Lucidno FILM U VRIJEME PANDEMIJE KORONAVIRUSA / FILM AT THE TIME OF CORONAVIRUS PANDEMIC
MONTENEGRO
BRANKO BALETIĆ, režiser, professor: “Kinematografija još nije umrla, a ka'će ne znamo“- daje naslov ovom tekstu
Bavim se promišljanjem, a to je uzaludan zadatak, jer je teško ostvariti koncentraciju i uraditi obične zadatke, kao što je rad na tekstu ili u montaži, završiti projekte. Mislim da bolujem od staračkog sindroma, jer nikako da završim 3 projekta, a to je, u stvari, strah od smrti. Iako nijedan režiser nije umro na snimanju. Trenutno sanjam o tome kako završiti kinematografski krug kod nas. Kako otvoriti male art bioskope u naših 24-25 opština, sa 100 mjesta i kafićem, gdje se priča o filmovima. Tada bi ovo što radimo imali gdje da prikažemo. Ovaj filmski program Kinoteke koji se sad emituje na RTCG2 je sjajna prilika da se ljudi upoznaju sa djelima za koje nisu ni znali da postoje – veliki broj ljudi me zvao, zahvalan, jer nisu znali da to postoji! Ima pomaka, pojavili su se mladi školovani ljudi, ali to što rade treba negdje prikazati. A imamo toliko promašenih investicija.
Što se tiče regionalne kinematografije, šansa svih nas je da, uprkos ruganju politike i njene primitivne moći, nastavimo da radimo, jer regionalna kinematografija vodi bitku sa politikom (na pr. TV serije su regionalni proizvodi, zapravo jedini proizvodi koji su probili regionalne granice). Tu regiju čine zemlje upropašćenih bioskopa, ali nova tendencija je otvaranje novih, malih. U posljednje vrijeme, u Hrvatskoj i Srbiji je otvoren veliki broj malih biskopa, u malim mjestima, DCP je pojjeftinio, zamijenio je filmske projektore, a projekcije su izuzetno kvalitetne Zato i kod nas treba otvoriti bioskope u malim opštinama. Fantastična definicija bioskopa je „prostor u kom se održava bar 1 projekcija dnevno“.
Na globalnom nivou, čim se nađe vakcina za Koronu, treba naći i vakcinu za spas kulture, a posebno za kinematografiju. Ovaj koncept tzv. „socijalne distance“ je smrt za film, jer bioskop je kolektivni proizvod i doživljaj. Film je preživio razne tehnološke inovacije, ali ovo ga gađa pravo u srce, u kolektivni doživljaj – istovremeni uzdah bola ili olakšanja 300 ljudi oživi traku, dâ smisao našem poslu. Zamisli da u skafanderima gledamo filmove ili idemo u bioskope sa pregradama. Ukida se stvaralačka sloboda, neko će diktirati kako da se snima i kako da se gleda, davaće uputstva. Sjećam se jedne priče koju mi je ispričao Miša Radivojević: u Lokarnu se prikazivao jedan od filmova Yilmaza Guneya, na trgu pod vedrim nebom, gdje je bilo 10,000 ljudi, negdje u ranu jesen, jedno divno vedro veće i 15 min pred kraj filma, počinje užasno jak pljusak, ljudi su bili nepripremljeni i bez kišobrana, ali niko od tih 10,000 nije ustao, napustio film., ostali su svi do kraja, iako je priča iz jednog drugog svijeta, ne iz svog lokalnog. E, to je suština svega. Biće neki drugi virus, sa drugim imenom, taj protivnik je neuništiv. Ali naći se neko rješenje za film. Kinematografija će preživjeti u nekom obliku, ali mi nećemo.
