Interview JEAN-LUC GODARD, EFCAL, 7. April, 2020.
Godard u vrijeme pandemije virusa Korone
(15:49 – 20:22)
LB: Međutim, često je u Vašim radovima ideja o kaligrafiji, o pisanju, nešto što je vrlo opipljivo. Stvari su često napisane, tako da su važna slova i oblici.
JLG: Slažem se. Ne poznajem japansko ili kinesko pismo dovoljno dobro, ali razumijem da oba postoje odavno. Kasnije se došlo do IBM-a i pisaćih mašina, ali ipak su uspjeli da sačuvaju nešto od tradicije. Kao na primjer u japanskom No pozorištu i sličnim stvarima, naravno. Ali za to je trebalo dosta vremena. Prva knjiga o filozofiji koja je stvarno ostavila jak utisak na mene bila je knjga Brice Parain-a. On je bio francuski filozof i pisac koji je radio neko vrijeme u Nouvelle Revue Française i koji je napisao knjigu Recherches sur la nature et les fonctions du langage (Istraživanja o prirodi i funkciji jezika). Tada sam imao 15 ili 16 godina i prestao sam da pričam na godinu ili dvije. Moja porodica je bila zabrinuta. Malo po malo, pročitao sam i druga slična djela. Čak je Brice Parain glumio u mom filmu Vivre sa Vie (Živjeti svoj život). Igrao je filozofa koji priča priču o smrti Portosa, iz romana Alexandre Dumas-a, zajedno sa Annom Karinom. Danas je to još uvijek prisutno, kao slikarstvo... Za mene, jezik nije samo jedan jezik, već svi jezici zajedno, bilo da potiču iz istog jezika ili ne. I to je možda razlog oko kojeg se raspravlja. Takvi jezici su javanski, japanski... osim možda nekih koji su različiti poput baskijskog, mađarskog i finskog. Jezik je drugačiji od slikarstva. Mislim da su svi veliki pisci, kao što su Beckett i James Joyce, i drugi prije njih, kao i nekadašnji pjesnici poput Dantea i ostali, čijih se imena sad ne mogu sjetiti, pokušali da odu s one strane jezika, ili s ove strane jezika. To se jasno vidi kod Joyce-a. Čak su i Letristi, kao što je bio Isidore Isou, koga sam lično poznavao, pokušavali takođe da idu izvan, pored i ispod jezika. I kao što sam rekao u svom poslednjem filmu, jezik je mješavina govora i slika. Ovo može zvučati pomalo primitivno, ali je istina, sada ove riječi nisu govor, to je samo moj glas. To nije govor. Ako želim da čujem sebe dok govorim, kao što je, čini mi se, govorio Malraux, treba slušati grlom. Možemo čuti sebe grlom, a ne jezikom ili ušima. Dakle, ima tu i drugih stvari, ne znam... Bernanos je takođe pomalo takavog mišljenja. Eto, kažem jezik je kao filmska mješavina, možda zbog njegove tehnike da posjeduje oboje - i govor i sliku. To nije zvuk u svom prvobitnom značenju, iako bi to mogli biti zvuci sa ulice, ili tako nešto u zavisnosti od slučaja. To bi ustvari trebalo da prenosi pozorište koje je zauzelo loše mjesto, jer koristi više retoriku nego govor.
21:50 - 26:28
LB: A vi, pišete li rukom? Dok radite na svom projektu, pišete rukom?
JLG: Moguće je rukom. Ranije sam kucao na mašini, ali već odavno više volim da pišem. Često napišem malo, pa kasnije ne mogu da pročitam. Tako da moram da pišem ponovo, a to je popriličan posao. Boileau je bio u pravu kada je rekao da rad treba pregledati 20 puta i neprestano ga polirati.
LB: Dok pišete ponovo, da li pišete isto ili postoje razlike?
JLG: Naravno. Ne zna se tačno… Varira. Mijenja se…
LB: Usput, kad govorite o govoru i pisanju…
JLG: Brišem mnogo. Sjećam se iz Histoire(s) du Cinéma (Istorija kinematografije) jedne rečenice majstora Ekharta koja kaže: „Samo onaj koji briše, može pisati“. Dakle, sve je to…
LB: Dok ste maloprije pričali o govoru, ljudima koje vidimo… prešli smo sa priče o govoru više na ideju o igri. Na početku ste pričali o televizijskoj novinarki, koja mora imati prave kvalitete kako bi bila sposobna za voditeljku, ljudi koji su na televiziji govore, ali oni zapravo čitaju tekst sa telepromptera ispred sebe.
