Festivals
NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ, REDITELJ:
Osuda društva u cjelini
Šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe
Nagradu Maslačak u regionalnoj kategoriji 10. UnderhillFesta dobio je film Srbenka Nebojše Slijepčevića. Žiri međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici istakao je da snagom empatije koju film pobuđuje kod gledalaca, Srbenka nam pripovijeda, ali i ostavlja veliki prostor svakome od nas, za vlastita promišljanja – upravo onako kako to istinska umjetnost i treba da radi.
Film je nastao u produkcijskoj kući Restart, a od svoje svjetske premijere na festivalu Visions du Réel u Lionu, Srbenka je postala svojevrsni fenomen. Niskobudžetni dokumentarac koji se gotovo čitav odvija u četiri zida riječkog pozorišta, bilo gdje da je prikazan osvajao je nagrade.
Srbenka, inače, prati pripreme i probe za predstavu „Aleksandra Zec“ Olivera Frljića, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke. Pozorišne probe ubrzo prerastaju u kolektivnu psihoterapiju za sve uključene, a 12-godišnjoj glumici Nini se čini kao da se rat nikada nije završio. Film se bavi temama nacionalizma i ksenofobije.
MONITOR: Nakon pet godina, ponovo nagrada Maslačak na UnderhillFestu. Vaš dokumentarni film “Gangster te voli” proglašen je najboljim 2014. godine, a sada “Srbenka” – i ovo joj je 16. nagrada.
SLIJEPĆEVIĆ: Nagrade na UnderhillFestu su jako drage, jer ovdje je konkurencija iznimno jaka, jača nego na nekim većim festivalima. Naime, Underhill ne inzistira na premijerama, nego pokupi sve najbolje filmove iz prošle godine. Tako je bilo i ove godine, prikazani su i “Taurunum Boy”, “Na vodi”, “Majči”, “Wongar”… redom odlični filmovi.
MONITOR: “Srbenka” je u Kanu, ali i na drugim međunarodnim festivalima pobrala nagrade. Naziv filma nije prevođen, a u filmu ima dosta segmenata koje pretpostavljam stranci ne mogu da razumiju. Jeste li očekivali ovakav uspjeh s obzirom na lokalnu – regionalnu temu?
SLIJEPĆEVIĆ: Dok smo radili film bili smo uvjereni da će biti nezanimljiv svakom tko nije iz ovih krajeva. I na to sam bio spreman, nisam želio raditi kompromise samo da bi se svidjeli međunarodnoj publici. Međutim, prije dvije godine smo na Sarajevo Film Festivalu prikazali nedovršen film na zatvorenoj projekciji, gledali su ga i neki strani kolege, i njihove reakcije bile su iznimno snažne. Nisu razumjeli sve nijanse priče, ali su osjetili film. Tad sam prvi put shvatio da film ima i međunarodni potencijal. Napravili smo dvije verzije filma – jednu za domaću, i jednu za stranu publiku – no razlika je vrlo mala, samo u natpisu na početku filma. Verzija za strance u natpisu objašnjava ono što je domaćoj publici samorazumljivo, a to je da je 1991. bio rat u Hrvatskoj. Sve ostalo je isto.
MONITOR: Priča u filmu je ispričana na vrlo upečatljiv i uvjerljiv način. Djeluje kao da je na ovim prostorima umjetnost najpozvanija da se suprotstavi fašizmu i ksenofobiji. Kakvu emociju ste željeli da izazovete kod publike, kako da se osjećaju nakon odgledanog filma?
SLIJEPĆEVIĆ: Ovaj film sam namijenio prvenstveno hrvatskoj publici, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru kao društvo. Umjesto da pomognemo ljudima koji su stradali u ratu da zaliječe svoje traume, mi radimo upravo obrnuto: prenosimo traume na narednu generaciju.
MONITOR: Vratio bih se na početak…Film ste snimali od 2014. kao “making of” Frljićeve pozorišne predstave “Aleksandra Zec”. Jeste li tada znali da će iz proba nastati film?
