Articles

„Nestvarni svet dvojnika je džinovska slika zemaljskog života. Svet slika neprestano udvaja život . Slika i dvojnik služe naizmenično jedno drugom kao obrasci. Dvojnik sadrži otuđeno svojstvo slike-uspomene. Slika-uspomena sadrži dvojnika u začetku."

Uspomene su privatne projekcije svijeta u nama. Način na koji ćemo ih sačuvati od zaborava mogu biti materijalni dokazi ili samo pomisao koju čuvamo u formalinu mašte, a vremenom je umotavamo u najprihvatljivije slojeve sadašnjih života. Ukoliko naše uspomene nađu paralelu u tuđim interpretacijama, onda dolazi do kosmičkog poklapanja koraka naših nevidljivih dvojnika. Posmatrajući film kao cjelinu koja sadrži elemente realnosti zarobljene na traci (koju je za razliku od života moguće premotati), nalazim snagu svog dvojnika kojom ulazi u tu veličanstvenu kreaciju i vraća mi utisak poznatog prostora, koji, paradoksalno, po prvi put posmatram. Veza koja postoji između posmatrača i djela uvijek će biti privatna, tajna, osobena u svojoj subjektivnosti, ali otvorena u objektivnosti da sa povjerenjem uđemo u njenu suštinu. I ta subjektivizacija će uvijek biti različita. Naši kreativni dvojnici lutaju i traže one slične njima, a kada ih nađu, vode ljubav u toj objektivnoj dimenziji i zaljubljeni nam vraćaju osjećaj pripadnosti nečemu što posmatramo.

Pogled ka unutra često može izazvati zakašnjelo poimanje prošlosti. Sadašnjost koja nam nije prihvatljiva se stiska u vakuum namjernog selektivnog zaborava i izbija na površinu pri dodiru sa nečim što nas može vratiti u taj početni trenutak. Nekada to može biti predmet, osjećanje, dodir, miris, zvuk pa čak i ukus... i ciklus se pokreće, uvlači nas u sopstvene spletke svjesnog i nesvjesnog djelovanja naše ličnosti. Zaborav postaje sjećanje, pa osjećanje... i vrlo ubrzo, momenat je vraćen, rekonstruisan da opet pripada nama kao onda kad smo ga doživjeli. Djetinjstvo je najveći izvor ovih momenata, tada još uvijek formiramo spoznate činioce u prihvatljive kategorije i automatski potiskujemo djelove naših tadašnjih realnosti, jer ih ne selektujemo kao dovoljno važne da bismo ih upamtili. Oni su onda nepovratno izgubljeni, sa mogućnošću maglovitog prisjećanja na njihove najmanje djelove. Koliko puta nam se desilo da ugledamo neki predmet i da nas ošamuti vrtoglavo putovanje u prošlost, do trenutka spajanja sa njim? To je signal naše persone da smo zagrebli njen potisnuti dio i otvorili vrata osjećanjima da ga obgrle i udobno smjeste sa ostalim "pamtljivim" uspomenama. Ono što je specifično kod ovih čulnih vraćanja u prošlost jeste što se onda vraćaju – i tada proizvedena osjećanja. Ukoliko nam u djetinjstvu nešto nije izgledalo u skladu sa našim kriterijumima dobrog ili lijepog ili, uopšte, prihvatljivog, ovaj prvi retrospektivni impuls će vratiti i početno osjećanje. Njegova nadogradnja u sadašnjosti će ga oblikovati prema najnovijim mjerilima naše ličnosti, ali je i fascinantna jačina kojom odiše da sačuva sebe unutar osobe, kao sjećanje na jedan period njenog života.

Bergman ova sjećanja iz djetinjstva vrlo vješto uklapa u svoju realnost, provlači je kroz sadašnjošću obojane trenutke, i predstavlja svoje najdublje tajne zaključane pod debelim katancem razumijevanja njegovog subjektivnog izraza. Ono što je trajno izgubljeno prirodnim tokom stvaranja svega onoga što nas čini bićima, rekonstruisano je njegovom vještinom pravljenja sasvim nove slike prošlosti. U nemogućnosti da se vrati kroz vrijeme sa sviješću odraslog čovjeka koji posmatra svijet na zreo način, mijenja pogled na sebe i svoju porodicu i uživa u mogućnosti da filmom, knjigom i pozorištem ovjekovječi svoje djetinjstvo na najljepši mogući način. Istina postaje ono što nam on priča, jer je taj dokument njegovog života sada izliven u različite oblike umjetnosti i takav slobodan da nam se otvori kad god poželimo.

Izvor svih njegovih kreativnih dostignuća leži upravo u ovoj prvoj fazi njegovog sazrijevanja, kada je kao dječak opservirao očima umjetnika život(e) pred njim.

