Lucidno FILM U VRIJEME PANDEMIJE KORONAVIRUSA / FILM AT THE TIME OF CORONAVIRUS PANDEMIC
KINEMATOGRAFIJA JOŠ NIJE UMRLA,
A KA'ĆE NE ZNAMO[1]
FILM ART HASN’T DIED YET,
AND WE DON’T KNOW WHEN IT MIGHT[2]
Virus Korone (ili COVID-19) uspio je da zatvori mnoge institucije, ulice, cijele gradove, zemlje, uključujući i bioskope, zaustavio filmsku produkciju, ali i veliki dio našeg života na koji smo bili navikli. Najveći i najmanji filmski festivali su otkazani ili odgođeni (Berlinale je posljednji festival koji je je izmakao karantinu). Filmski kritičari i novinari koji redovno pokrivaju festivale su, takođe, pogođeni. Freelanceri, nezavisne produkcije i nezaposleni ljudi (svih profesija) su ugroženi, a životi su nam postali skoro sinonimni sa karantinom. Mnogi festivali su se preselili na online izdanja, a najavljen je i jedan digitalni globalni filmski festival bez presedana – Mi smo jedno: globalan filmski festival, koji će besplatno prikazivati, od 29. maja do 7. juna, dugo-metražne (fikciju i dokumentarne), kratke itd. filmove na kanalu YouTube, u organizaciji nekih od najvećih svjetskih filmskih festivala, uključujući Kan, Veneciju, Sarajevo, TIFF, NYFF, Tribeca itd. Sva sredstva prikupljena tokom festivala namijenjena su fondu za pomoć u borbi protiv COVIDa-19
Ali šta bi to sve moglo da znači? Da li će svi festivali biti online u bliskoj budućnosti? Šta će se desiti sa stopiranim filmskim produkcijama? Kako će bioskopi i festivali postojati bez gužve i publike, da li će bioskopi, kolektivni doživljaj po definiciji, preživjeti tzv. « društvenu distancu »? Da li će nezavisni film preživjeti? Da li će online platforme dominantno trijumfovati? Možda će karantin usljed virusa Korone voditi ka izvjesnim konceptualnim promjenama? Kako će se razumjeti pojam filmske premijere ako se održava samo digitalno, a geografski je nedefinisana (nacionalna, međunarodna,,,)? Da li će riječi “uživo”, “direktni” dogadjaj i mrak biskopske sale postati rijetke ‘nove’ riječi? Ili će se sve vratiti u ‘normalu’? Što ne bi bila najbolja opcija, ako je ‘normala’ siromaštvo, diktatura, totalitarizam ili uništavanje naše planete… Ponekad osjećam kao da dnevne pres-konferencije o virusu Korone, koje ažuriraju brojeve (statistika, brojevi) novih zaraženih i smrtnih slučajeva i nove vladine mjere, nisu TV info-program o našoj realnosti, već epizode novog TV serijala loše režirane distopije, koji ide u nedogled.
Dok čekamo političare, epidemiologe i finansijere da donesu odluke, jedino što sa sigurnošću znamo, uz neminovnu globalnu recesiju, je da je nemoguće išta planirati, a pitanja je mnogo. O ovim i drugim pitanjima koja se odnose na njihov prekinuti i pogođeni rad zbog krize, razgovarala sam sa filmskim profesionalcima (režiseri, scenaristi, direktori fotografije, filmski kritičari, festivalski direktori itd.) iz cijelog svijeta tokom 45 posljednjih dana u trenutku pisanja (1. Maj). U početku, ‘projekat’ sam zamislila kao razgovore o uticaju krize, prenos razmišljanja, opcija i očekivanja filmaša u okviru nacionalnog konteksta Crne Gore. Ali, kako se širila online komunikacija sa planetom, moje istraživanje se proširilo na region i cijeli svijet (u skladu sa situacijom globalne pandemije). Nastala je uzbudljiva, inspirativna, obimna serija intervjua – naravno, ne i geografski sveobuhvatna – jedno divno svjedočanstvo ljudske mašte i solidarnosti. “Planeta je jedna” i svi se sad suočavamo sa istim ili sličnim zdravstvenim, profesionalnim i finansijskim problemima, ali uticaj pandemije će umnogome zavisiti od odluka pojedinačnih vlada – svaka zemlja ima drugačiji pristup mjerama i preporukama, a projekti za pronalzak vakcine variraju u mnogim zemljama. Zato post-jugoslovenski region čini zasebnu cjelinu, zbog svog zajedničkog istorijskog nasljeđa, suočen sa sličnim političkim, društvenim i ekonomskim problemima i rizikom da bude ugroženiji od nekih razvijenih zemalja, a mnogi odgovori ovo izražavaju: “veliki će postati veći, a mali će postati manji ili će skroz nestati”, “film još nije umro, a kad će ne znamo”, “film je dugo na respiratorima u našem regionu”, « treba naći vakcinu za spas kulture, posebno kinematografije ». Usred karantina, Hrvatska je pretrpjela razoran zemljotres 22. marta – posebno oštećen je bio Zagreb, što je dodatno pogoršalo već uažasavajuću postojeću situaciju.
