Festivali
43. Manaki braća ICF, Bitola: 19-26.08.2022.
Veliki Manaki Braća Internacionalni festival direktora fotografije, koji se u Bitolju kanonski održavao svakog septembra,nekako udobno smješten izmedju La Mostre i TFF, a i taman prije Tirana FF ove godine se vratio u punom svijetlu, nakon izostanka u 2020. godini zbog pandemije što je očigledno i jasno – ne mogu se gledati filmovi gdje je filmska fotografija prioritet velikog platna i glavne funkcije filmske umjetnosti, na laptopu ili ne-daj-bože na mobilnom telefonu, i nakon hibridnog formata u 2021. godini (koliko znam, neuspješnog), pomjeren je ove godine, zbog pandemije Covid, malo ranije, za ljetnji mjesec avgust u uvijek toplom i mediteranskom Bitolju, kako bi se projekcije (u spriječavanju širenja zaraze) održavale na open-air prostorima, tj. vanjskim noćnim projekcijama i na uobičajenim lokacijama velike i male sale Centra za Kulturu, Manaki bioskopa, bašte oficirskog doma, dok se druženja nastavljaju do kasno u noć u hotelu Epinal, Milenium ili sada famoznojoj Porta Jazz.. Avaj, sav taj plan je propao, jer je Bitolu zadesila strašna, blatnjava, poplavljujuća kišna oluja (nalik onima na Cetinju, u Podgorici ili Kotoru), te se festival, pod ovogodišnjim motto-om Reality is not enough (“Stvarnost nije dovoljna”) morao prilagoditi većini projekcija unutra, i meni sa rijetkom Covid maskom. Ali ta realnost nije pokvarila fantaziju, bar ne moju, koja je bila veća i strašnija od realnosti.
Uprkos toj oluji, prikazan je izvanredan program najboljih filmova sa festivala katergorije A u takmičarskoj i drugim festivalskim selekcijama. A oluja je brzo zaboravljena ili zaliječena zahvalujući i mnogim masterclass-ovima, diskusijama, razgovorima sa autorima, uz izvanredno učešće publike, sjajan ambijent makedonske gastronomije i muzike i doček vinarije, koja nam je bila domaćin na plantažama Tikveša dokle pogled seže, uz neočekivan i nezaboravan marketinški gest graviranja imena žirija na flašama vina Bela Voda. Gest koji se ne zaboravlja niti ima riječi zahvalnosti, kao što nema ni spontano organizovana posjeta, sada čuvenoj, Hatidži, protagonistkinji Oskarovskog makedonskog dokumentarca Zemlja meda, sada kultnog i najuspješnijeg makedonskog dokumentarnog filma, koja nas je ugostila predivnom turskom kafom (koju smo nas dvije zajedno kuvale i služile, OK ovo je više za facebook nego za filmski časopis, ali sreću dijeljenja njenog novog kućnog opremljenog prostora moram podijeliti i ovdje), njenim krasnim medom, njenim pjevanjem (ona je sada i muzička zvijezda, ne samo glumačka), poliglotizmom i, najviše, ljubavlju njenog novog doma, u kojem konačno ima i struju i radio i TV i toplu vodu i grijanje i – šporet dje se kafa može skuvat, sve ono što mi ostali uzimamo kao zdravo za gotovo, a kako stvari stoje globalno, nećemo ni mi ostali za dugo. Ona je kao messenger novog trulog doba u kojem svi obitavamo, ne živimo. Zapravo, ona jedina živi. Možda svi mi koji nismo tajkuni budemo uskoro na njenoj margini i onda ćemo praviti dokumentarne filmove o sebi samima (tipa Hand’s Maid Tale i slično). Možda, samo možda. Ali nadamo se da nećemo proživjeti Hatidžinu priču o nestanku meda, uprkos ekološkom-socijalnom-ekonomskom rasulu kod nas i svuda oko nas, bar ne onu do njenog hepienda i holivudske slave. Pričala mi je Hatidže o njenoj posjeti Crnoj Gori i anegdoti sa crnogorkim mačkama (materijal više za fb nego za CL) i, zamalo, koban kraj. Ali preživjela je i tu crnogorku epizodu, kao što je preživjela i mnoge teže prije te.
Svakako, mnogo nezaboravnih trenutaka, osim onih filmskih,sa Manaki IFC festivala, bile su i odluke žirija za nagrade Zlatnih i drugih kamera.
NAGRADE
CRYSTAL CAMERA 300
Niklas Pollmann for Widow & Orphan
BRONZE CAMERA 300
Hidetoshi Shinomiya for Drive My Car
SILVER CAMERA 300
Daria D’Antonio for The Hand of God
GOLDEN CAMERA 300
Ruben Impens for The Eight Mountains
IRON CAMERA 300
Aleksandra Kulak for Mara
SPECIAL MENTION DOCUMENTARY
Joana Pimenta for Dry Ground Burning
SMALL GOLDEN CAMERA 300
Shadi Chaaban for Warsha
SPECIAL GOLDEN CAMERA 300
John Mathieson
