije, a to je mogućnost da se prije svega film doživi. Da predstavlja neku vrstu presedana u iskustvu... Sto se tiče mladih u filmu, oni me zanimaju jer se lakše indetifikujem sa njima. Imam to iskustvo. Svoje filmove ne smatram terapijom niti me zanima analiza filmova na taj način.

Crna Gora i Herceg Novi u filmu „Dvorište" nijesu očigledno prepoznatljivi. Dekontekstualizacijom prostora tabate put prema međunarodnom auditorijumu?

Salatić: Da bih odgovorio na ovo pitanje morao bih da znam koja je to vaša slika Crne Gore za koju milslite da je realistična? Koja je to slika koja je čini prepoznatljivom, kontekstualizovanom?

Mislim da su moji filmovi krajnje realističan prikaz ili vjerodostojan pokušaj predstave onoga što ja vidim kao realnost. Mozda je bolje pitanje da li naše društvo pati od gledanja sebe kroz jedan te isti goblen koji im je postavljen. Ja to samo mogu onda da nazovem ljenošću i inercijom. Stvari se mogu gledati na različite nacčne i upravo je to možda zanimljivo ljudima koje zanimaju moji filmovi.

Simbol eukaliptusa, na kom gradite i razvijate priču, nije učestao u domaćoj umjetnosti. S obzirom na to da, izvorno eukaliptus predstavlja zaštitu, a istovremeno je ljekovit, što mislite – od koga treba da se čuva i gdje nam je zaklon? Ima li ga?

Salatić: Ne bavim se posebno simbolima u filmu. Oni sami pronalaze put jer film naravno funkcioniše kao jezik. Opet, film je bukvalan medij. To je ono što i volim kod filma. Film pruža bukvalno iskustvo i ako se ne ukacčte na to, propustićete sve bitne stvari baveći se onim sto ste naučili da gledate (čitate). Mene zanima šta je to što postoji istinito u samoj slici, transcendentalno. Nisam pretjerano zainteresovan za semantičke analize. U svakom slučaju, film je otvoren za svakoga ko ga gleda. Interpretacijama nikad kraja...

U filmu tretirate odnose između oca - koji je ribar i sina koji, na koncu, nastanjuje more. A, majka?

Salatić: Ne postoje otac i sin kao likovi u filmu. Postojali su u scenariju. Moj proces za ovaj film je bio dekonstrukcija scenarija ili vraćanje na ono što je bilo bazično osjećanje kada sam taj scenario počinjao da pišem.

Niko ne nastanjuje more! Postoji scena u kojoj se vidi Marko u ronilačkom odjelu. To je svakodnevna stvar za ljude koji se bave podvodnim ribolovom. U svakom slučaju, ovo je film koji se može najbolje uporediti sa nekom poemom.

Vašeg glavnog glumca Marka šiša partnerka, s njom razgovara o mlijeku koje je staro godinu, a, zarađenih 40ak eura vidimo zgrčene u šaci. Da li socijalni očaj presudno slika ove filmske sudbe?

Salatić: Nema nikakve veze sa socijalnim ocajem. Ne mislite vajda da sam uzeo scenu šišanja kao takvu zato što sam htio da kažem da Marko nema novac da ode kod frizera? Za mene su te slike jake samo po sebi i prevazilaze banalan opis socijanog statusa. Likove u filmu ne potresa previše pokvareni puding ili šišanje u bašti. Štaviše, te scene nalazim bezbrižnim.

Osim režije, potpisujete i scenario - iako je dijalog sveden, vizuelnost scenarija nije urušena; naprotiv. S obzirom na to da ste mlad autor, kompletan autorski potpis je značajan poduhvat?

Salatić: Uključen sam u svaki segment rada na filmu i u tom smislu mogu da kažem da sam autorski reditelj. Ipak, daleko od toga da bih sebe nazvao autorom u duhu u kojem se nazivaju reditelji koji imaju čitav opus iza sebe. Ja sam zadovoljan što mi je za sada data šansa da pokušam. Moram da dodam i to da radim sa jako zanimljivim ljudima koji su i sami jaki autori u svom poslu. Rad sa njima vas tjera da budete bolji, jer želite da iskoristite sav potencijal i da ga usmjerite u pravcu koji smatrate bitnim za film.

„Dvorišta" ostaju, između ostalog, zapamćena jer je posrijedi prvi crnogorski film koji se nadmetao za Zlatnog lava. Da li Vas je izostanak nagrade obeshrabrio ili ste se dodatno okuražili?

Salatić: Naravno da se ne osjećam loše što nisam uzeo nagradu. Sama činjenica da je film bio u Veneciji je ogroman uspjeh. Ali, svakako, ne želim da se ušuškam tom Venecijom. Ovo je samo olakšanje jer ću (nadam se) lakše moći da dodjem do sredstava za buduće projekte.

Uoči prikazivanja „Dvorišta", kazali ste da očekujete da više niko neće misliti da je „bavljenje filmom, svima vama neki hobi". Koliko je onih koje ste razuvjerili?

Salatić: To je samo pokušaj da se kroz medije osvijesti (ko god treba da se osviesti) da postoje vrijedne stvari koje dolaze iz naše zemlje i da bi bilo šteta ne obratiti pažnju na filmove koji imaju uspjeha u svijetu više nego što je to u ovom trenutku realno za crnogorsku infrastukturu kulture. Nadam se da će ovi uspjesi osvijestiti ljude da ozbiljnije gledaju na film. Samo se nadam da ćemo iskoristiti ovaj momenat, jer trenutno postoji interesovanje za autore iz Crne Gore.

Nanizali ste nagrade, a Vaša djela su prikazivana na brojnim svjetskim festivalima. Stiče se utisak da više stranaca poznaje Vaš rad od domaće struke i publike. Koliko Vam je stalo da se nametnete domaćem auditorijumu?

Salatić: Za mene je domaća publika svaka publika koja priča moj jezik i koja voli film.

Na kojim mjestima obično srijećete svoju publiku? Da li je to kafana, bioskop...? I, što Vam kažu – čega su željni kad je film posrijedi? Da li osluškujete potrebe gledalaca ili je film prostor u kom suvereno vladate shodno sopstvenim sklonostima?

Salatić: Mislim da pripadam odredjenoj filmskoj porodici i da u okviru toga postoji i publika koja to prati i interesuje se za tu vrstu filma.

Razgovarala: Milica Minić

Milica Minić (diplomirala paralelno Poltičke nauke i Vizuelne umjetnosti, odsjek: audio-vizuelna produkcija) je nekadašnja novinarka RTV Atlas, urednica dnevnika Forum. Voli direktan i beskopromisan pristup političkim temama i javnim ličnostima.

 DvoristaDvorista

 

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon