Festivals LEON LUČEV
Možemo li na osnovu onoga što si govorio o ljubavi u kontekstu sustava zaključiti da je ljubav najveća prijetnja kapitalizmu?
Ljubav je riječ koja je, ja mislim, u ovom sustavu, doživjela najveću prostituciju. I ima toliko ideja šta je to ljubav, ali ideja i osjećanja. A u nekoj bliskosti i bliskom odnosu, ljubav postaje sve. Bol, tuga, strah i ljubomora. Sve je to ljubav, sve je to dio ljubavi, kad se dijeli ljubav. Nije ljubav leptirić u stomaku. Ima i suza i boli i straha i ukoliko dijeliš sve to, onda ide negdje dalje. U svakom slučaju mislim da nisi daleko od istine. Ne znam koji je filozof napisao: ako bi se sutra na ovoj planeti svi probudili zaljubljeni, sve bi se raspalo u sekundi.
Toliko je ambicija i svega što ne treba. Pa i sebe juče promatram u jednom trenutku, pa digla mi se ambicija, digla mi se taština, i skontam pa jebem mu, 'ajmo staviti stvari na papir, poredati ih, pa tašt si, tašt si u pičku materinu. A ovaj posao je takav da si jako usmjeren na sebe. Kad sam režirao film, odmorio me je. I tada dajem sve od sebe, ali stalno prihvaćam druge ljude, komuniciram. Meni su radionice jako bitne, komunikacija, dijeljenje, raditi sa studentima, razmjena. Nisi brate centar tada kažem sebi, ali se kao glumac ponekad tako osjećam.
Ali ti si i jedini glumac koji mi je rekao da je tašt. Ima li uopšte glumačke profesije bez taštine?
Samo je važno stvari nazvati pravim imenom. Nekada sam jako kurčevit, nekada jako duhovan. Ali, rođo, juče ujutro, zajebi duhovnost i sve ostalo, stis'o se, hoću li dobiti nagradu ili neću. Ali i to je dio mene i možeš me okrenuti naopako, ali to ostaje. Smijao sam se ja juče i tome i nekako bih ja volio da budem iznad toga, ali ne ide. Jer prethodni put kad smo dobili Srce Sarajeva, radio sam nešto drugo i javili su mi da dođem. Bio sam kompletno u nečemu drugom. A sad sam bio tu tokom festivala, a od posljednjeg jutra svi osjećaju neku nervozu, svi čekaju, a niko ne zna... I ja brate čekam, sav nervozan. Čim su počeli na dodjeli čitati o kojem se filmu radi, nisam ni sačekao da izgovore moje ime, ja već doš'o, samo što nisam rekao: „Oprostite, to sam ja, od jutros čekam tu nagradu. Pa jebote što mi jutros niste rekli, znate li kako bih se ja opustio a ne nervozan pio kafu“ (smijeh).
Doslovno si se oslobodio tereta...
Stalno imam osjećaj da mi se s „Teretom“ nešto završava i počinje nešto novo. Kao da jutros malo opuštenije o tome pričam. Stvarno osjećam da je s „Teretom“ neki dio mene, neki proces, završen. I da se sad otvara jedna nova priča, drugačija i možda puno uzbudljivije od ove koja je bila do sada.
S autorskim filmom „Malo se sjećam tog dana“ koji je prikazan na festivalu u Lokarnu čini mi se da su promjene već počele.
Imao sam užasnu potrebu snimiti film. Ali koju sam malo pustio jer kao-pa šta sad, to što si glumac, pa hoćeš biti i redatelj... Pisao sam neke druge scenarije u posljednje vrijeme, ali sam za jedno popodne napisao scenarij za ovaj film, bio mi je u trbuhu. Ivana Ivišić, moja producentica i ja smo krenuli, imali smo predivnu ekipu ljudi oko sebe. Scenografkinju Ivanu Jelavić, Gonza kao snimatelja, montažerku Ivanu Fumić, ne mogu ni da nabrojim sve te divne ljude.
Otvorila se priča jer sam se sjetio neke teme koja mi je bila kao ideja, a ideja je naravno osobna, dalje od toga ja ne mogu.
Uglavnom, moj otac je umro na rođendan moje kćeri i ja nikome nisam rekao da je stari umro nego smo slavili rođendan. Tog dana se jako malo sjećam. Znam fragmente i šta mi ljudi pričaju. Tog rođendana se uopće ne sjećam osim nekih bitnih detalja. I ja sam ustvari radio film o tome. Moje dvije kćeri su igrale sebe, skupa sa mojim prijateljima sa Zlarina, njih 12-13 koji u odlični. Goran Bogdan, Nina Violić i Daria Lorenci su bili jedini profesionalni angažirani glumci. Znao sam da radimo dobar film, znao sam da ga radim iskreno, da dijelim nešto iznutra jako, samo nisam znao koji su mi kapaciteti.
I kako sam završio postalo mi dosadno, monotono, ta montaža ubi. To se mora četiri-pet mjeseci montirati. Ivana Ivišić je na sreću imala strpljenja i u tom dijelu.
Sve skupa je užasno bitno iskustvo. Da nešto što je bio papir, nešto što je bilo samo ideja, gledamo prije deset dana na festivalu u Lokarnu, na velikom platnu, sa punim gledalištem koje plješće. San je postao realnost.