SLIJEPĆEVIĆ: Nije mi bila namjera napraviti “making of” predstave. Probe sam snimao očekujući da ću uhvatiti nekoliko scena budućeg filma koji će se baviti istom temom kojom se bavi Srbenka. Očekivao sam da ću snimiti diskusiju tijekom rada na predstavi, i demonstracije protiv predstave. U tom trenutku nisam imao potpunu viziju budućeg filma, probe “Aleksandre Zec” bile su mi tek prva stanica na putu koji sam očekivao da će trajati godinama. A onda sam upoznao Ninu.
MONITOR: Na polovini filma, fokus je na Nini – djevojčica koja glumi u predstavi postaje protagonistkinja. Volio bih da mi kažete nešto više o tom trenutku kad ste shvatili da imate nešto više od snimanja rada na pozorišnoj predstavi?
SLIJEPĆEVIĆ: Već drugi dan snimanja shvatio sam da Nina nosi neku posebnu napetost u sebi. To mi je privuklo pažnju, i počeo sam ju, u dogovoru s njenom majkom, pratiti kamerom. No presudni trenutak dogodio sa na probi na kojoj Frljić od glumaca traži da na pozornici otkriju svoju nacionalnost. Uhvatio sam kamerom trenutak kad Nina po prvi put artikulira da to njoj predstavlja problem. Taj kadar je presudan za ovaj film.
MONITOR: Šta za Vas znači to Ninino osjećanje i strah, a i hrabrost koji vidimo u filmu?
SLIJEPĆEVIĆ: U prvom redu, to je za mene bio šok. Činjenica da se jedno 12-godišnje dijete u današnjoj Hrvatskoj osjeća nelagodno zbog svoje nacionalnosti je, u prvom redu, stravična na osobnoj razini. Zatim, to je i osuda društva u cjelini. No, na žalost, to i nije iznenađujuće. Živimo na područjima gdje se u zadnjih stotinjak godina u nekoliko perioda gubila glava zbog krive vjere, nacionalnosti, ili krivih uvjerenja. Tim temama trebali bi pristupati s posebnom osjetljivošću, jer ljudi imaju svako pravo biti pojačano oprezni. No radi se upravo obrnuto, šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe. Nije to samo simptom Hrvatske, nego cijele regije, a zadnjih godina i cijelog zapadnog svijeta.
Jedan od protuotrova je upravo otvoreni razgovor, odbijanje straha i ucjene. Upravo hrabrost kakvu je Nina pokazala je temelj rješenja.
MONITOR: S obzirom na to da je Frljić neko ko izaziva kontroverze bilo gdje da radi, jeste li imali nekih neprijatnosti ili prigovora tokom snimanja filma? U filmu vidimo Frljića koji kaže da u Srbiji ne bi radio predstavu o Aleksandri Zec već o ubicama hrvatske djece. Sa kakvim ste se problemima suočili radeći na filmu?
SLIJEPĆEVIĆ: Ja nisam imao nikakvih problema. Djelomično i zato što smo film završili “ispod radara”, prvi put kad je šira javnost čula za “Srbenku” bilo je kad je počela skupljati nagrade po međunarondim festivalima. Naravno da krajnjoj desnici “Srbenka” neizmjerno smeta, i svako malo pojavi se neki uvredljivi članak.
MONITOR: Film je podržao Hrvatski audio-vizuelni centar, Gradovi Rijeka i Zagreb… Da li će “Srbenka” biti prikazana na hrvatskoj državnoj televiziji? Dokle se stiglo s tim, nakon ovoliko nagrada?
SLIJEPĆEVIĆ: HTV za sada nije pokazao interes za “Srbenku”, što me uopće ne iznenađuje. Naime, HTV uopće ne otkupljuje ni ne prikazuje dugometražne dokumentarce, tvrde da na svoja tri programa nemaju termin kad bi ih mogli prikazati. No, zato je “Srbenku” otkupio HBO, i od ovog tjedna je u njihovom programu i dostupan u njihovoj videoteci.
Miroslav MINIĆ
Foto: Anna Rezulak
preuzeto iz Monitora broj 1496
www.monitor.co.me
