Retrospektiva INGMAR BERGMAN
| Iako se Bergmanova režija vidno oslanja na glumca (emociju) i njegov govorni aparat (naraciju verbalnog tipa), čak i običan gledalac može detektovati koliko mu je stalo do kompozicije slike i scene, upotrebe boje i uskladjivanja zvuka, u estetici kojom se dugi niz godina pokušavao osloboditi realizma koji je gušio njegovu umjetnost, težeći modernom simbolizmu (što mu je kratkovidi sloj kritičara u Švedskoj zamjerao, pod navodima da Bergman emituje sopstvenu nesposobnost da izrazi sadržajnost svakidašnjice). Najmanji zajednički imenitelj Bergmanovim filmovima i predstavama jeste - pitanje pada, izbavljenja i nade, posmatrajući život kao ekser koji duboko para prostor iz koga dolazi (prostor Neba) i u koji ide (Zemlja), sa pomjerajima/zakucajima koji su bolni, izmedju Božje milosti i otsutnosti Boga, sa Prirodom kao kratkotrajnom funkcionalnom zamjenom, dok kroz svoju umjetnost postavlja pitanja smrtnosti, vjere, te samoće i savremenog otuđenja. Sekundarni segment najmanjeg zajedničkog imenitelja zalazi u pitanje pokušaja spoznaje smisla ljudske patnje (bilo da je spoznaja emocionalna ili racionalna), iz koje proizilazi čitav korpus podpitanja, za koji je Bergmanu i bilo potrebno toliko veliko kvantitativno djelo, ispitujući gotovo bezbroj valera unutar estetske realnosti svog djela. Tokom godina i razvoja Bergmanove rediteljske misli, simbolička forma njegovog izraza sazrijeva do monjumentalnosti svog umjetničkog bića, do konačne ravnoteže konstitutivnih oblika, iako Bergman u svojim djelima ne daje odgovore (uostalom, i njegov vitez Antinius Blok kaže: Ponekad mi se čini da je pitanje ono što je najvažnije) na pitanja koja postavlja (osim u rijetkim slučajevima, poput Djevičanskog izvora, u kome je Prirodu apostrofirao kao konstantu na koju se čovjek može osloniti); on ipak – bez sumnje – sugeriše jedno: osudjen na patnju, čovjek se može ispuniti samo ljubavlju, koja se nameće kao jedini izlaz iz besmisla koje nastupa Božjom odsutnošću(iako, ipak, primjer potpunog sjedinjenja u ljubavi - Bergman ne prikazuje ni u jednoj predstavi ni u jednom filmu).
Pred nama je, dakle, epohalan rediteljski talenat, koji se sa jednakim majstorstvom kreće u nizu različitih medija: doprinos pozorištu svrstava ga u red nezaobilaznih velikana modernog teatra, scenariji koje piše za sebe i ostale reditelje - literarne su cjeline za primjer, koje svojim filmskim uobličavanjem samo unaprijede vrijednosti koje imaju na papiru, njegove radio-drame izuzetan su spoj literature i svedenih formi rediteljskog izražavanja zvukom i riječju, a ako navedemo epizoda Primjera iz bračnog života ili epizode Fani i Aleksandera, te Sarabanda, susrećemo se i djelom krajnjeg dometa televizijskog izraza, koje u svojoj televizičnosti ne bježi od kinestetičke strukture težeći dometu finalne ideativne čistoće, kojoj i pripada njen stvaralac. I u tom pravcu, Bergmanovo djelo, u kvantitativnom smislu – bez ikakve mogućnosti sumnje - grandiozno je: više puta smo spomenuli 127 pozorišnih predstava i pedesetak filmova (ne računajući, dakle, Bergmanov rediteljski rad na radiju, niti njegovo pisanje, kako za film tako i za pozorište18). Ono što je još sigurnije, svaki od kvantitativnih segmenata ovog djela – kvalitativno je grandiozan primjer umjetnosti i autorstva, a još više samo - cjelokupno djelo. S time na umu, sastavljen je svojevrsni prikaz Bergmanove cjelinske umjetničke slike, u formi onoga što Džesi Kalin / Jesse Kalin naziva BERGMANOVOM GEOGRAFIOM DUŠE: biografija velikog reditelja protkana projektima i duhovnim opsesijama/putovanjima - i nedvosmisleno se preporučila kao jedini put ka sagledavanju stvaralaštva I. Bergmana: njegova autorska poetika je neodvojiva od njegove (auto)biografije, kao kod gotovo ni jednog umjetnika prije Bergmana.19 Bez sumnje, kako o tome piše i Tomislav Ladan - Bergman jeste autobiografičan i autoanalitičan autor, koji u svojoj multipersonalnosti, koja je jedan od uslova umjetničkoga bića uopšte, je i polimorfan, pa će jedino indirektna analiza njegove umjetnosti biti bitna, a ne zamjena umjetnosti biografijom.20 Time smo se upravo i rukovodili. |
