Articles

Esmeralda (Zvonar Bogorodičine crkve), slobodna i prelijepa ciganka-gipsy, neobična je junakinja Disney-evog stvaralaštva u kojem je multikulturna tolerancija bila nezaobilazan motiv. I dok nju vidimo kao djevojku sa sjajnim osjećajem za pravdu, po prvi put se dešava da se negativne osobine korumpiranog zlikovca sjedinjavaju u muškom liku, u čijim je očima izražena seksualnost, kojom pupi Esmeralda, dovoljan dokaz njenog vještičluka i zlobe. Ona je sjajna figura ženske hrabrosti, odvažnosti, djelimično i samodovoljnosti. Ipak, jedna je od rijektih koja svoj novac zarađuje sama, doduše plesom, kao ikonička figura požudne scopophilie gledalaca (muškaraca). Drugi problem bi mogao biti iscrtavanje slobodoumlja i nezavisnosti na ženi kroz tijelo ciganke, za koje dominantne društvene grupe vezuju specifične kategorije ponašanja i (ne)privlačnosti. Da li je to bila svjesna ili nenamjerna diznijevska izvedba, suvislo je pitanje.

Meg (Herkules) se portretiše kao mlada, mada zajedljiva žena, povrijeđena prijeđašnjom ljubavlju. To iskustvo ostavilo je traga na način na koji posmatra „muški svijet". Kao i Esmeralda, Meg posjeduje čvrstu volju i tvrdoglavost, ali za razliku od nje, ona sobom nosi gordost i nepovjerenje. Iako se obavezala da pomogne Hadu (kom je prodala dušu – motiv da su žene u neobjašnjivoj vezi sa Đavolom nije stran društvenoj mitološkoj tradiciji) da „zbrine" Herkulesa, na kraju osjećaj ljubavi i kajanja – svojevsrna emotivna poplava – tako tipična za mlade dame –obuzima njeno biće zbog čega žrtvuje svoj za život Herkulesa. Činjenica je da se, na kraju filma, Herkules odriče svog božanstva kako bi ostao u ljudskom svijetu, pored Meg, gdje mu je mjesto. Ali, dok je jedan muškarac izvanredne snage osujećen u svojoj boža-nstvenosti, dotle prilično gorda i bezosjećajna žena u ljubavi sa Herkulesom ponovo postaje divna, krotka i pristupačna.

Odri (Atlantida), muškobanjasta mehaničarka, koja nosi izazivačno, samouvjereno i hrabro ponašanje i tregerice veće nekoliko brojeva. Ona u svojoj životnoj priči upoznaje da je njen otac želio sinove, ali je završio sa njom i njenom sestrom. Rečenica kojom se pogled na njenu ličnost povlači par koraka unazad – sad je gledamo kao neostvarenu želju oca, djevojčicu koja poništava djevojačke nagone i svrstava se u neku neodređenu transrodnu transverzalu. Nešto kao balkanske virdžine. Ključ je upravo u njenim godinama– ona je dovoljno odrasla da bi se upustila u ekspediciju na Atlantidu, ali još uvijek nedovoljno djevojka da bi njen bunt bio način njenog života. Ipak, sposobnost, inteligencija i snažan karakter rijetke su osobine kod Disney-evih junakinja, a ona ih, baš kao i Mulan, posjeduje. Ovakav tip samouvjerenih mladih djevojaka možda je mogao naznačiti novi trend u produkciji Studija. Trebalo je samo iz sporedne, stvoriti junakinju u glavnoj ulozi. Međutim, nakon desetak godina, i pojave,u većoj ili manjoj mjeri, polno određenih glavnih uloga (vidi gore), na red je došla, kako su je zvali, heroina novog doba. Hrabra Merida.

Merida je šesnaestogodišnja pinceza, sa neodređenim izgledom koji vrda između djetinjstva i djevojaštva. Ona treba, prema običajima, da se uda. Princeza i udaja u istoj priči ne čine se kao posebno revolucionaran narativ. Međutim, Merida je princeza koja će radije jahati svog konja, piti vodu sa izvora i igrati se lukom i strijelom nego razmišljati o budućim supružničkim obavezama. Ona je snažna, odvažna, sposobna i hrabra. Određenim kritičarima ovaj feminizam na kašičicu bio je dovoljan da je sa euforijom proglase drugačijom od svojih prethodnica. Ipak, prva depresivna stvar u vezi sa Meridom je njena plava krv. Ona je buntovna muškarača, ali njene brige, voljeli mi to ili nje, su tipične „princeške" – brak, pa bilo to i njegovo odlaganje.

