Interview         AMOS GITAI

Interview: Amos Gitai

gitai-cover

Svakim svojim novim djelom – fikcijom ili dokumentarcem – Amos Gitai ispituje sukobe koji čine dio izraelskog pejzaža. Najnovije poglavlje iz njegovog filmskog dnevnika, West of the Jordan River, koje je premijerno prikazano u segmentu Directors' Fortnight u Kanu, prati njegov povratak na okupirane teritorije Zapadne obale i dramu koja je dio svakodnevnog zajedničkog života. Ovo je prvi Gitai-ev pohod na Teritorije od njegovog kontroverznog filma Field Diary (1982), koji je napravljen prije i poslije izraelske intervencije u Libanu. Tokom snimanja, suočio se sa gnijevom svojih sunarodnika, okupatorskih vojnika koji su prijetili da će razbiti njegovu kameru, a na filmskom festivalu u Jerusalimu, njegova kritika izraelskih naseljenika agresivno je osuđena.

Gitai, omiljeni Izraelski sin- filmski autor, ranjen u Jomkipurskom ratu 1973. godine, čiji je otac Munrio Weinraub, arhiteksta Bauhausa, pobjegao iz Hitlerove Njemačke i postao heroj kao kreator memorijalne ustanove za žrtve Holokausta Yad Vashem u Haifi, doživio je izgnanstvo koje je sam sebi nametnuo. „Previranja i neprijateljske reakcije bile su takve da sam morao da napustim zemlju", prisjetio se kasnije.

Filmski režiser outsider, sa doktoratom arhitekture na Berkliju, nije toliko postao čovjek bez zemlje koliko čovjek sa više zemalja. Njegov novi dom je u Francuskoj, gde je radio sa velikim snimateljima Henri Alekan-om i Renato Berta-om, i od skoro sa Caroline Champetier i Eric Gautier-om. Dramatizovao je antičke teme Golema na sceni sa Samuel Fuller-om, koji je postao Gitai-ev prijatelj, kao i Jeanne Moreau, koja je takođe glumila u njegovom telefilmu Plus tard tu comprendras (2009). A u ogromnom Boulbon quarry tokom Avinjonskog festivala 2009. godine, Moreau je čitala tekst Flavius Joseph-a, istoričara ratnika iz I vijeka koji je govorio o padu Jerusalima, u Gitai-evoj scenskoj produkciji The War of the Sons of Light Against the Sons of Darkness. Na Odéonu u Parizu 2010. godine, takođe je čitala pisma Gitai-eve majke, kreativnog pripovjedača, koja je čak išla u Beč da upozna Frojda.

Gitai je napravio Free Zone sa Izraelkom Hannahom Lanslo, koja je 2005. godine proglašena najboljom glumicom u Kanu; Izraelkom-Amerikankom Nathalie Portman; i Izraelo-Palestincem Hiam Abbassom; a zatim Disengagement (2007) sa Abbass, Moreau i Juliette Binoche. Prošlog ljeta, postavio je pozorišnu verziju svog dokumentarca Rabin, the Last Day (2015) pod nazivom Yitzhak Rabin: Chronicle of an Assassination Foretold u Papskoj palati u Avinjonu. Još jedna produkcija ovog djela, sada pod nazivom Yitzhak Rabin: Chronicle of an Assassination, biće predstavljena u Alice Tully Hall 19. jula u sklopu festivala Lincoln Centra.

West of the Jordan River otvara se scenom u kojoj 35-godišnji Amos intervjuiše mladog Rabin-a - interakcija čiji su mnogi obrtaji pružali inspiraciju za pozorišna djela i video instalacije. Jedan medij Gitai-u nije dovoljan.

U svom stanu u Parizu, izraelski buntovnički sin zauzima stav ratnika. Opušten na kauču - djeluje istovremeno i napeto i smireno - čovjek čija je priča previše burna, previše bogata konfliktom da bi se podijelila bez zadiranja u drevne uspomene. Ali ova priča je isrpičana u bezbroj oblika, uključujući masovnu knjigu Amos Gitai (2016) koja pokriva njegovu istoriju i njegov filmski opus. Gitai je ponovo pronašao sebe kao hroničara i kao umjetnika koji se kretao naprijed i nazad od filma do scene, fikcije i nefikcije, reagujući veoma emotivno na politička pitanja.

