Lucidno
|
|
Camera Lucida: Ni kapela zbog koje postoji film nije mogla biti završena, zapravo je srušena, po ko zna koji put. Pokojna donatorka, Crnogorka koja je živjela i umrla u SAD-u, je naznačila u testamentu da crkva mora imati zvono koje zvoni tačno u podne 7 puta. Publika je uskraćena za objašnjenje, koje je zapravo suvišno. I ta misteriozna nedorečenost je u skladu sa nedovršenošću pejzaža i likova?
Senad Šahmanović: Nedovršenost kapele simbolizuje i stanje u društvu na neki način, a sa druge strane u filmu je to element oko kojeg se gradi kompleksna priča, priča koja govori puno o odnosima među likovima, uvodi nas u neke neriješene porodične odnose, disfunkcionalni sistem, i ono što je najvažnije taj testament zbog kojeg Natalie/Sanela dolazi u svoj zavičaj, to je glavni okidač za našu protagonistkinju da se vrati u mjesto odakle je krenula, da se suoči sa svim stvarima koje je “ostavila” iza sebe, da stranice života koje je željela da zaboravi, ponovo postanu aktuelne, kako to inače bude u životu, koliko god da se trudimo - ne možemo pobjeći od sebe. Tako da za našu protagonistkinju pravni, odnosno poslovni slučaj postaje njen privatni.
Neobični slučaj bogate pokojnice, koja nije imala naslednika, a koja je ostavila novac da se izgradi kapela u njeno ime, a čijoj izgradnji se protivi pokojničin brat, a u svemu tome Natali pronalazi neugodne paralele između njenog sadašnjeg života i života pokojnice. Jedini način da riješi tog tereta je suočavanje sa prošlošću, povratak u svoj dom, uspostavljanje davno pokidanih veza sa svojim najbližima.
Camera Lucida: Kako je teklo traženje i obezbjedjivanje lokacija? Da li si odmah znao gdje želiš snimati?
Senad Šahmanović: Kada pišem scenario, lokacije predstavljuju posebno važan segment. Lokacije često tretiram skoro kao likove u filmu, jer odabir, kasnije tretman lokacija govori dosta o likovima a i uvodi nas u svijet o kojem želimo da pričama. Pomaže nam da temu približimo gledaocima a slikoviti predjeli često mogu biti stilske figure, koje bez riječi govore o određenim stanjima. Snažan vizuelni izraz doprinosi univerzalnost filma, a ako uspijemo da uklopino u vizuelnost i brižljivo građene emocije, onda smo na dobrom putu da napravimo film koji će uvijek biti aktuelan, čitljiv gledaocima na raznim djelovima planete.
Camera Lucida: Nemogućnost ostvarenja je sugerisano i naslovom. Odlazak u daljinu, dijasporu ili povratak u zavičaj, mač sa dvije oštrice, kao i svaki povratak u prošlost, bilo to bezbrižnost djetinjstva ili bijeg od tragedije ratova.... A Sirin, mitološko biće, pola žena pola ptica, mami začaranom pjesmom kao i drevne sirene, čiji legendu čujemo tek na kraju filma u u vidu njenog prenošenja mladjim generacijama. Kako je nastala ideja o naslovu?
Senad Šahmanović: Naslov filma je smislila Claudia. Naslov filma na suptilan način upućuje gledaoca o čemu se radi, potvrda dolazi nakon odgledanog filma. Takođe, pored ovog što ste naveli, željeli smo da Sirin predstavlja i poziv sirena koji simbolizuje opijenost naših ljudi tim fascintnim pozivom sa zapada
Camera Lucida: Glumačka ekipa je sjajna – Danica Ćurčić (danska glumica srpskog porijekla), May-Linda Kosumovic (kosovsko-kanadska glumica), Jasna Djuričič, Jelena Simić, Izudin Bajrovič, Lidija Kordić, Marko Baćović, Milivoje Obradović, Momčilo Otašević.... svi. Kako si uspio pripremiti ovaj briljantan casting?
Senad Šahmanović: Kljucča stvar je u dobroj priči, a onda na red dolazi iskustvo reditelja, kako i na koji način reditelj vidi tu priču, na koji način želi da je ispriča. Dobar scenario nije dovoljan, potrebno je mnogo više da bi se okupila dobra ekipa, prije svega mislim na rediteljsku viziju a onda su ti i prethodni radovi reditelja, neke saradnje koje su već ranije uspostavljene, i onda kada se sve to lijepo sklopi, dolazi na red timski rad, jer ako njega nema, uzalud da skupimo sve zvijezde, teško ds ćemo napraviti nešto suvislo i kreativno.
Camera Lucida: Ponavljam svi su sjajni, ali Danica je kao zvijezda Danica, pokretačka snaga, kao tiha neprimjetna osa oko koje se sve okreće. Svojom svedenom glumom, diskretnim, skoro minimalističkim postojanjem, odlično odglumljenim akcentom „domaće strankinje“, i ekspresivnom mimikrijom, ona (paradoksalno) dominira, ali nikako da zasjeni druge. Da li si baš nju želio za ulogu žene koja žali za izgubljenim korijenima, ili za povratkom bar ono malo života koji je željela...?
