Lucidno        

Alejandro Jodorowsky:
Leteći ćilimi psihodeličnog šamana



alejandro jodorowskyalejandro jodorowsky

Filmovi Alejandra Jodorowskog su kao oblaci – njihovo značenje se mijenja svakog minuta. Ovaj psihodelični šaman, nasmijani čarobnjak i ateistički mistik traži od gledalaca da mozgove pretvore u leteće ćilime i osjete njegove oblake cijelim bićem. On izvlači zarđale mozgove iz ležišta i šarki i prenosi ih do mjesta o kojima nijesu mogli ni da sanjaju. Jer, kao što kaže veliki čarobnjak Alehandro, „ptica zarobljena u kavezu misli da je letjenje bolest". Čileanski reditelj jedan je od malobrojnih filmskih stvaralaca koji je postao potpuno svjestan moći koju ima film, a istovremeno je odbio da je iskoristi u najprimitivnije svrhe. Mogao je da pravi filmove koji će da zarađuju novac, ali je glatko odbio da postane dio petparačke industrije. Zbog toga je svaki njegov film, bez obzira na popularnost, gubio grdnu lovu.

Na sreću ljubitelja kinematografije, poezija je uvijek bila jedina valuta u koju je Jodorowsky vjerovao. Zato je cijelog života bio osuđen na to da gubi novac i dobija publiku. Kao što je zapisao Fjodor M. Dostojevski, istina je koliko i ljudi. Ne postoji nijedna koja je univerzalna i primjenljiva na sve. Filmovi Jodorowskog zadojeni su baš ovom idejom. Umjesto da film stavi u službu novca, reditelj ga je iskoristio kao poetsko sredstvo traganja za unutrašnjim istinama. Njegovi filmovi su stoga najbliže psihoterapiji koliko kinematografija to može biti - naročito ako se uzme u obzir njegovo mišljenje da psihonalizu treba odbaciti, zbog toga što „liječi bolest individue, samo da bi je zamijenila univerzalno prihvaćenom bolešću društva". Pritom, psihošamansko dejstvo njegovih filmova postaje sve očiglednije kako godine prolaze, a 87-godišnji Jodorowsky nastavlja da stvara.

Samoproklamovani psihošaman proslavio se davne 1970. godine filmom „El topo", koji je postao nezaobilazni klasik „midnight filma". Ipak, iako je „ponoć" davno prošla, posljednjim filmovima, koje je uradio 23 godine poslije dugog filmskog posta, starac je pokazao kako je za njega dan tek počeo. Poslije filma „The Dance of Reality" (2013), to je dokazao nastavak njegove autobiografije, ostvarenje „Endless Poetry" (2016), koje je nedavno prikazano u okviru programa „Directors' Fortnight" na Kanskom festivalu.

Grad prostitutki

Prije opisa filma „Endless Poetry", valja se prisjetiti prethodnika. Kombinujući lični život sa metaforama, mitologijom i poezijom, Jodorowsky je u ostvarenju „The Dance of Reality" dokazao svoju filozofiju da realnost nije objektivna, već da je ples koji vode naše sopstvene iluzije. Prvi autobiografski igrani film čileanskog majstora je pokretna šatra, cirkus na filmskoj traci, medvjed koji vozi točak na konopcu, operska diva koja glasom puca prozore od stakla pjevajući špicu reklame za prašak za pranje veša... U priči o odrastanju malog Alehandrita, otac se oblači kao Staljin, a majka govori pjevajući operske arije. Ništa nije kao što izgleda, a sve je kao što jeste, kao i u ostalim filmskim genijalštinama iz fabrike Hodorovskog.

Birajući neobičnu formu da ispriča najličniju priču o formiranju svoje ličnosti, Jodorowsky je na najbolji način odslikao ličnu filozofiju i prćiju koju će poslije smrti ostaviti svijetu. Prvi dio filma bavio se djetinjim iluzijama i formiranju ličnosti u najosjetljivijem periodu odrastanja. Nastavak „Endless Poetry" dovršio je priču o problematičnom i bolnom odnosu koji je Hodorovski imao sa roditeljima. Drugi igrani film od planiranih pet nastavio je tamo gdje je stao „The Dance of Reality". Mali Alejandro (Jeremias Herskovits) i njegovi roditelji (Brontis, sin Jodorowskog, i Pamela Flores) odselili su se četrdesetih godina prošlog vijeka u Santjago, glavni grad Čilea. Majka je, kao u prvom dijelu, nastavila da razgovara sa Jodorowskym u operskim dionicama. Otac je postao još namrgođeniji. Strog i zabrinut oko budućnosti svog sina u velikoj košnici grada, branio mu je kontakt sa umjetnicima, a dječak je želio samo to – disanje u ritmu boema ovog prljavog grada punog klošara i prostitutki.