Nedavni intervju Paris Match-a naslovljen je Amos Gitai, nostalgičar za mirom. Ali, zapravo, on nije nostalgičan: on se osvrće sa bijesom, pokušavajući da izgradi nešto novo u spornoj zemlji, tražeći bolju priču. Ovo je novi Gitai, vječiti tragalac.

Camera Lucida: Prvi put smo se upoznali u Kanu na Kadosh-u [1999], a potom na Kippur-u [2000], vašoj priči o preživljavanju pada helikoptera na Jom Kipur, 6. oktobra 1973. godine, tokom praznika koji se pretvorio u Jomkipurski rat. Ovaj film ste napravili 20 godina nakon nesreće. Danas se srijećemo u Parizu, dan nakon predsjedničkih izbora u Francuskoj da razgovaramo o vašem najnovijem, krajnje političkom dokumentarcu. Kako se osjećate?

A. Gitai: Pa, osjećam malo olakšanje, ali ovi političari koji su okrenuli narode jedne protiv drugih... Imamo jednog u Izraelu i imali smo ga 20 godina!

Camera Lucida: Kadosh je bio film o unutrašnjosti poput filma My Father My Lord [2007], David Volach-a koji se takođe odvija u zagušljivom ortodoksnom domu. Ali poznati ste po svojim eksterijerima - scenama helikoptera u Kippur-u i filmovima kao što su Free Zone, koji se odvijaju spolja i prikazuju posjete i povratke na Teritorije.

A. Gitai: Nisam gledao My Father My Lord, ali sam čuo da je veoma dobar. Volach potiče iz religiozne porodice; ja ne. Razlike između ljudi u Izraelu veoma su dramatične. Još uvijek sam previše blizak svom filmu [West of the Jordan River]; i dalje suviše blizu da bih zaista znao. Uređivanje je restrukturiranje, a ponekad to razumijete tek poslije, kao u jevrejskom zakonu: ja ću učiniti i vi ćete slušati - čudno! Prvo što uradite je napravite, a onda kada uredite, slušate. To je bizarna procedura koja pomaže da tok zadrži intenzitet, sa emocionalnim sekvencama, poput scene sa roditeljskim krugom, gdje se sastaju žene sa obje strane sukoba koje su izgubile muževe i sinove - neka vrsta sudbine. Pitanje je, kao i u mom intervjuu sa Charlie Roseom kada je pitao šta [izraelski premijer] Bibi želi? Ne znam šta je sljedeće - da li želi više moći?

Danas su ljudi progonjeni, ministar kulture zatvara privatne galerije. Bibi će uspjeti u uništenju, kao Trump; obojica su tako brutalni i vulgarni, nanose štetu svojoj zemlji. Ministar obrazovanja je zatvorio pozorište u Haifi, a sada arapski neće biti drugi jezik u zemlji, već hebrejski, to je getoizacija.

Camera Lucida: Vidjeli smo starijeg Rabina i njegovo ubistvo u filmu Rabin, the Last Day. Vaš novi film otvara mladi Amos, koji je došao da intervjuiše Rabina, takođe mladog i energičnog. Dakle, to je neka vrsta putovanja kroz vrijeme. Šta je diktiralo formu?

A. Gitai: Ovaj film je dnevnik, road movie. Ubistvo Rabina uništilo je samu mogućnost određene civilizacije - sve se razbilo u komade – pa hajde da sada potražimo te komade. U svakom projektu, uključujući izložbu i knjigu, radi se o posmatranju implikacija tog ubistva kroz različite medije.

Camera Lucida: Idete na put, ponovo gledate scene koje ste već snimili i otkrivate, poput one nevjerovatne scene Women's Caucus, u kojoj se majke i žene, Palestinke i Izraelke, sastaju nad svojim mrtvima. Da li je to rijetka inicijativa?

A. Gitai: Da, ove žene preuzimaju odgovornost, ali nedostatak odgovorne vlade sprječava pojedinca da preuzme odgovornost. Moj film je čin građana, a ovaj građanski akt je u osnovi projekata na kojima danas radim.

