Festivals        40. Braća Manaki Internacionalni filmski festival direktora fotografije, Bitola, 14-21. Septembar, 2019

Program: Specijalne projekcije
Medena zemlja (Honeyland)

Početni kadar dramatičnih makedonskih planina, koji prvo iz 'ptičje' perspektive prati iza leđa mršavu žensku figuru kako korača tankom liticom, a zatim ju zumira dok se primiče nekoj kamenoj strukturi i kroz pukotine, usred roja pčela, golim prstima lagano i znalački hvata med, je toliko veličanstven, da sam na trenutak pomislila da sam pogriješila bioskopsku salu i da sam na nekom obećavajućem igranom filmu. Toliko su ove uvodne slike savršeno vizuelno koordinirane, uz jedino zvuk prirode, da ste u prvih nekoliko minuta hipnotisani, ne znajući da li vam se događa (naglašavam riječ 'događa') besprijekorno dokumentovana fikcija ili ste usred besprijekorno orkestriranog cine-verité dokumentarnog filma.
Naravno, bila sam u pravoj biskopskoj sali u kojoj su me prvi kadrovi filma Zemlja meda (Honeyland) ostavili bez daha. Radi se o impresivnom dokumentarnom debi projektu autorskog dvojca - Ljubomira Stefanova i Tamare Kotevske, najnagrađivanijem makedonskom filmu posljednjih decenija, počev od Sundance nagrade za fotografiju dua Fejmi Dauta i Samira Ljume, do makedonskog kandidata za Oskara, a u međuvremenu ne prođe ni jedan dan bez međunarodnih festivalskih nagrada, priznanja i kritike i publike – nemoguće nabrojati u jednom tekstu do njegovog objavljivanja.
Sniman tri godine, bez scenarija i prethodnih priprema, u najtežim zamislivim uslovima za filmsku ekipu 21. vijeka, bez struje, vode, bez udobnog urbanog smještaja (kampovali su sedmicama, jedino svijetlo je bilo prirodno dnevno i baterijska lampa, vraćali se u Skopje da napune potrošene baterije itd.), konačni sirovi materijal je brojao oko 400 snimljenih sati, ovaj kompleksan i smio (post)produkcijski poduhvat je uspio zahvaljući i odličnom producentu Atanasu Georgievu. Dakle, ova sjajna doku-opservacijska filmska ekipa u početku nije znala gdje će ih priča voditi i prepustili su kameri da bilježi život.
Uvodeći nas, in medias res, u životnu priču tanke ženske figure zrelog doba, sa kosom umotanom u maramu, film suptilno otkriva i prati, bez ikakve (re)konstrukcije, naratora, intervjua ili dodatnih esplicitnih objašnjenja konteksta, stvarnost Hatidže Muratove i njene ostarjele bolesne, nepokretne, polu-slijepe majke Nazife, obije pripadnice preostale turske manjine koja poštuje tradicionalni kod, preživljavajući u zabačenim djelovima planina Sjeverne Makedonije. Ove dvije usamljene žene u izolaciji od ostatka civilizacije, ne tako daleko od Skoplja, žive u maloj kolibi bez struje, vode i bez osnovnih gadgeta modernog hi-tech doba, skromno, minimalistički i stoički, upravo zahvaljujući Hatidžinim pčelama i sakupljanju meda, koji prodaje na pijaci u Skoplju.