Uočljivo je kroz Bergmanovo djelo - likovi i mjesta na kojima su njegovi subjekti i njihove priče uvijek postavljene, uvijek su značajni i prenose svojim fizičkim izgledom prezentovanje važnih elemenata njihovih duhovnih borbi. I Bergmanovih duhovnih stremljenja, ili preispitivanja. U tom smislu, ono što nam Bergman pokazuje kroz svoje projekte, tvrdi Kalin, su - pejzaži na kojima su moralno i vizuelno izmiješani u jedinstveno prezentovanje.21 I dr Svetlana Kalezić-Radonjić ima slično mišljenje: U „Uvodu u psihoanalizu" (1920) Frojd, kao začetnik i glavni predstavnik psihoanalitičke kritike, navodi da se umjetnost, poput snova, sastoji od zamšljenog ispunjenja želja koje su u stvarnosti zabranjene ili uskraćene zbog društvenih konvencija, te su kao takve potisnute u umjetnikovu podsvijest. On ih onda, u izmijenjenom ili prikrivenom obliku, ispunjava kroz svoje umjetničko djelo, i to kroz vrlo visok stepen sublimacije, prevodeći svoje instinktivne porive u izražavanje višeg reda. Posmatrajući, primjera radi, Bergmanov slučaj, postavlja se pitanje da li je opsesivnim tretiranjem fenomena prevare, po Frojdovom tumačenju, on, zapravo, i želio da se to dogodi. Sva je prilika da se prije radi o traumi koje nije uspio da se oslobodi, o „jakom i neizgladljivom duševnom potresu, kao posledici nekog strašnog... doživljaja", kako u objašnjenju ovog pojma navodi Milan Vujaklija.22 Kako onda, dakle, sa sigurnošću dati bilo kakav sumirani modus cjelokupne umjetničke karijere, modus Bergmanovog REDITELJSKOG POSTUPKA I POETIKE, NA FILMU I U POZORIŠTU, odnosno - Života i djela naspram Predstave/Filma, kada je u pitanju djelo sa toliko segmenata, koji se moraju činiti različitim? Odgovor na ovo pitanje, rad nudi u diskursu: UMJETNOST, KAO AUTOBIOGRAFIJA, sa uvjerenjem da svako umjetničko djelo koje je Ingmar Bergman stvorio (napisao, adaptirao, režirao) krije duboko autobiografsko samoispitivanje umjetnika, kao pojedinca i individue, o samom sebi, o sopstvenom pozicioniranju unutar odnosa između BOGA i ČOVJEKA, te i MUŠKARCA i ŽENE, te da je duboko intertekstualno u odnosu na Bergmanov život, da je u pitanju stvaralaštvo kao sprega stvarnog, realnog života i umjetničkog djela, odnosno - kako autorova biografija utiče na njegov umjetnički izraz. U tom smislu, najveća Bergmanova umjetnička djela imaju navedeni zajednički imenitelj – autobiografija koja se preispituje (prošlost unutar autobiorafije) i dodatno stvara svakim novim umjetničkim djelom (materijal za buduće autobiografsko istraživanje), koji se kreira i samoispituje u tom istom koordinatnom sistemu u budućnosti. Ipak, kao što je navedeno - intertekstualnost, kao pojam koji ima namjeru da objasni i protumači mjesto presretanja i ukrštanja drugih značenja (preplitanje tekstova u okviru teksta ili unutrašnja povezanost nekog teksta sa drugim tekstovima), kao i ono što takva vrsta teksta i definisanog podteksta znače lično autoru, scenaristi » |
______________
18 Bergman je, po sopstvenom priznanju, napisao dvadesetčetiri pozorišne drame, dozvolivši svijetu da vidi tek njih šest - koje je najvećim dijelom režirao još kao mlad reditelj; ostale su se, za vrijeme Bergmanovog života, nalazile u ladici njegovog radnog stola, na sigurom, kako on kaže, pošto je smatrao da nisu dovoljno kvalitetne da bi ih obznanio.
19 Ugledni hrvatski esejista Tomislav Ladan na ovu temu piše: Čim netko stekne slavu, počne se – obično – govoriti više o njemu kao o osobi nego o onome zbog čega je slavan. Pa i kada se stane raspredati o ovome drugom, ono se toliko objašnjava onim prvim (to jest: samim osobitim ososbinama izuzetne osobe), da se opet vrtimo okolo autobiobiografije umjesto da doznamo nešto i o djelu, po sebi i za sebe. Dogodilo se isto i sa švedskim meštrom filma – Ingmarom Bergmanom – i to u možda drastičnijem obliku nego kod bilo kojeg od njegovih suvremenika iste ili slične veličine (na primjer: Federika Felinija, Mikelanđela Antonionija, Luisa Bunjuela, Roberta Bresona i Alfreda Hitčkoka). Uostalom, i sam je Bergman svojim životom i svojom najužom okolinom pridonio tome. Opširnije - Ladan, Tomislav INGMAR BERGMAN: filmska trilogija, Matica Hrvatska, Zagreb 1966, str. 171.
20 Ladan, nav. djelo, str. str. 171.
21 Kalin, Jesse THE FILMS OF INGMAR BERGMAN, nav. djelo, str. 2.
22 Kalezić-Radonjić, Svetlana UMJETNOST KAO VREMENSKA PROGNOZA, dnevni list Pobjeda, dodatak za kulturu Agora - nedjelja, 01. jul 2007. godine, bez paginacije.