Je li se desilo da radi sa nepoštenim rediteljima, gdje nije bilo iskrenosti osim lične rediteljske ambicije?
U zadnje vrijeme ih nisam imao, bila je jedna situacija kada sam stisnuo zube i pojeo govno, ali sam znao zašto. Jako sam dobro znao zašto to radim. Cilj mi je bio jasan. I jako sam zahvalan tom iskustvu. Nakon toga sam snimio film. Kad stisnem govno, dobro znam zašto ga stisnem.
A da li sam radio s takvim ljudima, mislim da jesam, ali nikada nisam radio industriju. Nemam ta iskustva, ja sam autor i sa autorima surađujem, i projekti koji mi se sada otvaraju i dolaze su autorski projekti. Pomalo osluškujem prostor u kojem želim raditi. Ako će se otvoriti neki industrijski projekt za veliku lovu, nek se otvori. Nisam ga spreman ne prihvatiti ukoliko znam čemu mi služi. Stvarno sam otvoren za nova iskustva.
Da bi se lagodnije živjelo?
Dugo sam razmišljao o tom novcu. Meni je novac sredstvo za ostvarivanje vlastitih snova u ovom sustavu. Snovi su mi lijepi, tako da mi treba dosta novca.
Imala sam privilegiju prisustvovati razgovoru između tebe i saradnika/ca na jednom od budućih filmova. Fascinirala me je strast i dječija zaigranost sa kojom si učestvovao u razgovoru i pripremama. Kako tu dječiju radost u sebi sačuvati?
Nedavno sam pričao s jednim kolegom o krivnji prema djeci, koliko ih vidimo, koliko ne vidimo, koliko smo s njima. I o tome smo dosta pričali. I onda sam ja shvatio kako sam svog starog gledao osamnaest godina svaki dan, ubij me ako smo ikada pričali o temama o kojma ja pričam sa svojom djecom. Nisam s njim imao trećinu odnosa kao što imam sa svojom djecom, s kojom u zadnjih pola godine nisam često. Opet sam svjestan da postoje neki trenuci u životu kada trebaš napraviti korak da bi druge doveo u svoj svijet. I ti su koraci zajebani, osjetljivi. Fragilni su. Ali moraš ih napraviti. I jebi ga, takav je život.
Nekada stvari počnu teći mimo tebe, kužiš da je sve posloženo, ali se tome još uvijek opiru neki dijelovi uma. Ambicija, odgovornost, strah, ljubav, puštanje, otpori, šutnje, mora sve ići vani. Uzbudljivo je najtačnija riječ kojom bih to opisao. I zvuči jako idealistično i jako zen i inspirativno, međutim, ljudi moji, ispod ove inspiracije je toliko govana pojedenih, tako zajeban život, baš zajeban. Imao sam dosta pakla u životu do 27 godine i kad sam bio u Kanu samo sam pomislio: „U pičku materinu, ko je od njih sva ova sranja prošao?“ (smijeh).
I onda kažeš sebi šuti, šetaj, zajebavaj se, budi sretan što si živ, tu si, dišeš. I temeljna tema ljudskih bića danas je vlastita vrijednost. Svako malo se moraš podsjećati šta si ti sve napravio i gdje si bio. Kad neko kaže lako je... E prijatelju, može biti s lakoćom, ali nije bilo lako. Ali treba biti uporan.
Rekao mi je jedan frend nedavno, pa ti si bio dite koje je na Zlarinu bilo najviše divlje. I bio sam. Zato sam ovdje gdje jesam. Da, bio sam divlji. Ima komparacija pridjeva divlji na Zlarinu: dibalj, diblji i nako ka Leon. Dakle živ sam. Ja nisam bio dibalj, ja sam bio živ. Ali je od mog djetinjstva riječ živ uvijek bila u negativnom kontekstu. Kad kažu: „Mali ti je živ... Ajme što je živ.“ Pa dobro ljudi kakav trebam biti? Zahvalan sam na tome. Zahvalan i Ivani i sebi na djeci koju imamo, da smo imali povjerenje pustiti ih njihovoj živosti kad su bili mali. Što je nekada stvarno bilo morbidno, ali danas kad gledam Ivana, Elu i Zoe, gledam super klince.
Osim što je tvoje ime poslužilo za komparaciju pridjeva divlji na Zlarinu, kako si ga dobio?
Super je priča. Nedavno sam je ispričao Radetu Šerbedžiji. Kad sam se ja rađao, jedan djed je obožavao Ruse, i on je inzistirao da moje ime bude rusko, poput Sergej. Moj drugi djed je jako volio Hrvatsku i on je htio da budem Zvonimir, Trpimir ili Krešimir. Da budu „prava“ imena. U to vrijeme je moja teta Dunja u Beogradu studirala medicinu. I sedamdesete Rade Šerbedžija u pozorištu igra „Glembajeve“. I ona u pozorištu gleda kako Rade Šerbedžija glumi Leona. I vrati se u Šibenik i kaže: „Koji kurac Krešimir, Trpimir, Zvonimir i Sergej, nek' se mali zove Leon. I zapravo, ja sam dobio ime na osnovu njene impresije Radetove igre Leona. Radetu sam rekao: „Ti si mi dao ime, tvoja igra mi je dala ime.“
Kristina Ljevak