U mračnoj, tijesnoj kolibi bez struje i namještaja - tu se nalazi samo osnovno za život: šporet na drva i krevet - direktori fotografije Daut i Ljuma kreću od detalja ka univerzalnom, maestralno uspijevajući da uhvate, uz pomoć dnevnog svijetla i baterijske lampe, dirljive momente posvećenosti ćerke majci, odnos koji se zasniva na Hatidžinim nabavkama hrane, vode i ogrijeva, odnos koji je lišen verbalnih iskaza nježnosti, ali koji zrači neuobičajenom toplinom, brigom i međusobnom vezanošću. „Ja ne umirem, samo ti uništavam život“, kaže Nazire u trenutku očaja. Ali kamera bilježi i radosnije trenutke ovih jedinih sagovornica u pustoši, kada polu-nostalgično i polu-koketno razgovaraju, na specifičnom turskom dijalektu, o nekadašnjim potencijalnim muževima za neudatu Hatidže - šta je falilo jednom, šta je falilo drugom - sugerišući da je život postojao i prije ove zabiti, drugačiji život Hatidžine mladosti, da nisu uvijek živjele tako izolovano, da je bila neka familija nekad... prije socio-ekonomskih promjena i previranja u njihovim životima, iako autori ne daju nikakva objašnjenja. Ali kako drugačije objasniti Hatidžin odlazak u Skoplje da prodaje med na pijaci i njeno okretno snalaženje u velikom gradu, gdje se pokazuje kao vrlo komunikativno vješt trgovac, čak i spontano duhovita pregovaračica. U ovim rijetkim snimcima Hatidže van njenog uobičajeno izolovanog ruralnog habitata, postaje očigledna njena društvena spretnost, inteligencija i snalažljivost sa ljudima iz urbanog konteksta, naviklih na potpuno drugačiji ritam i način života. Trenutak kada kupuje farbu za kosu, iako je pokrivena maramom i iako njenu kosu može vidjeti samo majka, dodaje još jednu dimenziju kompleksnosti Hatidžinog lika: ona pokazuje neke urodjene glumačke talente, spontano i neusiljeno, Hatidže voli kameru koja joj uzvraća ljubav.
Nijanse ovog složenog centralnog lika potkrijepljuju i scene u kojima uporno pokušava da uhvati signal na tranzistoru iz prošlog vijeka okačenom na stubu ispred kuće, kada neustrašiva od ujeda pčela sakuplja med bez rukavica i zaštitinih mrežica za glavu – scene su čiste životne radosti, u kojima nema mjesta za tugovanje i žaljenje, uprkos teškom usamljenom životu. I Hatidže i Nazire su dovoljno živopisni likovi filma, fasninantni za posmatranje u dokumentarnom filmu, koji je istovremeno i rijetka etnografska i antropološka studija o opstajućoj turskoj manjini u Makedoniji.
Režija Stefanova/Kotevske neinvanzivno slika dvije usamljene figure koje stoje kao freske u kontrastu i stapanju sa surovim okolnim pejzažom, dugih i okrutno hladnih zima. Ili se možda samo tako čini, nama 'urbanima'. Jer sve što njih dvije imaju, osim samih sebe, je priroda, koja ih hrani, ponekad i zaplaši. Boje Hatidžine odjeće su u skoro kameleonskom skladu sa bojama livada, trave, cvijeća i zemlje koja ih okružuje, u njoj se bolje snalaze nego sa novim ljudskim stanovnicima sela (kako će se pokazati kasnije). Kamera Daut/Ljuma je prava camera-stylo, koja bilježi i zapisuje život onako kako se dešava, bez dramatičnih događaja (ako izuzmemo dramatičan pejzaž kao zahvalan vizuelni element narativa), dok sam život ne iskomplikuje narativ i promijeni mu tok, unoseći dramatične tenzije i konflikte. Ovaj jednoličan život teče svojom utabanom putanjom dok u selo iznenada ne banu glasni došljaci: jedna familija turskih nomadskih stočara, otac Husein, majka Ljutvije i njihovo sedmoro, uglavnom male ili rano-tinejdžerske, djece.

Novi komšije su bučni u njihovoj izenadnoj prekobrojnosti: djeca se igraju, skaču, svađaju i prepiru, bebe plaču, roditelji vrište prijekorno, nagrađuju i kažnjavaju djecu, ništa neobično za brojnu familiju. Hatidže u početku sve to posmatra smireno, sa dozom oprezne rezervisanosti, ali i sa veselom radoznalošću, posebno nakon spontanog prijateljstva sa malim Mustafom, kad sve nagovještava idiličnu simbiozu jedne velike familije. Stvari se komplikuju kada Husein otkrije potencijalan profit Hatidžinog meda i u njemu vidi šansu da prehrani svoju brojnu familiju, a kako sam kaže, „svake godine planira po jedno novo dijete“ (što se pokazalo tačnim, nakon završetka filma imali su osmoro djece). Sa vještinom iskusnog trgovca, ali ekološki senzibilisana, Hatidže mu predlaže: „uzmi pola, ostavi pola“. Ljudska pohlepa, međutim, uskoro dovodi cijelu mašineriju i industriju - traktore, kamione, sjeku se šume - što sve naruši ravnotežu u prirodi, posebno poremeti poredak pčela.
Estetsko-formalne tenzije i stilsko poigravanje s početka filma postaju vodeći strukturalni pincip do kraja, oživljavajući i druge tenzije koje se postepeno gomilaju u filmu na, paradoksalno, najharmoničnjiji mogući način – narativne, socio-ekonomske, istorijske, antropološke i, na koncu, etičke i političko-ekološke. Autori filma ne iznose oštru kritiku na račun 'pohlepnih' došljaka, radije biraju empatičan, humani pogled, jer i ta je familija, koliko god tradicionalna i patrijarhalna, marginalizovana, na ivici siromaštva (treba kupiti djeci hranu, knjige, odvesti ih školu i dovesti doma itd.) i djeluje pod pritiskom surovih kapitalističkih diktuma, bezobzirnih za resurse prirode. A razigrano-melanholični sjaj u Hatidžinom oku kao da poručuje da će, zbog brze zarade, prirodni resursi uskoro presušiti i tada neće biti dovoljno ni za one najpohlepnije koji diktiraju kapitalistička pravila otimačine.

Maja Bogojević