In Memoriam        

Smoki In memoriam

Upoznala sam ga sa 12 godina, u Puli na filmskom festivalu. To je bio moj prvi susret sa impozantnom Arenom, i sama činjenica da ću tu noćima gledati filmove i srijetati poznate glumce, pričinjavalo mi je neviđenu radost. Svako veče je bilo savršeno, do jedne noći, kada sam osjetila kako neko iz reda iza nas pokušava da svoje duge noge provuče ispod moje stolice, jer mu je, očigledno bilo usko. Kulirala sam ga neko vrijeme, dok mi nije dosadilo, i počela ga svojim nogama udarati. Te večeri gledali smo “Smrt gospodina Goluže”. Narednog dana, otac i ja sretnemo Ljubišu Samardžića, i sva uzbuđena pružam ruku, a on kaže: “Upoznali smo se sinoć, tačnije, moje duge noge su upoznale tvoje”. Tati ništa nije bilo jasno, a ja sam u zemlju propadala. Međutim, on mi je uputio onaj svoj veliki, dragi, šarmantni osmijeh, i njime me kupio za cijeli život. O neobičnom “upoznavanju” pričao je ljudima svaki put kad bismo se sreli.

Ljubiša Samardžić je u našu kuću dolazio kasnije kao dragi prijatelj, kao osoba koja je razbila sve moje predrasude da su glumci nedodirljivi, da su vanzemaljci koji ne komuniciraju sa nama običnim ljudima. Koliko sam samo bila ponosna, ujedno i pogana kad otac najavi da nam dolazi na večeru i strogo zabrani da bilo koga o tome obavijestimo. A najbolje da se ne pohvalim cijelom naselju. Pa istrpjela bih bilo koji prekor, pa i batine zarad tog ponosa, kad jedan Ljubiša uđe u naš dom. Jer, on je bio prava, istinska zvijezda toga doba. Bio je glumac kojeg su svi voljeli, nebitno u kojem žanru da je igrao. Da li je bio u koži Mikajla iz Prekobrojne, Malog iz Jutra, Mačka iz Hamleta, Crnog Roka iz Kuda idu divlje svinje, Šurde iz Vrućeg vetra ili Boška Simića iz Policajca sa Petlovog brda. Više od pet decenija je bio na sceni i publika ga se nikada nije zasitila.

Ovaj prostor je iznjedrio predivne umjetnike, glumačke veličine svih generacija. Među glumcima danas ima divnih stvaralaca, glumački jačih od Ljubiše Samardžića. Međutim, taj pridjev legendarni, koliko god zvučalo kao otrcana fraza, u njegovom slučaju ima puno značenje, jer je u karijeri snimio više od 150 filmova. Od nagrada je u bivšoj Jugoslaviji osvojio sve što se osvojiti može, a svoje ime upisao je i na stranicama evropske kinematografije kada je osvojio Kopa Volpa, veliku nagradu u Veneciji za film „Jutro“ Puriše Đorđevića, koju je primio rame uz rame sa Luisom Bunjuelom. Dan nakon što je osvojio Zlatnog lava, jurilo ga je nekoliko italijanskih agenata i velikih producenata iz Londona. Odbio je sve ponude, jer nije htio ostaviti porodicu i karijeru koja je koračala dugim koracima.

Borio se sa brojnim glumačkim i rediteljskim iskušenjima, pa i sa onim najtežim, ličnim, kada je njegov sin Dragan preminuo od leukemije u 34.godini. Nikada se od toga nije oporavio, iako publika nije mogla da primjeti njegovu bol, jer ju je poštovao iznad svega.

I za života su ga zvali legendom, ali on je tu “titulu” doživljavao kao prolaznik u ovom kratkom životu. Smatrao je da se taj epitet danas dijeli šakom i kapom, i onima koji trenutno bljesnu, pa nestanu kao mjehur od sapunice.

Malo je ljudi koji su na tako lijep, pošten, dostojanstven način živjeli. Porodica, prijatelji, a nadasve ljubav prema kinematografiji ga je zauvijek obilježila. I njegova smrt je velika, jer je uspjela da iz cijelog regiona izvuče empatiju i ljubav.

Hvala ti Smoki za sve lijepe trenutke mog odrastanja. A sad adio.

Mirjana Maja POPOVIĆ
objavljeno u Objektivu

ljubisa samardzic  

 

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon

 

emailIcon.256183302