Camera Lucida: Imate iznenađujući intervju sa mladom ženom, rijetkom naseljenicom koja je otvorena za teškoće Arapa i koja je upucana u kuk!

A. Gitai: Bila je sjajna i, znajući da je naseljenica, očekujete da će žestoko osuđivati Arape. Plašio sam se da će moj producent željeti uobičajene stvari - arapske teroriste i tako dalje. Umjesto toga, tražio sam pukotine u zidu i pronašao ih, što je bila moja namjera, poenta ovog filma.

Znate, nisam profesionalni režiser, nikada nisam studirao film, jer sam arhitekta. I osjećam se veoma privilegovanim; radim ono što volim i većina mojih filmova inspirisana je nekim snažnim impulsom.

Camera Lucida: Bili ste prijatelj sa Sam Fullerom, dali ste mu zasluge za Kippur, kao i ulogu Flaviusa Joseph-a na sceni i ulogu u filmu Metamorphosis of Melody 1996. godine sa Ronit Elkabetz i Hanna Schygullaom. Mora da je bilo zaista izuzetno raditi sa čovjekom koji je napravio The Big Red One.

A. Gitai: Bilo je sjajno, Sam je o tome pisao u svojim memoarima. Živio sam u Parizu i napravio Golem, the Spirit of Exile [1991] sa Samom na sceni. Nedostaje nam Sam, kao i Ronit, bila je zaista posebna. Blizak sam sa Jeanne [Moreau]— zvala me je baš prije nego što ste došli — Ona je izvanredna osoba. Ja učim od svih ovih ljudi.

Camera Lucida: Prošle godine u Avinjonu ste ponovo radili sa Hiam Abbassom na projektu koji predstavljate u Linkoln Centru.. Lako se krećete između medija, različitih scena. Možete li da razgovarate o procesu, kako idete od jednog do drugog projekta? Da li biste rekli da je svaki projekat motivisan vašom reakcijom na nepravdu? To smo vidjeli od samog početka, kao u Kadosh-u, način na koji je maltretiran par bez djece u ortodoksnom naselju.

A. Gita: Kadosh je napravljen protiv Vrhovnog suda, ovih momaka u vjerskoj odjeći koji žele da zemljom upravljaju zakoni Tore i Talmuda! Kad gledate Kadosh, mislite da je divan, jer su skele pale i sad imate film – i Kadosh je naišao na prezir kad je prikazan. Znamo da Pikasova Guernica predstavlja baskijsko selo, ali danas vidimo sliku, boje. Ja sam takav filmski stvaralac i mislim da su Izraelci dirljivi i zanimljivi i da zaslužujemo snažnu konematografiju.

Camera Lucida: I sada je, opet, Rabin u središtu Vašeg filma.

A. Gitai: Sve je počelo prije 23 godine kada je Arte predložio da pratim sporazume u Oslu kako bih napravio dokumentarni film [Give Peace a Chance]. 

Otišao sam u Vašington i Kairo sa Rabinom i vidio kako je pokušao da ostvari koegzistenciju - i kao rezultat toga je ubijen. Stoga, počnimo tako što ćemo govoriti istinu. Moraš biti iskren, ne možeš pričati priče ljudima.

Camera Lucida: The Arena of Murder [1996], koja izgleda kao da je napravljena u bijesu, vaš je prvi film o ubistvu Rabina. Planirali ste seriju, počevši od Parcours Politiques. Drugi je napravljen iz razgovora sa Emile Habibijem, Amos Ozom i Davidom Grossmanom, ali je onda, 4. novembra 1995. godine, Rabin ubijen.

A. Gitai: A sada, 20 godina kasnije, osjećamo nedostatak stvarne političke ličnosti koja želi napredak, nedostatak koji ugrožava cjelokupni izraelski projekat. Niko nije anđeo u ovom sukobu... to je mješavina anđela i nitkova sa obje strane. Dakle, ovaj fokus na Rabinu nije o kultu ličnosti.

Camera Lucida: Njegovo pojavljivanje u vašem posljednjem filmu West of the Jordan River je otkrovenje: on je mlad, veoma energčan - vrlo je dirljivo.