Senad Šahmanović :
Kada sam je vidio na velikom platnu, odmah sam znao da je ona ta. Nakon obavljenog razgovara, njenih sugestija vezanih za scenario, te mnogo lijepih i kreativnih komentara, ideja, shavtio sam da je ona taj lik i da njeno iskustvo, razumijevanje, njen entuzijazam i kreativnost će biti od velike pomoći u izgradnji kompleksonog lika kojeg treba tumačiti. Shvatio sam da je ona bukvalno nezamjenjiva, da ona donosi ograman kvalitet, ogroman talenat i kreativnost, a posebno bih istakao njen profesionalizam. Tako da sam bio siguran da će ona svojoj energijom i nevjerovatnim entuzijazmom donijeti posebnost, šarm i autentičnost, koja se ne viđa tako često kada su regionalni filmovi u pitanju. Sa druge strane, posebno se ističe njen osjećaj za kolektivni rad, njeno iskustvo, njen senzibilitet sa mikro radnje, mnogo je pomogao da i ostali glumci se osjećaju dobro, da se svi skupa potrudimo da pronađemo ono najbolje u nama. Moram da istaknem da je riječ o glumici evropskog i svjetskog kalibra, i da je bilo veliko zadvoljstvo sarađivati sa njom.
Camera Lucida: Uvodna sekvenca je referenca na gnusni zločin u Štrpcima, kao flashback, tako uvodiš ratne zločine i tragedije in medias res. Ali više se u filmu ne pominje, tj. život se odvija bez ekspilicitne osude ili bez produbljene filmske elaboracije. Da li je to zato što je to ono neiskazivo, nepredstavivo, osjećaj nepravde zbog nekažnjenog zločina, tuga koja je neopisiva beskrajna... ili?
Senad Šahmanovič:
Pa prije svega htio sam da govorim o posljedicama tog zločina i kakve posljedice takvi zločini ostavljaju na porodice nastradalih. Koliko preživljene traume sa kojima se suočava naša protagonistkinja, i kako te traume utiču negativno na njen dalji zivot, uprkos zelji za bjekstvom od svega, a prije svega ogromnoj želji da se te traume zaborave ili makar potisnu negdje. S druge strane tu je u neopisiva tuga, zbog ogromane nepravde koja je učinjena porodicama nastradalih, najviše zbog ne-činjenja i nedostatakom želje da se taj strašni zločin konačno riješi nakon 30 godina.
Camera Lucida: Koji su planovi za dalji festivalski život filma i bioskopsku distribuciju?
Senad Šahmanović: Film je nakon premijere u Sarajevu prikazan na preko 10 međunardnih festivala, gdje je i dobio dvije nagrade. Bio je cronogorski kandidat za Oskara. Ali nedovoljna razvijenost distribucije u Crnoj Gori, nedostatak sredstava čine da film slabije dolazi do publike, to je ogroman problem, jer distribucija filma se često oslanja na entuzijazam reditelja, i dok on ima snage i vremena onda se bavi time, a to ne bi smjelo da bude tako. U razvijenim kinematogrfijama, distribucija filma je podjednako važna kaoi produkcija i predprodukcija filma.
Camera Lucida: Na HN filmskom festivalu imao si 2 filmske premijere: Sirin i film Živko Nikolić: nedosanjani san, nikad dovršeni njegov film, čekao je 3 decenije u depou RTCG Kako je bilo raditi na nezavršenom filmu našeg zaboravljenog velikana? Takav projekat predstavlja veliku čast ali i bojazan kako završiti nešto tako epohalno?
Senad Šahmanović: Ja sam rad na tom projektu doživio kao privilegiju, a i kao rediteljski izazov. U radu na filmu Živka Nikolića, mnogo mi je pomglo iskustvo rada na kreativnom dokumentracu o Dušanu Vukotiću, kojeg upravo završavam. Želio sam da film bude prikazan u Herceg Novom, jer je to grad u kojem se Živko upoznao sa filmskim slikama i bilo mi je važno da film o njemu bude prikazan u Herceg Novom na filmskom festivalu, dogodilo se da imam dva filma što je zaista poseban osjećaj i po reakcijama publike a kasnije i komentarima u medijima shvatili smo koilko veliku i važnu stvar smo uradili, i za Živka, za Javni Servis a i za Kulturu Crne Gore.
Camera Lucida: Koliko je teško napraviti ozbiljan film u našim patrijarhalnim uslovima?
Senad Šahmanović:
U ekonomski razvijenim zemljama je teško napraviti ozbiljan film, čak i u zemljama koje imaju dugu tradiciju proizvodnje filmova, a ne kod nas, gdje je sve još uvijek u povoju. Nedostatak sredstava je ključna stvar, ali ne treba ni zanemarati nedostatak školovanih kadrova, razumijevanja važnosti kinematografije, važnosti festivala, velike odgovornosti i prijeko potrebne podrške filmskim stvaraocima, glumcima, ljudima iza kamere. Podrške jednom sektoru koji može da učini toliko toga dobrog za afirmaciju države u svijetu, pa onda su tu i drugi brojni ekonomski benefiti.
