Festivali        KAN

Na kanskom festivalu: jedan poseban dan

Kao što to čini već 35 godina, kritičar Jean-Michel Frodon je bio prisutan na Kanskom filmskom festivalu i ove godine. On piše za AOC o jednom posebnom danu na festivalu, danu u kojem se zbilo mnoštvo događaja koji kristaliziju ono što čini važnost ovog festivala i pomaže nam da shvatimo njegovu problematiku.
Biće to srijeda, 22. maj. Datum nije slučajno odabran. U tom danu sabralo se mnoštvo događaja koji kristalizuju ono što čini važnost ovog festivala i što nam pomaže da shvatimo njegovu problematiku

Kan je najvažniji filmski događaj na svijetu, zahvaljujući kvalitetu predstavljenih filmova, planetnoj atraktivnosti, broju akreditacija, raznolikosti kinematografskih odnosa, koji se reflektuju u trouglu filmofilije, biznisa i glamura.
I to je poseban slučaj u gigantskoj galaksiji filmskih festivala, jer je on prvenstveno rezervisan za profesionalce.
Učestvovati na filmskom festivalu u Kanu, pa makar i ne bilo u zvaničnoj selekciji, nego u jednoj od 6 drugih koje se odvijaju tokom 12 dana u maju, na obalama Mediterana, može promijeniti život filmova, kao i onih koji ih stvaraju, više od bilo kojeg drugog festivala - i, za razliku od Oskara, svi se filmovi mogu nadati da će imati svoju šansu, dok je takmičenje za holivudske statue rezervisano za određene, vrlo specifične proizvode.
A Kanski festival je koristan za kinematografiju u cjelini, za njeno mjesto u svijetu, za sposobnost da se shvati šta se dešava u filmskom svijetu.
8h30 : Jutarnja projekcija filma u zvaničnoj selekciji dostupna je novinarima sa specijalnim dozvolama, i onima sa akreditacijom koji su se prijavili i podigli svoje karte.
Stepenicama se penjemo bez fanfara, truba ili fotografa, jedino uz sigurnosne provjere, mnogobrojne, ali sada vrlo uljudne i dobro uhodane. Na programu, Parazit južnokorejskog reditelja Bong Joon-hoa. I, vrlo brzo, postaje očito da nakon čitave jedne sedmice (zvanično otvaranje je bilo 14-og) prisustvujemo projekciji jednog filma od prvenstvenog značaja.
Od samog početka, lijepe ponude nisu nedostajale u zvaničnoj selekciji (Atlantique - Mati Diopov, Les Misérables - Ladj Ly, Young Ahmed - braće Dardenne, Les Siffleurs - Corneliua Porumboiua, Bacurau - Kleber Mendonça Filho i Juliano Dornelles) ili u drugim selekcijama (Être vivant et le savoir - Alaina Cavaliera, Zombi Child - Bertranda Bonella, Jeanne - Bruno Dumonta) ...
Dakle, ne radi se o tome da kažemo "konačno jedan dobar film!" Vidjeli smo mnoge, i ne sumnjamo da će ih biti još na programu.
Ono što je jedinstveno kod ovog filma drugačije je prirode : osjećaj, vrlo široko podijeljen među festivalcima (na festivalu u Kanu to je rijetkost) : neka vrsta ispunjenosti u ostvarenju filmskog ugovora. Koji su uslovi ovog ugovora, očito nepisanog, a koji ni u kom slučaju i ne treba da bude ozvaničen?