U njegovom kasnijem radu, sa elementima biografske priče, na jedinstven način vizuelizuje čitav spektar emocija izazvanih tadašnjim životom.  Svaki segment opstajanja koji izaziva i one zakašnjele reakcije razuma, ima svoje vremensko i prostorno mjesto u njegovom radu. U romanu "Najbolje namere" izrazito prepoznatljivim filmskim jezikom dočarava literarnu formu zasnovanu na temeljima biografskih dokaza, uz pravu dozu fikcije kao dodatka nevjerovatnoj priči o životu njegovih roditelja. Potvrda da je Bergman veliki umjetnik leži upravo u činjenici da je uspio da rekonstruiše atmosferu prije svog rođenja, a kasnije i djetinjstva, na osnovu fotografija i pisama, ali i sjećanja na period koji postaje aura njegovog cjeokupnog kreativnog rada. Čitajući redove ovog romana, imam osjećaj da prisustvujem spontanoj pozorišno-filmskoj subjektivnoj realizaciji scenarija preda mnom. Vrlo vješto dočarava jedan praktično izmaštani ambijent, dopunjuje izopštene situacije, vaja prošlost prije (svoje) prošlosti i tako formira cjelokupni životni opus dječaka koji izrasta u velikog umjetnika.

Otac

"U prirodi očinske ljubavi je da poslušnost smatra za najveću vrlinu, a neposlušnost za najveći greh koji se kažnjava lišavanjem očinske ljubavi. Pozitivna strana je jednako važna. Pošto je očinska ljubav uslovna, ja mogu nešto da učinim da je pridobijem, mogu da radim za nju; ona nije van moje kontrole, kao što je majčinska ljubav."

Erik Bergman, otac Ingmara Bergmana je u službi sveštenog lica obavljao dvostruku ulogu oca, u dva različita doma. Služio je Bogu i porodici. Ta rastrzanost svjetova morala je na ovaj ili onaj način uticati na oscilacije u načinu na koji je sebe pružao u toj (nepravilnoj) dihotomiji života. Religija je služila kao potpora njegove ustremljenosti na organizaciju porodice. Takva atmosfera zahvata i mladog Bergmana, koji kao dijete percipira ono što mu je predočeno – roditelje u svakoj fazi izgradnje njihovog odnosa i sebe kao međučinioca tog odnosa.

Ukoliko je pater familias stub koji održava već pomenutu ravnotežu u porodici, onda će i držanje uz njega postepeno prelaziti u zavisnost od stabilnosti. Prema Fromu, očeva ljubav bi trebalo da je strpljiva i tolerantna, prije nego zastrašujuća i autoritativna. Međutim, ako je ona podijeljena na ljubav prema Bogu i ljubav prema porodici, onda nailazimo na varijabilnost u načinu sprovođenja jedne ili druge ljubavi. Paradoksalno – činjenično stanje je da je Erik Bergman rastrzan između ljubavi prema svojoj porodici i njegovoj sveprisutnoj božanskoj porodici (Ocu i Sinu). Sada već uočavamo srž ovog paradoksa. Imamo tri sina (Isusa – Božjeg sina, Erika – slugu Božjeg koji prihvata ulogu sina i Ingmara), koji se povezuju u jedan simbolično zavisan odnos. Erik Bergman je centralna figura ovog trougla i ovdje je njegova uloga podijeljena. Ingmar Bergman očevu ljubav dobija destilovanu božjim zapovjestima. On je tako i dvostruki sin. Sada, i uloga oca dobija drugu stranu, Erik Bergman nije sam otac, ta uloga pripada i Bogu kojem služi. Njega materijalizuje kroz svoje postojanje i njegovu ljubav sprovodi djelima, koja tako variraju od istinske očinske nastrojenosti do religijskog pokoravanja zajedničkom Ocu. Autoritet je neminovan, ali metod njegovog uspostavljanja upravo počiva na ovim razdvojenim putevima očinstva. Ingmar Bergman se u svojoj knjizi "Rođeni u nedelju" bavi odnosom sa ocem i uopšte njihovim životom na samom početku braka. Ovaj roman – kao nastavak pomenutog autobiograskog djela "Najbolje namere" – zadire dublje u ličnost mladog Bergmana, koja sazrijeva na temeljima ovih odnosa. U njemu se ne fokusira samo na djetinjstvo rekonstruisano maštom, već paralelno vodi priču sa dva različita kraja, unutra, ka suštini. Naime, odnos sa ocem predstavlja iz dvije vizure, jedna iz očiju dječaka čiji autentični ideal pred njim postavlja osnovu njegovog sazrijevanja i druga iz pogleda zrelog Ingmara – proizvoda takvog načina odrastanja. I ovdje se poigrava pojmom vremena i njegove neizbježne varijabilnosti.