JLG: Prvenstveno čitaju, a zapravo ne govore, pa jednom, dva, tri, četiri puta pogrešno. Ako izvijeste nešto tačno, na nama je da to otkrijemo, s tim učinimo nešto. Što inače ne radimo, kažemo da su pogriješili, i osjećamo slobodu da ih napadamo.
LB: I kada ih vidimo kako sjede i čitaju sa telepromptera i recituju šta su napisali, oni ili neko drugi…
JLG: S vremena na vrijeme se sjetim izjave jednog pamfletiste, koji je doživio uspjeh u jednom trenutku, zove se Henri Guillemin. Imao je uvjerljiv govor. Mogli bismo ga slušati kako priča o nekim periodima francuske istorije. U poređenju sa njim, Tchernia nije bio tako dobar.
LB: Guillemin je bio autor koji se mogao zamisliti u naraciji, a Tchernia možda nije.
JLG: Da, bilo je to dobro istorijsko pozorište. Vrijedilo je više od hiljadu serija o Francuskoj revoluciji, ili drugih… Ne znam…
LB: U poređenju sa Théâtre ce soir (Pozorište večeras (TV emisija)), kada smo već kod dnevnika ili informativnih emisija, sada postoji razlika, činjenica da je aparat kojim vas snimam, mobilni telefon i da novinari imaju naviku da ga koriste za intervjue. U takvom pristupu, više nemate sjedjenje iza pulta već držanje kamere kako bi razgovarali sa gostima, poput nas sada, zbog razgovora na daljinu… Ono što me iznenađuje, osim užitka u tzv „lošem snimanju“, je da dok pričaju, ljudi stave kameru veoma blizu sebe, blizu svojih usta. Oni su u poziciji koja nadilazi uobičajenu, jer ne čitaju sa telepromptera, opušteniji su, zbog čega ih vidimo kako se snimaju drugačije nego kada vode dnevnik. Pa sam se pitao, da li je to zato što misle da su dobro snimani dok iza pulta, i da tako pokušavaju… Da li je ta kamera… ta slika za štampu ukradena, da li je ta slika ogledalo kako bi se mogli gledati ? Zapravo, ja sam taj koji vas gleda preko svog telefona, ali ako bacim pogled, snimao bih sebe, vidio bih sebe dok pričam sa vama, pričao bih i sebi na neki način. Vidite li razliku u njihovom načinu govora, na primjer, kada su ispred svog telefona ili ispred kamere sa teleprompterom ili kamere koja je postala i robot, iza koje sada nema nikoga, oni su sami u studiju sa opremom ?
JLG: Ne znam to. To me nadilazi… ili koja je suprotna riječ od nadizilazi…
LB: Prevazilazi…
JLG: To me izuzima…
33:44 - 38:22
L.B: Da li imate utisak da u svom slikarskom radu napredujete ka preciznosti?
J.L.G: Ne, ne, recimo strast. Ili emocija. Ili sumnja. U vezi sa sumnjom, citiraću Conrada: „Radimo noću, radimo šta možemo, sumnja je naša strast i strast je naša dužnost.“ Otkud je to? Film Socialisme. Teniserka Cécile Tanvier je to rekla.
L.B: I završava se sa „a ostatak je ludilo umjetnosti“, ili tako nešto…
J.L.G: To sam ukinuo (smijeh).
L.B: Ima slikara koji nijesu više među nama. Sjećam se jednog slikara iz Vauda i prvih portreta, portret mladog Vallottona.
J.L.G: Zaista mi se dopada Vallotton.
L.B: Portret je pun detalja, cijela kosa... Naučno!
J.L.G On povlači nakon... Ne, saglasan sam, Vallottonovo slikanje je jako dobro.
L.B: Kada je sebe ponovo slikao pred kraj svog života, njegov stil je bio više, kako bih rekao, fleksibilan rad četkice. Manje traga za preciznošću kose ili kože, više je fokusiran na uopšteni izgled osobe. Zbog toga sam se pitao da li imate osjećaj da u Vašem radu idete u istom smjeru, ka nečemu što je više…
J.L.G: Ne znam, ne pitam se to više. Stvari više radim naučno. Ispod zapisujem šta radim kako ne bi bilo nikakve sumnje, ili nikakve tehničke sumnje, šta bi mogli uraditi, kako bi mogli istraživati i raditi ovo ili ono. Dakle, postoji mnogo dublja sumnja kod umjetnika nego kod naučnika.