Dinamičan raspored spektakularnih elemenata (komedija, drama, fantastika, nasilje), umjetnost da se evocira realna problematika (društvena nepravda, manipulacija prividnog), ostvarenje originalne umjetničke karijere (od svog drugog filma, Memory of Murder), južnokorejski reditelj je ostavio traga sa svojim filmovima na glavnim međunarodnim festivalima.
Svakom sekvencom, Bong Joon-ho potvrđuje svoj uspjeh u svim ovim dimenzijama istovremeno. Osim toga, uspjeh njegovog filma potvrđuje veliku važnost Azije na svjetskoj kinematografskoj mapi, a osobito kvalitet južnokorejske produkcije koju Kan dobro promoviše otkako su se pojavili Hong Sang-soo i Park Chan-Wook.
Sve to čini da se stvori osjećaj da su se zvijezde posložile.
Istovremeno burleskna i okrutna priča o članovima siromašne porodice koji se polako infitriraju u jednu bogatu kuću, izazivaju odmah uživanje gledaoca, postavljaju se višestruka pitanja, i analiza u kontekstima (karijera autora) važnost zemlje i regiona iz kojeg dolazi, na tako očigledan način - način u kojem uživamo na kraju, obzirom da je on doveo do najveće nagrade, koja nije bila zajamčena, jer cijela istorija kanskih palmi svjedoči o tome da je neki drugi žiri mogao donijeti drugačiju odluku.
Parazit nije remek-djelo, vjerojatno nije ni najbolji film Bong Joon-hoa (Mother bi na to mogao pretendovati s više prava). No, to je pravi film u pravo vrijeme, koji izmiruje zahtjevnost za specijalnim umjetnikom, za uživanjem gledaoca i koji je dio šire priče, kojoj je Kore-Eda prošle godine napisao prvo poglavlje filmom Sitni lopovi.
11:00: Nakon najbržeg mogućeg hoda Kroazetom (10 minuta za kilometar koji razdvaja zvaničnu festivalsku Palatu od Miramara gdje se prikazuju filmovi Nedjelje kritike), stižem u zadnji čas na otkrivanje prvog filma, ne znajući ništa ni o djelu niti o njegovom autoru, Kinezu po imenu Gu Xiao-gang.
Na pozornici, sa izgledom studenta druge godine, on je gotovo izgubljen među brojnim članovima svoje ekipe. Tokom predstavljanja ovog filma,, generalni delegat Semaine Charles Tesson, veliki poznavalac azijske kinematografije, evocira ništa manje nego A Brighter Summer Day, remek-djelo Edwarda Yanga. I u pravu je. Jer dok gledamo ogromnu fresku koju predstavlja Stay in the Fushun Mountains nameće se misao da otkrivamo sineastu najvećeg ranga. Naslov filma je u duhu jednog od najpoznatijih djela klasičnog kineskog slikarstva, takozvanog " planini i vodi" (shanshui). Sa nevjerovatnim osjećajem za ritam i pokrete, za naraciju i elipsu, mladi Gu portretiše savremenu Kinu vješto prevodeći na filmski jezik velika estetska načela hiljadugodišnje kulture iz koje potiče.
Ovdje Kan igra još jednu od svojih uloga - otkriće iz vedra neba talenta koji je već sada neporeciv, i od kojeg se može mnogo očekivati.
U dvorani, čak i ako nije ogromna, 10 francuskih kritičara koji spadaju među najvažnije, 20 najuticajnih stranih kritičara, 15 odgovornih za festivale iz raznih krajeva svijeta, sve ovo vide i razumiju. Život Gu Xiao - ganga se promijenio, iako će se od sada morati nositi sa svojim novim statusom, što nije nimalo lako. I savremena kinematografija u cjelini se barem malo promijenila.
14h: Pojesti na brzinu salatu u pivnici. Za susjednim stolom, producenti, distributeri i animatori filmskih klubova komentarišu liberalnu prekretnicu koja prijeti organizaciji kinematografije u Francuskoj, preokret koji je najavio Emanuel Makron na sastanku sa predvodnicima takozvanih industrija kulture u ponedjeljak, 13. maja.
Društvo filmskih reditelja objavilo je niz tekstova koji upozoravaju na ekscese sadašnje vlasti, tražeći odgovore, ili čak podršku od institucija zaduženih za javnu podršku kinematografiji. Tačno 60 godina nakon što je na inicijativu Andre Malroa, CNC - Nacionalni centar za kinematografiju prešao iz nadležnosti Ministarstva industrije na novosnovano Ministarstvo za kulturu, nemogucnost povratka je takva da je jedan tekst naslovlovljen "Je li CNC još uvijek naš dom?"
.Kan takođe čini i to : susreti, neizbježni i često korisni, zbog jednostavne činjenice da je na malom prostoru prisutno toliko ljudi koje muče ista filmska pitanja ili dileme. Na ovoj terasi stigao je čas za zabrinutost, kad se mješaju tuga i bijes, jer njihov glas ne dopire do instanci koje bi trebalo da budu sagovornici i podrška onima koji stvaraju filmove.
Raspoloženje se mijenja kad nakratko svratim u Paviljon svijetske kinematografije, gdje uz kafu iz mašine sretnem prijatelje iz Francuskog instituta. Pozdravljamo kvalitet ostvarenja iz Indonezije, Jordana, Laosa, Argentine, Kenije, razmjenjuju se mišljenja sa producentima, scenaristima, mogućim koproducentima. Oni će ovdje uskoro primiti tridesetak francuskih izdavača čije bi knjige mogle biti adaptirane za filmsko platno.

Jean-Michel Frodon
Peuzeto sa https://projection-publique.com/
Prevela : Zumreta Trocellier