Boemski svijet

Film prikazuje kako je mali Jodorowsky uronio u poeziju Federika Garsije Lorke i ostao zauvijek zarobljen u jednačini život-jeste-poezija. Ni manje, ni više od toga. Ali, dječak je brzo stavljen na test, na koji ne bi smjelo da bude stavljeno nijedno dijete na planeti. Morao je da bira – poezija ili roditelji. Njegov otac je Lorku i njemu slične nazivao pederima. Želio je da Jodorowsky bude doktor i ozbiljan čovjek, a ne tamo neki umjetnik, pjesnik, plesač, propalica...

„The Dance of Reality" je bio ličan film, ali mnogo manje nego „Endless Poetry", kako pišu svjetski kritičari. Ovdje je Jodorowsky bio najsentimentalniji u poređenju sa bilo kojim drugim ostvarenjem u karijeri. Film zbog toga djeluje kao psihoterapija – reditelj kao da je pokušao da se izliječi od traume koju je dobio rastrgnut između bespomoćne majke pune ljubavi i oca koji nikada nije uspio da mu pokaže da ga voli. Odatle i posveta na kraju filma: „roditeljima koje nikada nijesam upoznao". I rečenica koju skrhani dječak govori ocu: „Tako što me nisi volio, pokazao si mi koliko je ljubav – sve."

Ali, to je najbliže sentimentalizmu koliko može prići Jodorowsky. Ostatak filma je prožet njegovim karakterističnim neobičnostima koje su još sedeamdesetih godina počele da šokiraju svijet. „Endless Poetry" istražuje boemski svijet čiji su junaci najneobičnija čuda svijeta. Među njima su pjesnik Enrique Linh i Stella Diaz, prva ljubav Jodorowskog - boemska sirena panka vatrenocrvene kose i usana (igra je ista glumica koja tumači lik njegove majke – eto materijala za Frojda!).

Kroz odnos sa njima, reditelj je pokazao kako je poezija ušla u njegov krvotok i na kraju postala njegova koža – neraskidiva veza sa njegovim osjećajem svijeta i načina da spozna i dodirne ljude. Naravno, između poetskih djelova provlače se i njegovi standardni rituali vezani za menstruaciju, krvarenje i povraćanje. Jodorowsky nije Jodorowsky bez elementa šoka, ali srećom uvijek lijepo upakovanog - sa smislom i ljepotom. Uz pomoć direktora fotografije Cristofera Doyla, Jodorowsky je snimio predivne kadrove grada u kojem je odrastao, na čijim ulicama život slave kosturi i đavoli. Dovoljno je svega nekoliko kadrova iz filma da postane jasno kako je reditelj spremio pravu gozbu za čula.

Mesijanski film

Jodorowsky je imao skroman budžet za snimanje. Veći dio novca skupio je preko platforme indiegogo.com, „navlačeći" ljude da sa njim razmijene pravi i „poetski" novac. Kako stoji u objašnjenju na sajtu, poetskim parama se ne može kupiti ništa materijalno. One služe samo za kupovinu „poezije svemira". Naravno, svijet je pao na Vodolijinu foru. Skupljeno je 320.068 dolara, dvadesetak hiljada više nego što je planirao Jodorowsky.

Reditelj je uvijek imao velikih problema sa finansiranjem, čak i posljednjih godina, kada veliki studiji mogu da vide koliku armiju fanova ima i preduzmu određene rizike zbog njegovog projekta. Ali, izgleda da ništa ne pomaže. Niko ne voli da radi sa čovjekom tako ekstremne reputacije. Zbog toga njegovi filmovi „The King Shot" i „Sons of El Topo", najavljeni za 2015/16 godinu nikada nijesu snimljeni. Prvi je zamišljen kao „metafizički gangsterski film" u kojem igraju Asia Argento, Marylin Manson i Udo Kier, a drugi kao nastavak kultnog „El topa".

Nažalost, „The King Shot" je na stendbaju (iako je sinopsis pravi da se na njega zaleti neki holivudski magnat), a „Sons of El Topo" je „samo" pretočen u strip koji će biti objavljen krajem godine.

Kad smo već kod filmova koje Jodorowsky nije snimio, već ih je pretočio u film, nemoguće je ne pomenuti „The Dune". Kada je Jodorowsky sedamdesetih godina odlučio da režira ostvarenje po Bibliji naučne fantastike, istoimenoj knjizi Frenka Herberta, čitav svemir je zadržao dah. Planeta je bila na pragu da dobije prvi film od kojeg bi ljudi imali halucinacije kao poslije LSD-ja, ali bez uzimanja droge. Jodorowsky je želio da stvori film-prorok, priču koja bi poput mesije probudila uspavanu podsvijest mladih ljudi i podsjetila ih na postojanje univerzalne svijesti čovječanstva. Ali, film „The Dune" nikada nije snimljen. O tome zašto, kako i šta je čovječanstvo izgubilo sa nesnimljenim filmom Jodorowskog govori ubjedljivi dokumentarac „Jodorowsky's Dune" (2013) u režiji Franka Pavitcha.