Poslala sam ista pitanja (na različitim jezicima) pojedinačno na adresu 46 filmskih profesionalaca, 40 je odgovorilo, mada sam dobila odgovore i od ovih šestoro koji nisu zastupljeni, ali koji su pokazali spremnost da izraze svoje mišljenje, uz izvinjenje da su previše zauzeti ili nemaju dovoljno vremena iz raznih razloga. Zbog početnog cilja moje ankete, najveći je broj razgovora sa crnogorskim sagovornicima (iako su mnogi najviše kasnili sa odgovorima, čiji je uzrok možda, upravo suprotno klišeiziranoj crnogorskoj lijenosti, ogromna online (radna i druga) komunikacija ili teškoće mnogih od nas da se skoncentrišemo smisleno na naše zadatke u ovim bizarnim vremenima). Veliki broj razgovora na regionalnom nivou olakšan je zbog naših jezičkih i drugih srodnosti, Slovencima i Makedoncima sam predložila da biraju jezik na kom će odgovoriti: neki su izabrali svoj maternji, neki engleski, a neki srpsko-hrvatski. Iako sama filmska industrija nije primjer rodne ravnopravnosti, pokušala sam da moji intervjui budu rodno-balansirani. Pet od šest nezastupljenih sagovornika su regionalni, a najveći dio njih su, zapravo (ne)iznenadjujuće, žene, iako su pokazale volju da učestvuju u razgovorima. Jedno od objašnjenja, posebno na Balkanu, može biti prevelika zauzetost žena u ovom periodu: uobičajene kućne aktivnosti, zahtjevnija briga o djeci kada djeca pohađaju nastavu od kuće, razne dnevne obaveze itd. Ne postoji određeni metodološki okvir za redosljed kategorije zemalja, i.e. tekst je ažuriran kako su odgovori stizali, zaokružujući kategoriju zemlje. Filmski kritičari su prvi odgovorili.
Svi odgovori su originalni, inspiritavni, pronicljivi, neki i provokativni, neki duhovitiji od drugih (dokaz da je humor presudan u borbi protiv osjećanja distopije, tjeskobe i otuđenosti). Ključne riječi koje se ponavljaju su: stabilnost, nestabilnost, gubici, re-inventivnost, re-dsitribucija, odlaganje, kreativno, inspiracija, društvena solidarnost, planeta, briga, mlada publika. Nekima ovo vrijeme izolacije, koja nije strana umjetnicima, prija više nego drugima. Čak i kada kažu nešto slično, izražene ideje variraju od pesimističnih – “ovo je smrt filmske umjetnosti, ništa više neće biti lako za nezavisnjake, bioskopi će odumrijeti”, do optimističnijih: “ovo može da bude sjajna prilika da obrazujemo filmsku publiku i unaprijedimo filmsku kulturu… da budemo kreativniji”, jer ljudi sada gledaju filmove i TV serije više nego ikad. Ovo može biti i lekcija za kreatore kulturnih politika o tome koliko je osiromašen, čak i nemoguć život bez kulture i umjetnosti
[1] Naslov je dao Branko Baletić, inspirisan čuvenom i popularnom crnogorskom TV serijom-komedijom „Djekna još nije umrla a kaće ne znamo“, 1988.; režija: Živko Nikolić, scenario: Miodrag Karadžić, koju u danima karantina emituje ponovo RTCG1 javni servis
[2] The title is a pun and is given at the idea of Branko Baletić, inspired by and referring to the highly acclaimed and popular Montenegrin TV comedy series 1988 “Djekna the cow hasn’t died yet, but we don’t know when it will”, directed by Živlko Nikolić, screenplay by Miodrag Karadžić, which has been broadcasting again on national public service TV during the quarantine
