Festivals CANNES
Kan 2015: posljednje prelijetanje prije slijetanja u palme
|
Kratak povratak pregledu ovog 68. Kanskog festivala, da bih istakao jednu tendenciju koja se ponavlja među nekim naslovima, iako potpuno različitim, i da spomenem nekoliko dobrih filmova, a koji nisu našli mjesto u prethodnim hronikama – ne pretendujući ni na jedan oblik njihove iscrpnosti, naravno, ali ni na kompletne komentare o neka 43 filma koje sam vidio u Kanu. Među njima, prvo mjesto bez sumnje pripada jednom filmu koji se ne može klasifikovati, intimnom i potresnom home movie-u, ličnoj bajci upisanoj u beskonačnost prirode i vrtoglavici vremena koje prolazi. Peace to Us in Our Dreams, Litvanca Sharunas Bartas-a (Quinzaine des réalisateurs), predstavlja djelo zabrinjavajuće dubine. Što je najbliže moguće tijelu, emocijama, sjećanjima, tišinama i glasovima, ono ispituje moći i nemoći riječi i drugih sredstva za vođenje dijaloga koja su ljudi sposobni koristiti među sobom, u interakciji sa svijetom i sa samim sobom. |
Diskretan, tajanstven, ovaj film nije kandidat ni za jednu nagradu, ali je jedan od najljepših filmova festivala. Ni diskretan, ni tajanstven, već nasuprot tome, zahtijevajući bez kompleksa svoj status filma spektakularnog žanra sa zvijezdama (Benicio Del Toro, Emily Blunt, Josh Brolin), Sicario, sasvim holivudski film Denis Villeneuve-a iz Kvebeka, prikazan u takmičenju, predstavlja lijepo iznenađenje na svoj način. Očigledno interesantniji od prethodnih filmova reditelja koji je jasno odlučio da napravi karijeru među najboljima u rangu, ova priča o policijskom komandosu i utreniranim vojnicima koji vode nemilosrdni rat protiv meksičkih narko-kartela, vođena je impresivnom efikasnošću. Sicario, akcioni film, razvija percepciju kriminala u Sjedinjenim Američkim Državama koja ima zaslugu za rijetku jasnoću u ovom kontekstu. Segment Un certin regard (izvjestan pogled) uključivao je jedan sjajan film, Cemetery of Splendour, Apichatpong Weerasethakul-a, kao i veoma dirljiv film An, Naomi Kawase, o kojima je ovdje već bilo riječi. Tu treba dodati najmanje četiri naslova dostojna pažnje, od kojih dva imaju zanimljivu osobinu da evociraju ovce, Rams („Béliers"), Islanđanina Grimur Hakonarson-a i Lamb („Agneau"), Etiopljanina Yared Zeleke-a – dvije zemlje koje, obično, ne preplavljuju ekrane. Jean-Michel Frodon |