Dokumentarac britko i jasno uvodi gledaoce u priču od početnih umjetničkih koraka Jodorowskog, preko zamišljanja i domaštavanja filma „The Dune", sve do momenta kada vjetar nije rasuo dinu u milijardu zrnaca pijeska. Naracija je linearna i prilično konvencionalna, što je u ovom slučaju plus za film koji sa sobom nosi toliko podataka. Od samog početka je jasno kako je tvrdnja Pavichevih sagovornika da je „The Dune" najbolji nesnimljeni film svih vremena veoma daleko od klišea. Niko od njih ne laže kada kaže da je ovo bio film decenijama ispred svog vremena – istinski mesija, ono što je Jodorowsky želio da bude.

Duhovni ratnici

Dovoljno je samo nabrojati filmsku ekipu, odnosno „duhovne ratnike" kako je Jodorowsky nazivao ljude okupljene za rad na filmu, pa da postane jasno o kakvom je projektu riječ. Bio je tu Michel Sedoux – jedan od najboljih francuskih producenata. Zatim, Moebijus – „živa kamera" Hodorovskog i najbolji strip crtač svih vremena. Za muziku su bili zaduženi Pink Floyd i njihova magična, vazdušasta tekućina koja opisuje tamnu i svijetlu stranu Mjeseca (za Jodorowskog, mjesečeva tama i svjetlo su isto što i dobro i zlo u čovjeku). Salvador Dali glumio je ludog cara Galaksije, a Jodorowsky je morao da pripitomi legendarnog umjetnika kako bi pristao na ulogu (i kako mu kasnije ne bi uništio film zahtijevajući plamteće žirafe na setu).

Pored Dalija, Jodorowsky je za film pridobio Uda Kijera, čuvenog glumca iz „Fabrike" Andy Warrhola, a zatim Micka Jaggera i Orsona Welsa. Želio je da Wels, koji je tada imao oko 140 kila, glumi Harkonena, kralja toliko debelog da su morali da mu ugrade antigravitacione implante kako bi mogao da se kreće. Harkonenovu mračnu palatu, koja izgleda kao izvrnuta otroba trulog, sivog kita, napravio je čuveni H. R. Giger, koji će kasnije kreirati čudovište iz „Osmog putnika" (Ridley Scott, 1979).

Pa čak je i odluka Jodorowskog da specijalne efekte ne radi Douglas Trumbul, tvorac efekata u Kubrickovom ostvarenju „2001: A Space Odyssey" dovoljno rekla o ovom projektu. Trumbul je bio egocentrik i tehničar bez duše. Nije bio duhovni ratnik kakvog je želio Jodorowsky.

I, onda, nakon svih planova i besanih dana i noći rada, čitava ekipa je otišla kući. Nijedan od velikih studija nije želio da finansira projekat. Možda nije ni čudo. Ipak je „The Dune" bio zamišljen kao film koji će trajati 16 sati, i to u režiji ekcentričnog, gotovo ozloglašenog režisera koji svojom harizmom i filmovima pomjera planine i premješta mora u ljudima.

Bez ogorčenosti

Nije važno koliko gledalac zna o knjizi „The Dune", Jodorowskom, kasnijoj adaptaciji u režiji Davida Lyncha (za koju Hodorovski, uz poštovanje za velikog majstora, sa punim pravom kaže da je propast), drugim pokušajima da se „Dina" oživi... Harizma Jodorowskog, njegovo žustro grananje rukama, vatra koja kulja iz očiju, njegove riječi koje pjeva flauta-kičma i neobuzdani, djetinji smijeh čovjeka kojem nijesu oprostili to što je tvrdoglav, originalan i svoj – sve ove stvari će učiniti da gravitaciono polje „uhapsi" vašu vilicu i natjera je da padne kao da se pred vašim očima odvija čudo. Vi ćete povjerovati Jodorowskom kada vam kaže da je zbog ovog filma bio spreman da sebi odsječe ruku. Da je žrtvovao djetinjstvo svog sina koji u filmu glumi glavnu ulogu kako bi stvorio nešto veliko za čovječanstvo. Da je bio voljan da umre za film kako bi probudio ljude. I nije mu se dalo...

