Branko Lustig, 10. jun 1932- 14. novembar 2019

Proslavljeni producent koji je osvojio 2 Oskara za najbolje filmove, hrvatski Jevrej koji je preživio nazi logore smrti Auschwitz i Bergen-Belsen, Branko Lustig umro je u 87. godini u svom domu u Zagrebu. Rođen 1932. u Osijeku, tada u Jugoslaviji, u 2. svjetskom ratu odveden je u nazi logore, sa članovima porodice. Prema podacima SAD Holocaust Muzeja, nacisti i ustaše su usmrtili između 30,000-39,000 hrvatskih Jevreja. Imao je 12 godina kada je oslobođen iz Bergen-Belsena 1945. On i njegova majka bili su jedini članovi porodice koji su preživjeli Holokaust. “Bilo je to čudo, sreća, cijeli život mi je igra sreće, posvećenosti i sudbine”, izjavio je u jednom intervjuu. 

Vratio se u rodnu Hrvatsku, gdje započinje filmsku karijeru, koja je vremenom postajala međunarodna i trajala je više od pedeset godina, od Jugoslavije i Evrope do Holivuda. Radio je kao producent na lokaciji u Norman Jewison-ovom Violinisti na krovu (1971.), zatim, kao asistent režije na filmu Volker Schlondorrfa Limeni doboš, dobitniku Oskara (1979). Jedan od prvih SAD filmova za koje Lustig radi u produkciji – film je dijelom sniman i u Jugoslaviji -  je, sada, filmski klasik Sofijin izbor (režija J. Pakula, 1982), adaptacija William Styronovog romana (sa Meryl Streep u glavnoj ulozi, za koju ona dobija i Oskara), u kojem Poljakinja mora donijeti najtežu odluku u životu svake majke: izabrati koje od njeno dvoje djece će biti ubijeno. 

Sjećajući se kasnije svojih logoraških dana, Lustig je ovako opisao prve dane u u Auschwitzu: “Trenutak prije nego gurnu klupicu pod nogama ljudi koje vješaju, oni su svi rekli samo jedno ‘Zapamtite ove smrti i recite cijelom svijetu kako smo umrli, ispričajte priču o nama’. I ja jesam zapamtio”. 

Krajem 1980-ih godina, Lustig se seli u Los Angeles, gdje ubrzo srijeće Stevena Spielberga i producira sa njim Šindlerovu listu, za koji dobija prvi Oskar za najbolji film 1994., što mu je obijezbijedilo jednu od najuticajnijih pozicija u Holivudu. 

“Dug je bio put od Auschwitza do ove scene”, izjavio je Lustig na dodjeli Oskara.  

Kada su se sreli prvi put, Lustig je Spielbergu ispričao svoje iskustvo u logorima, pokazao mu utisnut logoraški broj na ruci, nakon čega su počeli saradnju na Šindlerovoj listi. Oskara za Šindlerovu listu, Lustig je donirao Yad Vashemu, Spomenu na Holocaust u Jerusalimu. Sa Spielbergom je osnovao Shoah Fondaciju koja bilježi svjedočanstva više od 50,000 preživjelih Holocausta.  

Nakon produciranja filma Mirotvorac (1997), sa George Clooney-em i Nicole Kidman, Lustig počinje dugu i plodnu saradnju sa Ridley Scottom, sa kojim je snimio šest filmova: Hannibal (2001), Black Hawk Down (2001), Kingdom of Heaven (2005), A good year (2006), Američki gangster (2007), a prvi u nizu Gladiator (2000) donosi  mu drugog Oskara za najbolji film. 

Bio je i producent–saradnik za dvije TV serije, adaptacije Herman Woukovih epskih romana o 2. svjetskom ratu: 18-časovna Vjetrovi rata i 30-časovna Rat i sjećanje. Rat i sjećanje (sa navodnim budžetom od 110 miliona $ i ulogama Robert Mitchuma, Jane Seymour, John Gielgud itd.) predstavlja prvi block-buster projekat koji je dobio zvaničnu dozvolu poljskih vlasti za snimanje u logoru Auschwitza.

U saopštenju povodom Lustigove smrti, Spielberg je izrazio duboko žaljenje i prisjetio se priče njihovog susreta. “Kada smo se sreli prvi put da razgovaramo o Šindlerovoj listi, insistirao je da njegovo ime na filmu nije bitno, da su njegove kvalifikacije obične i tada je pokazao svoj logorski broj ispod rukava, nakon čega sam zanijemio. Naše divno prijateljstvo, koje je trajalo skoro tri decenije, rodilo se u tom, veoma intimnom, trenutku. Njegov lični put, od horora Holocausta, je trijumf nade i odlučnosti, priča za pokoljenja. Nedostajaće mi mnogo”, zapisao je Spielberg. 

Nakon 45 godina provedenih u Holivudu, Lustig se vratio u rodnu Hrvatsku, posvetivši svoj život uspomeni na Holocaust. Ranije ove godine, grad Zagreb mu je dodijelio priznanje počasnog građanina za njegov izvanredan doprinos “promociji vrijednosti demokratskog društva, filmske umjetnosti i kulture dijaloga”. 

“Polako, ljudi više neće praviti filmove o Holocaustu. Jednog dana će prestati, kao i vesterni… Možda je razlog što sam preživio logore upravo taj da snimam filmove o njima, da pokažem ljudima šta se desilo”, izjavio je Lustig jednom prilikom. 

Camera Lucida