Articles

„Sve što je čvrsto topi se u vazduhu, sve što je sveto je oskrnavljeno, čovjek je napokon primoran da se suoči sa trezvenim razumom , realnim stanjima u njegovom životu, i njegovim odnosima sa svojom vrstom" napisali su Karl Marx i Friedrich Engels u svom Komunističkom Manifestu¹ i zasigurno 1848. nisu govorili o bioskopima. Ali možda biskop krije odgovor na situaciju koju su opisivali. Da li želimo da se suočimo sa našim životima u raspadu - ili još gore, da se suočimo sa našim „trezvenim razumom" ? Šta je sa našim dvosmislenim odnosima sa našom neodlučnom vrstom? A trezvenost? Šta je sa onim malim putem za bijeg, sa zabavom i požudom u činu bijega ?

Situacija sa Bioskopima

2003. sam imao prezentaciju naslovljenu „Pojmovi samoće"² na konferenciji u Nju Delhiju. Govorio sam o predivnom trenutku tame i tišine u bioskopu prije početka samog filma. Gotovo sam zaboravio na tu prezentaciju, kada sam prošle godine slučajno naletio na ovaj tekst:

Ono sto ovaj trenutak ima da ponudi,

šansu da se izgubimo,

šansu da ne znamo,

šansu da zatvorimo naše umorne oči makar na trenutak
...
Šansu da zaboravimo ono što ima da se zaboravi
...
Šansu da samo sjedimo ovdje i budemo.
...
Šansu da osjetimo uzbudjenje u stomaku,
...
Hajde da uživamo u tmini...³

Hrvatska koreografkinja Ivana Muller je napisala ovaj tekst o plesnim izvedbama u pozorištu, ali iz moje perspektive ove riječi opisuju situaciju u bioskopu podjednako dobro. Koja je to snažna veza izmedju iskustva iz bioskopa i mraka i samoće? Ja vjerujem da je samoća osnova, preduslov filmova, zato sto ne mozemo „osjetiti uzbudjenje u stomaku"- a činjenica je da ne bismo mogli uopšte osjećati i razmišljati – ukoliko naša percepcija i svijest nisu bazirani na stanju samoće, otvorenosti, svijesnosti i koncentracije.

Bez obzira da li idete da pogledate film sami ili sa prijateljima, tokom samog prikazivanja filma vi ste sami.Medjutim, samo jedan dragocjeni trenutak čini da postanemo svjesni ovoga. A taj trenutak je, kada se svjetla polako prigušuju i kada nastupa tama - potpuna tama i potpuna tišina.

Po mom mišljenju, ovo je najljepši i najdragocjeniji trenutak u bioskopu : potpuno ste svjesni sami sebe i svoje samoće. Kako ne možemo vidjeti ništa oko sebe, naš pogled se okreće ka unutra. Ovo je trenutak meditacije. Spoljni svijet dolazi do iznenadnog, ali ne i neočekivanog zastoja. Imate vjeru. Imate povjerenje. Prepuštate se stvarima koje nailaze, blagom i prijatno dubioznom iskustvu. Samo sjedite tamo i posmatrate tamu, puni iščekivanja, otvoreni za sve, ali posebno otvoreni za odredjenu vrstu zavodjenja koju ste dosli da potražite u tami bioskopske hale. Sve je i dalje moguće. Na početku ste, na početnoj tački novog života, života bez predodredjenih parametara.

Za mene, jedna od najljepših stvari na ovom svijetu predstavlja dolazak u novi grad, u mjesto gdje nikada prije nisam bio. Ostavim svoj kofer u hotelskoj sobi, potom izadjem, lutajući naokolo bez cilja, bez mape, bez ikakve ideje o gradu, često i bez znanja o lokalnom jeziku. Koračam intuitivno, vidim i čujem stvari mnogo jasnije nego obično. Reagujem na slucajnosti sa kojima se susrećem, i nadam se da ću se izgubiti- ali da ću se samo malo izgubiti, čisto da osjetim ono golicanje u stomaku, možda čak i blagi strah. Ovo je avantura: izgubim se u svijetu i onda se ponovo pronadjem. Ogolim se svijetu, dobijem odobravanje i utjehu iz njega, i ovo iskustvo mi obično pomaže da se malo više osjećam kao da sam kod kuće.

U najboljem slučaju,ovo dobijam i od dobrih filmova.