Radnja se odvija u srednjovjekovnoj Škotskoj, gdje se Meridina majka priprema da svoju kćerku uda za jednog od kandidata međusobno zaraćenih plemena. Portret Kraljice Elinor je posebno zanimljiv zbog iritantnog ambigviteta kojim zrači. Posjeduje nevjerovatne govorničke sposobnosti, u stanju je da izazove autoritativno poštovanje od strane naroda, sa dubokim implikacijama na barem trenutno primirje, ona je smirena, racionalna i inteligentna i iznad svega teži za perfekcijom. Istovremeno, kraljica je veoma svjesna uloge koju ima kao kraljeva supruga, i značaja svojih materinskih obaveza. Velika promjena, u odnosu na prethodna ostvarenja, je uopšte postojanje uloge „majke". U

Prva polovina filma, ako se zanemari fizički lik koji više podsjeća na Vendi ili Alisu, nego na smjerne i zrelije Auroru, Mulan ili Pokahontas, zvučala je kao da je na pomolu nova era u Disney-evoj produkciji. Ali, injektovanje osjećaja krivice, kajanja, skoro pa tragične posljedice Meridinog avanturizma sa vješticom kako bi „podobrila" majku, djeluju kao degradacije feminističkog metateksta. Na kraju, zagrljaj oproštaja između majke i kćerke kontekstualizovan je dubokim kajanjem zbog loših izbora i jedne i druge, ali je Meridinim djelima dao drugačiju notu. Onu u kojoj se nestašluk i tvrdoglavost djevojke tumačke kao čin nezrelosti ženskog djeteta. Ubacivanje značenja koje su samo kontinurian nastavak prijeđašnjih animiranih formi, nakon obećavajućeg početka sa samouvjerenom i buntovnom Meridom, bilo je posljedica „realnijih" dešavanja, koje nije zgoreg pomenuti. Projekat Meride predvodila je Branda Chapman sve dok na njeno mjesto, tokom posljednjih osamnaest mjeseci produkcije, nije došao Mark Adrews. Činjenica koja dovoljno govori u svoje ime. Polovična odgovornost žene donijela je tek polovičan feministički zagrljaj Meridinog obličja, završen u nešto konzervativnijim formama. Merida je hrabra jer je ustala protiv „moranja da uda sa šesnaest". Da, Merida ima tek šesnaest godina, a mi živimo u dvadeset prvom vijeku. Problem je što je radnja smještena unazad više stoljeća i što je u tom kontekstu, njena pobuna pomalo sumnjiva.

No, odbijanje braka ipak ostaje značajan iskorak u diznijevskoj seksističkoj intervenciji, zbog čega je ovaj čin vrijedan promišljanja. Ono što je i dalje neobjašnjivo, očigledna je maloumnost i prije neprijatan fizički izgled sva tri prosca. Moja indicija leži u pitanju koje odgovara za sebe: Šta da se kao jedan od sinova vođa plemena pojavio crn, visok i odvažan mladić nalik Snežaninom, Pepeljuginom, Ljepoticinom princu, Arijelinom Eriku, ili nekom drugom muškom liku erudirajuće čulnosti i vanremenske privlačnosti? Da li bi se Merida i dalje grčevito držala za svoj luk i strijelu demonstrativno braneći svoje djetinjstvo? Kada se takav scenarijo desi, biću prva koja ustati u odbranu Disney-a. Na kraju, prema Amy Davis, u odnosu na promjene u američkom društvu i u Disney-evom stvaralaštvu došlo je do modifikacija. Ono što Davis priznaje, a na osnovu statistika koje publikuje Studio, danas se više nego ikad prije, stariji portreti junakinja (Snežana, Pepeljuga i ostale) konzumiraju od strane najmlađe publike, zahvaljujući razvoju home-entertainment-a (kućna zabava). Kao što ću pokazati u nastavku, ovo potencijalno ostavlja neizbrisive posljedice na društveni Super-ego. Ako se i saglasimo sa tvrdnjom da su heroine evoluirale u profeminističkom smislu, to ne znači da je napravljen značajniji iskorak koji bi stvorio novog uzora za milione, budućih „oslobođenih", djevojčica širom svijeta. Nove junakinje nijesu morale biti nužno zarobljene u godine djetinjstva da bi bile odvažne avanturistkinje. Isto tako, romansa je ostala centralni motiv oko kog se raspredaju različite narativne niti. Dakle, dinamika promjene ostala je osujećena tvrdičlukom patrijarhata.

Mišljenja sam da su Disney-eve heroine od devedesetih pa na ovamo, tek nejaki pokušaji sinteze feminističkih vrijednosti koje su, odavno izašle iz okvira američkog, ali i društava Zapadne Evrope. Njihova upotrebljenost (ne i upotrebljivost) je već drugačija tema. Cilj mi je bio pokazati da smo, bez obzira na rečene promjene, i danas preplavljeni posvećenim ili brižnim djevojkama, u potrazi za zaštitom ili afirmacijom od strane muške autoritativne figure. Ako je priznanje njihove vrijednosti uslovljeno patrijarhalnim angažovanjem, ako je afirmacija njihovog postojana posljedica dobre volje falocentričnog društva, bez obzira na pokušaje podvaljivanja kvazi-emancipovanih avanturistkinja (mada u crnogorskom društvu ovaj pojam ponekad dobija pežorativan prizvuk), Disney nam i dalje lukavo servira uškorpljenu, ali divnu ženkicu koju mi sa oduševljenjem, mentalno konzumiramo.