Lucidno        

Gorka "pilula" na putu ka katarzi
 

Istorija crnogorskog patrijarhata prepuna je komičnih, ali i tragičnih motiva. Zna to dobro crnogorski reditelj i scenarista Ivan Marinović, pa je u najnovijem dugometražnom igranom filmu „Živi i zdravi“, pod krinkom komedije, uspješno zašao duboko u vrline i mane naših običaja, balkanskog mentaliteta i patrijarhata koji, čini se, više nego igdje istrajavaju u Crnoj Gori, kroz odavno izlizane i uhodane matrice moranja i prihvatanja.

Bioskopska premijera filma održana je sinoć u podgoričkom „Sinepleksu“, a ovo ostvarenje biće na repertoaru i narednih dana, ne samo u Podgorici, već i u drugim crnogorskim gradovima u kojima postoje obnovljene, digitalizovane kino sale.

ODNOSI

Iako je po trejlerima filma sve ličilo na punokrvnu komediju, gledaoci će se morati suočiti zapravo sa tragičnom, izuzetno gorkom pričom o međuljudskim odnosima. Iako je Marinoviću stalo i do komedije, reklo bi se da mu je više stalo do mraka u nama, tačnije do svih onih tananih ili komplikovanih odnosa koji nas otuđuju i čine od nas robove mentaliteta i očekivanja drugih. Posebno mu je stalo do njegove generacije, koja se nekako nevoljno odlučuje za brak i porodicu, sve pod utiskom da tamo negdje, možda iza nekog ćoška, čekaju sloboda, izmaštani i veliki životi. Međutim, Marinović to ne propituje dominantno iz muške perspektive, već iz ženske, pa se situacija u kojoj nevjesta dva dana prije svadbe otkazuje vjenčanje pretvara u svojevrstan poligon za cunami naših uvjerenja i naravi.

Živopisni karakteri, koji kao da su izronili sa popisne liste naše najbliže i najšire rodbine, urušavaju se u pokušaju da sačuvaju bar malo one naštimovane normalnosti, pripadnosti lokalnom svijetu, običajima i plemenu. Rade to mahom nevoljno, neuvjerljivo, cinično ili sarkastično, ali uz tvrdo uvjerenje da tako treba i da se mimo svijeta ne može. Jer, ko si ako ne pripadaš, ako se ne uklapaš, ako nijesi označen većinom i ako ne radiš ono što se od tebe očekuje?

Marinovićevo poigravanje karakterima, na toj krhkoj liniji između komedije i tragedije, na granici rasprsnuća, eksplozije, pokolja... na kraju vodi u katarzu, smirivanje, prihvatanje i odricanje. Ali, reditelj ne sugeriše da odricanje nužno znači i odustajanje od sebe, već pronalaženje onog najboljeg u nama i u ljudima koji nam nude ljubav, prijateljstvo i poštovanje. Zato ona „gorka pilula“, koju nam Marinović od samog starta gura pod jezik, pa je polako rasitnjava i pretvara u svojevrstan štap dinamita ili atomsku bombu, koja samo što nije pukla, odjednom završava u plavetnilu mora, pomirenju i prihvatanju.

Da, katarza je ipak moguća. Ne vodi nužno do ozdravljenja, ali jeste temelj za prihvatanje sebe, sa kojeg se možemo graditi i „mimo svijeta“ i „mimo običaja“. U miru sa sobom i svima.

POVJERENJE

Pored toga što je film sjajno snimljen, naruku je reditelju išla i odlična glumačka ekipa, predvođena Tihanom Lazović i Goranom Slavićem, uz takođe ubjedljive uloge njihovih kolega Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić-Šiškov, Momčila Pićurića, Mirjane Joković, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Nikole Ristanovskog, Miloša Pejovića, Sejda Alijaja, Omara Bajramspahića, Lare Dragović, Filipa Klicova i Zora Martinettija i drugih.

Iza ovog projekta stoji i mnogo producentskih kuća, ali i velika podrška domaćih i međunarodnih fondova. S pravom su reditelju dali povjerenje. Pored toga što je za nekoliko godina, od prvijenca „Igla ispod praga“, postao promišljeniji i zreliji, Marinović je, dakako, vratio povjerenje i u crnogorski film. Tačnije, još jednom je kazao i dokazao da i mi, sa ovog malog prostora, iz sredine u kojoj je kultura decenijama na najnižim granama, a ulaganja u film izuzetno mala, možemo bar ponekad izroniti iz nesrećne prosječnosti i sa pravom reći: da, imamo film!