A. Gitai: On jeste bio dirljiv; bio je ona vrsta Izraelca koja mi se dopada, čovjek sa izvjesnom jednostavnošću. Čak iako se sa njim niste slagalali, on je bio jedina izraelska politička figura koja je govorila istinu. Bio je rijetkost.

Camera Lucida: Dakle, ovo je treći film koji ste napravili o njemu. Ako imate heroja – to je on?

A. Gitai: Da.

Camera Lucida: Kippur nije nastao samo na osnovu vašeg iskustva sa helikopterom koji je pogođen, već i iz političke svijesti; to nije samo ratni film. Prekinuli ste studije arhitekture da biste se borili u tom ratu.

A. Gitai: Da, napravio sam taj film zbog arogantnosti koju su Izraelci pokazali prema svojim komšijama u periodu do Kipurskog rata.

Camera Lucida: A kad ste napravili House [1979], dokumentarac o kući koja postaje ukleta, okupirana od različitih porodica, od izvorne arapske porodice do generacija doseljenika, i to je došlo od političke svijesti, od priča koje su istovremeno lijepe i uznemirujuće.

A. Gitai: Kada sam napravio House, nisam znao da će postati trilogija - a nisam ni znao da će ga izraelska televizija cenzurisati!

Camera Lucida: Kako se formirao taj film?

A. Gitai: Završavao sam doktorat iz arhitekture na Berkliju i vratio se u Izrael. Ovu kuću je prvo posjedovao jedan palestinski ljekar u Zapadnom Jerusalimu sve do 1948. godine. Zatim je vlada u kuću smjestila alžirsko-jevrejski par, a nakon rata 1967. godine ona je postala mjesto za javno stanovanje. Novi vlasnik, profesor na izraelskom univerzitetu, pretvorio je u vilu i tu dovodio radnike iz izbjegličkih kampova.

Camera Lucida: Znači, imate čitavu istoriju, kao strukturu jednog stanovanja koje se postavlja na drugo - savršen za arhitektu. Izašli ste izvan granica arhitekture. Kakav je za Vas bio život usred konflikta?

A. Gitai: Odrastao sam sa konfliktom; nije lako. Potrebno je puno energije i morate ostati pribrani, jer ako uđete u začarani krug paranoje, uništavate sebe.

Camera Lucida: Vaši roditelji su bili pioniri i jako zauzeti ljudi. Kako ste pronašli svoj put?

A. Gitai: Imao sam divnu majku, izvrsnu pripovjedačicu rođenu u Tel Avivu, čija je porodica došla iz Rusije 1905. godine. Ona me je vodila na kratka putovanja. Nije imala puno novca, ali me je odvelao u King Davi Hotel u Jerusalimu, samo da bih mogao da ga vidim... Dakle, imao sam mješavinu Rusije i Njemačke u svojoj istoriji sa ocem, arhitektom koji je studirao kod Mies van der Rohe. S obzirom na to da je radio u Bauhausu, moj otac je imao dobar osjećaj za formu. Za reditelja je dobro da naslijedi smisao za formu.

Camera Lucida: Rekli ste da nije imao mnogo vremena za Vas?

A. Gitai: Da, ali postoje neke vrste komunikacija koje ne zahtijevaju mnogo govora. Kada sam imao 10 godina, otac je otišao u Japan, majku u Englesku, a ja u kibuc, pa od tada, kada vidim kolektiv koji naginje na jednu stranu, idem u suprotnom smjeru.

Camera Lucida: Kakav je bio kibuc?

A. Gitai: Zabava i mučenje - kada ste stranac, potrebno je vremena. Zabavni dio je bio život u prirodi, rad na poljima.

Camera Lucida: Haifa, mjesto vašeg rođenja, i dalje je vaš dom? Napisali ste:

"And there is also cinema, and its origins, Because I am of the Jews, Who inscribed in stone, Thou shalt not make unto thee any graven image." („Postoji i film, i njegovi počeci. Jer ja sam od Jevreja, koji su upisali u kamen Nećeš od sebe praviti nikakvu ugraviranu sliku")

A. Gitai: Haifa se nalazi na Karmelu, gdje su padine podijeljene dolinama čak i više nego u San Francisku. Nije baš urbano, život nije kao u Tel Avivu, mnogo je mirniji. To je jedini grad u kojem je odnos između Arapa i Jevreja dobar.