L.B: Ali kada kažete: „Ja radim“ pravite takav pokret rukom kao da pišete.
J.L.G: Ne, ne... Radim to.
L.B: Radite stvari kao u poentilizmu.
J.LG: Ali to je pokret. Naučnici se pokreću, doktori se pokreću kada daju dijagnozu. Teško je, ljudi idu i gledaju ih. Moj otac je obilazio ljude.
L.B: Išao je da ih vidi?
J.L.G: Da, ne nužno zbog svoje specijalnosti, što je bio abdomen. On je, štaviše, izmislio neku vrstu male kamere koja bi mogla biti postavljena u stomak. To je bilo 35 ili tako nekako, ali danas je teže. Najgori su advokati. Advokati kao oruđe jedino imaju slova alfabeta, kojim manipulišu u svakom smislu. Kad postoji dobar razlog, čestitamo advokatu i drago nam je što nas oslobađa, ali u suprotnom... Ali sami advokati se u velikoj mjeri oslanjaju na retoriku.
L.B: Vaš poslJednji film bio je manje vezan za posao…
J.L.G: Govoreći o tome, ono što se meni dopada nijesu romani već istraživačke teme, kao što su detektivske priče, političke istrage ili nešto poput toga. Kada ih osjećam i pratim, kao da postoji jedan pravi istraživački posao koji je mogao trajati čak pet – šest godina, bilo da bi se dokazala nečija nevinost ili da bi se optužio za neko pronevjeru. To je ono što mi se dopada. S obzirom na to kako je veliki broj objavljenih, nema ih puno koje mi se dopadaju. Nema ih puno.
38:23-42:39
L.B: Kriminalistička fantastika (roman noir) uvijek izgleda kao dokumentarac.
JLG: Neki od njih.
L.B: Upoznajete život kriminalaca i policajaca...
JLG: Manchette-ovi prvi romani. Ali on je bio... On je sebe vidio kao filmskog kritičara. Filmove na osnovu Manchet- ovih romana su radili José Giovanni ili čak Melville
L.B: I Goodis takođe! Postoji mnogo detaljnih opisa riječi, skoro kao istraga u pokušaju. Izgledalo je kao čitanje realističkog romana.
JLG: Goodis takođe. Apsolutno. To je nešto što smo Truffait i ja imali zajedničko, svađali smo se oko Davida Goodisa.
L.B: On je napravio „Pucajte na pijanistu“.
JLG: Da, a onda posle toga...
L.B: Ova preciznost, kao što kažete... u Vašim posljednjim filmovima način na koji uključujete glumce u scenu, u direktan proces i otvarate se pred glumcima izgleda diskretniji.
JLG: Da, potpuno.
L.B: Ali da li ipak imate utisak da vam to nedostaje?
JLG: Ne. Što se tiče filma sa Roxy, kažem sa Roxy zato što ostali glumci, bi mogli manje-više da budu bilo ko... U početku sam pokušao da odaberem i nakon nekog vremena rekao sam hajde da odaberemo ovoga, on izgleda pošteno, tako da će poslužiti. To je bilo tačno ali Roxy je bio glavni glumac. Glumci su danas u u tako lažnom položaju. Iako su oni ponizni oni su ponijeti megalomanijom sopstvene uloge. Oni misle da mogu da igraju neku ulogu koja ne podrazumjeva njih same, ali to nije lako, jer „Ja je neko drugi“ kao što je Rembo govorio. Ne, ja sam to osjetio rano. Ima statista koji mi se sviđaju, zato što su za sebe bili zvijezde u datom trenutku. Oni imaju nevinost koju su velike zvijezde izgubile. U Holivudu je bilo vrijeme, sve do sredine naprednih filmova (sa zvukom i tonom), kad su zvijezde bile i dalje iskrene ali to je bilo zato što su bile strogo kontrolisane, pritegnute od strane producenata.
L.B: Druga mogućnost, kao što ste često radili u Vašim filmovima jeste da ih natjerate da rade ono što je u skladu sa njima samima ili ono što bi voljeli da rade.
JLG: To je predstavlja jednu vrstu bijega, ali oni moraju da budu sposobni da rade isključivo to i ništa drugo sa strane.
L.B: A šta sa Roxijem? Da li ste sigurni da je on radio ono što je želio ili je to zbog kamere?
JLG: Ne ne. On je radio ono što je želio i ja sam mu tražio da radi one stvari na koje je navikao. Iako bi to bilo da pojede parče kobasice na taj i taj način on je to radio.