Postojaće momenti kada ćete željeti da zaustavite film, istrčite na ulicu i počnete da tresete slučajne prolaznike za ramena, obavještavajući ih ko je Jodorowsky. Poželjećete da prosjačite, kradete, prijetite i vičete, plačete i čupate kosu, ćutite, nekog ubijete... „samo" zbog tog jednog filma, tričavog ostvarenja bez kojeg Sunce i dalje izlazi i zalazi, i Zemlja se okreće. Guglaćete danima o filmu, knjizi, finansiranju projekata, produkciji, filmskim studijima... Nadaćete se da će greška biti ispravljena, da će zrnca pijeska filma doći na svoje mjesto, da će neko finansirati i režirati ovaj film, iako znate da se zvijezde za okupljanje nekih novih „duhovnih ratnika" ne mogu poklopiti tako lako...

A onda, kada se bura stiša i umiri se nenormalna želja za vađenjem nepostojeće celuloidne trake Jodorowskog iz kante za smeće, onda dolazi do izražaja najveći kvalitet filma „Jodorowsky's Dune". U njemu nema ogorčenosti, kao što nema ni u tada 85-godišnjem Jodorowskom. Tek na samom kraju citat koji uvodi u dokumentarac postaje jasan: „Onaj ko želi da pruži svjetlost, mora da sagori".

Film „The Dune" Jodorowskog je nestao u vatri, ali se svjetlo pojavilo iz njegovog pepela. Izmijenio je sve „duhovne ratnike" okupljene na setu. Uticao je na niz filmova i umjetnika koji, bez uticaja ovog nesnimljenog djela Hodorovskog, ne bi bili isti. Bez klice „Dine" danas ne bi bilo filmova kao što su „Star Wars", „Terminator", „Flash Gordon", „Contact", „Alien", „Prometheus"... Ili bi ih bilo, ali ne bi bili isti. Zbog toga je „Jodorowsky's Dune" vedar film koji poziva na neodustajanje i na izlazak iz kaveza, pa i po cijenu da ćemo se strmoglaviti u propast poslije prvog koraka.

Podrška maestru

Da je platforme poput Indiegogo ili Kickstarter bilo u to doba, „The Dune" bi sigurno bio snimljen. Ali, ne vrijedi razmišljati o tome. Čak i da Jodorowsky danas dobije novac da režira film, sve bi propalo. Većina njegovih duhovnih ratnika je odavno s druge strane ogledala. Film ne bi ličio ni na šta. Jodorowsky se pomirio sa nesnimljenim, ali sa mediokritetskim filmom ne bi nikada. Međutim, vrijedi razmišljati o njegovim drugim ostvarenjima.

U intervjuu za Indiewire, reditelj je rekao da će poslije „Endless Poetry" snimiti još tri nastavka svoje autobiografije. Planira da u trećem dijelu predstavi svoj boravak u Parizu i stapanje sa svijetom nadrealizma koji ga je zauvijek „pokvario". Četvrto ostvarenje prikazalo bi njegovo uranjanje u svijet šamanstva u Meksiku, a peto odnos sa suprugom, sa kojom je proveo više od 40 godina zaejdničkog života. Eto dovoljno materijala za fanove dobrog starog psihošamana.

Neko ko nije Jodorowsky davno bi umro poslije svih uspjelih i neuspjelih borbi koje je vodio. Ipak, on živi. Danas, čini se jače nego ikada. Prihvatio je da će da umre i odlučio da do tog trenutka snima filmove koji ga zanimaju. Izabrao je da umre slobodan. Zbog toga bi tačniji prevod filma „Endless Poetry" prije bio „Poezija – do kraja!", nego „Poezija bez kraja". Ako ga studiji i novac nijesu htjeli, valjda proročansku Vodoliju, koja je vidjela mnogo ispred svog vremena, i dalje žele ljubitelji filma. U godinama koje dolaze, imaće priliku da podrže maestra u pokažu šta im znači. Sigurno ne postoji bolji način da se zahvale Jodorowskom nego da uzmu direktno učešće u tkanju njegovih „letećih ćilima".

Marija Ivanović

Marija Ivanović je filmska kritičarka i urednica „Objektiva", vodiča kroz film, TV i muziku, koji izlazi četvrtkom uz „Pobjedu". Rođena je 1990. godine u Podgorici, gdje je diplomirala na Fakultetu političkih nauka, na odsjeku Novinarstvo. Od kad zna za sebe, loše filmove shvata kao ličnu uvredu. Stanje se pogoršalo kad je prije pet godina počela da piše filmske recenzije. Milije joj je da upropasti loš film, nego 'leba da se najede. Zbog toga je često pitaju je li joj omrčeni reditelj dirao koga iz kuće. S druge strane, od dobrih filmova može da živi danima. Vazduh joj nije potreban dok ima zalihe Tarkovskog, Hanekea, Tara, Hodorovskog, Makavejeva, Zvjaginceva, Alena, Skorsezea, Gilića, Hercoga, Kitona, Petrovića, Tarantina, Tatija, Bergmana, Sorentina i tri Andersona. I želi da to tako zauvijek i ostane.



 


Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon