Intervju
42:40 - 47.25
LB: Kada se osvrnem na vašu ideju snimanja novinarke koja radi ono što zna, ako bi radili sa glumicom, ne bi znali šta da joj kažemo? Šta bi mogli da kažemo? Vjerovatno ništa. Zbog toga kažete da treba angažovati nekoga ko se bavi tim poslom.
Jean-Luc Godard: Ne mogu angažovati glumicu jer ona se ne bavi time, ona nije novinarka. Morate imati nekoga, tako da gledalac, mislim na gledaoce koji žele da me prate, i kada postavim…sekvencu koja se naziva „fake news“. Pogledajmo na primjer novinarku sa LCI ili TF1, i poslije istu pogledajmo kod nje kući dok sluša šta joj govore ljubavnik, majka, ili kćerka. Na gledaocu je da uoči razliku, ako je ima. Jedno se naziva „informativni virus“, a drugo jednostavno kao naziv mog filma Vivre sa vie.
LB : Zašto se ta sekvenca zove „fake news“ ?
JLG :Zato što pripada domenu javnosti danas. „Fake news“ nije nikakva posebna vijest, to je samo lažna vijest. Ima onih starih vijesti, i uvijek ima onih novih. Ne možemo sve to sumirati u jednoj riječi ili rečenici. Jezik nam to ne dopušta. Ili nam dopušta previše…
LB : Mislite dopušta da kažemo šta je lažno a šta pravo ?
JLG: Dopušta da imamo osjećaj za nešto što je vjerovatno istina. To nije lažno. Atomično to nije lažno. Ali, čak i atomično, ne govorimo o istim atomima.
LB : Vi želite neku vrstu naučne istine.
JLG : Ne, jer ne vjerujem baš u to. Zato što ništa nije pronađeno iz samo jednog pokušaja. Galileo nije živio u vrijeme Sokrata.
LB : U tom slučaju, na primjer, razgovor koji vodimo svako veče…
JLG: Teško je razgovarati sa dobrim naučnikom o jeziku i o pristupu. Veoma je teško razgovarati iskreno kada postoje ti nedostaci. Ili je teško ili dosadno. Iako sam u bolnici proveo ukupno tri ili četiri godine, možda manje, sjećam se veoma malo doktora sa kojima sam mogao da razgovaram o svojim problemima. Mislio sam da ih to nije interesovalo, ali opet, bili su previše zauzeti. Bilo da je to stažista ili neko drugi. Anesteziolog ima previše posla, čak je i radnik hitne pomoći sa nosilima previše zauzet, ali sa njima možemo razgovarati jer su skromni.
LB: Zato što su manje uplašeni. Doktori su u strahu da neće moći da pruže odgovarajuću pomoć. To nije nosačev posao. Doktor se plaši da neće uspjeti da nas izliječi i ne želi da pokaže da je bespomoćan.
JLG: Da, ali nekada to nije samo strah od nemogućnosti da nekoga izliječe. Oni se ne boje toga, već je to zbog zakletve koju moraju da poštuju.
47 : 26 – 52 : 05
L.B. Ali kada je Bulgakov bio doktor, pisao je u svom dnevniku o strahu - kada su ljudi koji su bili ozbiljno bolesni, dolazili kod njega, on je govorio : „Molim te Bože, natjeraj ih da odu i da se ne vraćaju, neću moći da ih izliječim, jer neću moći da im kažem istinu“.
J.L.G. Da, razumijem to! To je iskrenije.
L.B. Pusti ih da umru u noći, ali ne u mojoj kući.
J.L.G .Da, razumijem i to.
L.B. Šta je sa vašim ocem? Da li je on volio da priča o medicini ? Da li je volio da priča o svom poslu ?
J.L.G. Mislim da ne .Mislim da to nije radio kući, ili možda samo sa sobom. Ne znam…
L.B. Vidite, u tom smo periodu kada bi mogli da slušamo naučnike, ali mi samo slušamo funkcionere koji nam govore kako da se ne zarazimo ... vidite, ja nosim masku, nismo se rukovali, morali smo da koristimo sredstva za dezinfekciju ... Ali niko ne govori o bolesti kao o stvarnom događaju.Govore nam kako da se spriječi, kako da budemo oprezni, ali ne i kako je do bolesti došlo, ne govore nam šta je zapravo ta bolest.
J.L.G. Pa, ne, jer ne znaju. Oni su kao ja. Da li je to materija ili nešto živo ? Ja mislim da je oboje, definitivno živo. Tako da ono je kao mi. Možda mu se veoma dopadamo. Kao što je Sacha Guitry rekao : „To je protiv nas ali upravo protiv nas.“
L.B. „Ja sam protiv žena, upravo protiv..“Želio bih da znam zašto naučnici moraju da znaju o nečemu, prije nego diskutuju o tome ? Umjetnici provedu svoje vrijeme radeći na stvarima koje ne poznaju, da bi pokušali da ih otkriju. Možda, ako bi naučnici razgovarali više, možda bi otkrili više.
J.L.G. Možda, malo, ali ne koliko i pričaju. Ja nisam protiv toga, ali samo malo.Kada je otkriven penicilin, odmah poslije rata – bio je potreban rat da bi se otkrio penicilin.Tako da ako to kažeš običnom doktoru, on ti kaže da se šališ, to je Godard – on se šali ! To je kao naše pamćenje, pričao sam to doktoru koji mi je jednom spasio život. Moja supruga Anne – Marie smatrala je da ne bih trebao, i ja zaista nisam htio, ali na kraju Anne – Marie je ipak odlučila da treba. I bio sam srećan što razgovaram sa njim ... Rekao sam mu, kako starim, počinjem da zaboravljam riječi, što i nije nešto posebno.Gubio sam moje kratkoročno pamćenje, ali sam i dalje imao trajno pamćenje o prošlosti. Na primjer, kada idem u supermarket da kupim nešto, zamislim šta hoću da kupim i ne pravim listu. Zamislim kojim putem treba da idem.Mislio je da se šalim kada sam mu rekao da ne znam riječi kruška, jabuka, sir. Ne, vidio sam proizvode i ponekad bih se sjetio riječi posle toga. U svakom slučaju, čak i kada bih otišao u supermarket i zapamtio riječi, ubrzo bih je zaboravio.
L.B. Vidjeli ste putanju kojom je trebalo da idete ?
J.L.G. Mogao sam da zamislim i ako bih vidio krušku, rekao bih sebi: da, to je to! Ali ako bih zapamtio riječ kruška, zaboravio bih da kupim krušku koju sam htio.
L.B. Da li je to nešto što vas plaši?
J.L.G. Ne, nikako. Više mi je utjeha.
L.B. S obzirom na to što ste pričali o naučnicima, mi smo ovdje u Rolle, gdje su u blizini živjeli naučnici koji su takođe bili istraživači i avanturisti. Kao što je Alexandre Yersin iz Aubonne, koji je otkrio virus kuge, ali koji je prvenstveno bio avanturista. Zatim. filmski reditelji i producenti koji su bili više avanturisti.Bili su avanturisti sa svojim scenarijima, koji su bili manje standardizovani nego što su danas, i otkrivali su više stvari, možda zato što su putovali. Mislite li, da bismo mogli da nađemo više rešenja i lijekova za ovu krizu, ako bismo prije pitali avanturiste nego naučnike, da se tim pozabave? Da li bi nam avanturisti pomogli da ovo mnogo lakše prebrodimo, kao u filmovima?
J.L.G. Da, vrlo vjerovatno. Ali ima nas veoma malo, a kako je ovo demoktatsko društvo, većina je ta koja odlučuje.
59:50-1:02:40
Lionel Baier: A vi, kako sami kažete, nijeste švajcarski režiser?
Jean-Luc Godard : Ne naravno, francuski. Sa švajcarskim pasošem , ali francuski, iz kantona Vaud.
LB : Rekli ste da su stanovnici kantona Vaud, kao što je rekao Michelet, Francuzi ?