IVAN MARINOVIĆ, režiser, scenarista, producent
Pandemija je za sad uspjela da odloži skauting lokacija i kasting za moj film "Živi i Zdravi" koji planiramo da snimamo na proljeće sljedeće godine. To nije izazvalo preveliku štetu. Apliciranje za manjinske koprodukcije teče i dalje po operativnom planu, i za sad nemamo razloga za brigu. Doduše čitav svijet je u zastoju i u problemu oko nepredvidivosti posljedica koje će pandemija da prouzrokuje, tako da smo veoma oprezni. Ono što me kao scenaristu i reditelja posebno intrigira je - kako će čitava stvar kulminirati i katarzirati, to je veliki znak pitanja. Nije isto da li se sve završava ovog ljeta, ili će se prebaciti i na sledeću godinu. Ovakav univerzalni globalni problem nemamo u iskustvu i pitam se, kako će "korona aspekt" naših života uticati na narativne umjetnosti poput filma i literature. Tj, ako film treba da bude lociran u prezentu - a da ima premijeru za par godina, to bi moglo izgraditi očekivanje kod publike da u priči postoji i pandemija kao iskustvo likova i posljedice iste kao opšti kontekst. Moguće je da se naglo promijenio duh vremena i da se neće lako vraćati na stara podešavanja. U tom smislu, postoji opasnost, da isključivanje pandemije kao konteksta može da stvori neplanirani utisak epohe, i da ima jednu nostalgičnu crtu koja bi sugerisala da film priča o nekom duhu vremena koje više ne postoji. Vidjećemo. Ovo su sve dabome teške spekulacije, jer ponavljam, moramo prvo preživjeti kulminaciju i katarzu ovog jedinstveno bizarnog i tjeskobnog iskustva, i vidjeti koliko će nam dugo to iskustvo živjeti u pamćenju. I dan danas je nemoguće pričati o nuklearnoj energiji bez sjećanja na katastrofe u Černobilju ili Fukušimi. A situacije koje se danas dešavaju po čitavom svijetu, od Wuhana, preko Bergama pa do Nju Jorka jesu katastrofalne.
Opet moram da se ogradim, teško je spekulisati - ako fondovi zadrže budžete i kontinuitet konkursa po planu, onda posljedice ne moraju da budu prevelike. Ohrabrujuća su tri konkursa koja su raspisana u jeku pandemije. Konkursi Filmsog Centra za razvoj scenarija i projekata, kao i komplementarne djelatnosti, i konkurs Ministarstva kulture na koji mogu da apliciraju bioskopi kao i samostalni umjetnici. To šalje jasnu poruku da je situacija što se Crne Gore tiče stabilna.
Ako razmislite - apsurdno bi bilo da audiovizuelni sektor plati cijenu zbog perioda kada se isti najviše konzumirao. To je protivno svakoj logici. Šta sada ljudi rade, zatvoreni u kućama, ako ne konzumiraju još veće količine audiovizuelnog sadržaja. Stoga - ne bi bilo fer da kinematografija izgubi budžete. Ona nam u ovom periodu krijepi i čuva duh. Zamislite - svi oni ljudi koji su primarno pratili sport - sada praktično nemaju drugu utjehu osim filmskih i serijskih sadržaja.
Bioskopi su jasno u problemu, kao i svi koji su odložili snimanje. Izvjesno je da će se stvoriti i jedno gomilanje projekata koji su trebali da se snimaju, a snimaće se nakon blokade, pa to može ugroziti projekte nižih budžeta, jer baza filmskih radnika nije prevelika. Ako svi koji su morali da odlažu tokom godine snimanje krenu na jesen da snimaju - doći će do problema, ali pretpostavljam - kratkotrajnog. Festivali - isto je teško predvidjeti, ko uopšte želi da bude u sred događaja u kome ljudi doputuju sa svih strana svijeta, u momentu kada nemamo vakcinu za izuzetno opasan virus? Prije jeseni ne očekujem da se festivali vrate u punom kapacitetu.
Čini mi se da je ono što je odavno najavljeno, sada već izvjesno - a to je da su Video on Demand preuzele dominaciju koju neće lako ispustiti. Bilo je izvjesno da je to budućnost, i dugo već traje ta borba oko distribucije, bioskopskog prikazivanja i slično, ali mislim da je sada stvar riješena. Činjenica da je polu-proizvod poput Tiger King serije na Netflixu postao globalni fenomen govori o snazi Netflixa u ovom trenutku. Dabome neće bioskopi nestati, ali poodavno funkcionišu kao primarno event-base usluga, koja njeguje blokbastere i porodične filmove što će ostati apsolutni prioritet. Očekujem da uzdrmano finansiranje uslovi još već broj najprestižnijih filmskih stvaralaca da pređu na VoD platforme, i da to ostane trend.
U ovom trenutku su svi naprasno shvatili značaj zdravstvenih sistema, kao i jačanja socijalnih i ekonomskih politika koji čuvaju najugroženije. Ovaj virus je prilično demokratičan, pa i privilegovani shvataju da im privilegije ne vrijede ništa ako nisu "zaštićeni krdom". To može biti ogroman politički kapital za budućnost. To će se globalno nametnuti kao tema. Ali prije svega toga - nije loše što ćemo se radovati susretima nakon ovoga.