Camera Lucida: Kada se vratite tamo da li osjećate da imate podršku od vaših kolega, na primjer od David Grossmana?

A. Gitai: Razgovaramo na Skype-u, da. Rekao je da osjeća da je fašizam u vazduhu, ali ja ne koristim taj izraz. Vidim režim koji utiče na obrazovanje, kulturu i druga polja, autoritarni režim. Šta možemo da uradimo? Možemo da napravimo film. To je početak.

Camera Lucida: Grossman je rijetka osoba.

A. Gitai: Izvanredna osoba. Ja učim od ovih ljudi. A moj rad, inspirisan Izraelom, postoji zahvaljujući Francuzima. Nije to kao u Americi. Čak je i nadareni Pedro Almodóvar odustao od pokušavanja. Možete napraviti svoj sopstveni film, Francuzi sufinansiraju filmove iz cijelog sveta: Iran, Filipini, Kina ... I juče smo bili oduševljeni što nisu izabrali još jednu ludu ličnost!

Camera Lucida: Sharon, vojni heroj Izraela je završio u komi osam godina prije smrti; Rabin je ubijen nakon mirovnog skupa!

A. Gitai: Jevreji iz dijaspore, Golda Meir, Ben-Gurion, rođeni u Evropi, shvatili su krhkost jevrejskog postojanja. Ali nakon njih granice nisu definisane; bili su elastične, premale, prevelike. Rabin je bio jedini lider koji je tražio dijalog, koji je tražio sporazum. Sa Sharonom nije bilo rasprave. Više volim Rabinov način. A danas imamo arogantne likove poput Bibija, koji se ne sjećaju naše krhkosti, pa su problematični. Tu se nalazimo danas.

Camera Lucida: A zid pogoršava stvari?

A. Gitai: Ljudi se ne mogu čak ni vidjeti. Dakle, postoji uticaj na izraelsko društvo i slušate stvari poput: „Radnici migranti su rak!" Možete li zamisliti da koristite takav jezik?? A danas, oni ograničavaju mlade filmske stvaraoce. Ipak, nikada nismo bili nelojalni, samo kritični. Možete biti samo tužni kada je ovo zemlja u kojoj ste rođeni.

Camera Lucida: Mora da je bolno kad vas doživljavaju kao nelojalnog?

A. Gitai: Jeste, ali moraš ostati bistar. Ako uđeš u tamnu rupu, pridružiš se drugoj strani. Moraš biti optimista, a ne smiješ biti gorak prema svojoj zemlji, jer je ta zemlja izvor tvoje inspiracije. Veza sa nekom zemljom je složena, ali ona vas ne posedjeduje. Ako počne da se ponaša kao te posjeduje, to je kraj.

Camera Lucida: Idete od dokumentarca do fikcije i nazad, a sada Vaši dokumentarci izgledaju kao fikcija.

A. Gitai: Nekada dokumentarac ima snagu filma, kao što je to slučaj sa filmovima Marcel Ophulsa.

Camera Lucida: West of the Jordan River je francuska produkcija sa finansiranjem od televizije?

A. Gitai: Da, a film će se prikazati u Njujorku.

Camera Lucida: To bi trebalo da bude zanimljivo. Ophuls je rekao nešto smiješno o reakciji Njujorčana na njegov dokumentarac The Troubles We've Seen [1994]. Rekao je, „Ah, ovi Jevreji iz Njujorka koji nikad nisu došli ni blizu štetla ili pogroma osim Rumpelmayerovog i misle da posjeduju Holokaust!"

A. Gitai: Da, to bi trebalo da bude zanimljivo!

Yitzhak Rabin: Chronicle of an Assassination biće premijerno prikazan u Sjevernoj Americi 19. Jula u Alice Tully Hall u Linkoln Centru. Sljedeće prikazivaće filma West of the Jordan River biće 14. i 23. Jula na Jerusalimskom filmskom festivalu.

 

Joan DUPONT
je bila filmski dopisnik za International Herald Tribune i dugogodišnja saradnica The New York Times-a.
prevela: Nina BUKILIĆ
first published in:
www.filmcomment.com/blog/interview-amos-gitai/

gitai1  

 

Previous-Page-Icon    09   Next-Page-Icon