JLG : Da. U jednom trenutku, na početku Francuske revolucije digla se buna švajcarskih vojnika protiv njihovih nadređenih iz Berna koja je bila žestoko potisnuta, i oni koji su ostali, Mišle dobro to objašnjava, bili su dobro prihvaćeni od strane bretonskih revolucionara koji su im dodijelili unformu Nacionalne garde Francuske. I prije Mišlea, oduvijek sam smatrao da kanton Vaud treba da bude regija Francuske, kao i Savoja.
LB : Oni su bili dug vremenski period zajedno Savojci su bili i ovdje i ovo je bila Savoja. Zapravo, donio sam Vam jednu malu reprodukciju priručnika namijenjenog knjižarima i bibliotekarima kantona Vaud a koju su napisale ekselencije iz Berna, koje su tražile da isprave i iskontrolišu sve što se objavljuje na francuskom i njemačkom, i da pošalju cijelu stranu literaturu koja je uvezena u kanton Vaud, po jedan primjerak u Bern kako bi mogli da je kontrolišu i cenzurišu. Tako da je sigurno da su bili francuski govornici ali su zadržali njemački humor.
I poslije ovoga pustićemo Vas da se vratite svom poslu.
JLG : Ne radim danas
LB : Ali znam da ste radili zato što…
JLG: Da, ali završio sam.
LB : Trenutno radite i pišete sa Fabrisom. Radite na velikom filmu.
JLG : Da, radimo na brošuri, štampamo scenario. Na istoj smo tački kao što je to bio Nijeps. Ispravljamo nešto
LB: Da li bi Vam smetalo kada bih snimio šta je na stolu?
JLG: Ako želite.
1:15:00 – 1:19:04
L.B : Jedan student je postavio pitanje o društvenim mrežama, zove se Aksel Bezanson, student je druge godine i pravi dokumentarac. Pitao je zapravo da li pratite šta se dešava na društvenim mrežama?
JLG : Ne.
L.B : Zar nikad ?
JLG : Ne, ja ni ne znam šta je to.
L.B : Ali kada gledate televiziju, gledate je uvijek na tv ekranu , ne na računaru ,zaista je gledate..
JLG : Da, još uvijek .
L.B : Svako ima svoje mjesto ..
JLG :Da,da ,još uvijek.
L.B: Ipak Vaši filmovi su izašli iz bioskopa i otišli u muzej, a Vi gledate televiziju tamo gdje to treba da se radi, na njenom ekranu.
JLG : Pa, to je državni, socijalni organ, ili socijetalni, kako kažu u Francuskoj. Ne znam zašto umjesto da kažu socijalni kažu socijetalni ..
L.B : Uprkos svemu, Vaše je mišljenje da je televizija javna, dakle, da ide na ekran koji joj je namijenjen.
JLG :Da, možda..
L.B :Jedan student pita da li Vas trenutna kriza inspiriše za Vaš posao, odnosno da li ćete o toj krizi uraditi nešto jednog dana ?
JLG :Da,svakako. Imaće neki uticaj, ali ne direktno. Malo je prerano da se nešto radi po tom pitanju, ali kriza je tu, riječ virus se mora izgovoriti jednom ili dvaput . Sa svim što ide uz njega virus je neki vid komunikacije, ne kažem da ćemo umrijeti od njega ali možda ne uspijevamo dobro da živimo sa njim. Uostalom, da li će pitanja biti o meni ili o mom radu? Naučnici na početku imaju tu prednost da između sebe razgovaraju o poslu. A umjetnici veoma malo.. Inače je to uvijek autor...
L.B:Ali na određeni način Vaša generacija je donekle odgovorna za to. Kada ste pisali o tome u Les Cahiers …
JLG: Da , ali to je bilo iz posebnog razloga. To je bila politika autora u odnosu na producente i producentske kuće koji su mislili da su autori filmova (jer kao što postoje autori knjiga, postoje i autori filmova), zapravo scenaristi.
A mi smo rekli NE. To je režiser koliko god bio dobar ili loš . I pravili smo spisak dobrih i loših . To je sve. Ja još uvijek tako mislim.. .ali ne treba razmišljati sa aspekta autora, njegovih prava, prerogativa, proslava koje se vezuju za njegovo ime. U određenim trenucima mora postojati dobar producent i dobar autor koji dijele posao …
