Lucidno
Neruda
Film koji je sve razumio o tome kako treba praviti biografski film
| Oko legendarnog lika komunističkog čileanskog pjesnika, Pablo Larrain osmišljava predstavu realizma i mašte koja odaje priznanje istoriji.
Konačno ozbiljan biografski film! Drugim riječima, u isto vrijeme precizan i razigran, a iznad svega film koji ozbiljno shvata legendarnu dimenziju svog lika, bez koje mu ne bi ni bio posvećen film. Utoliko izvanredniji da ni lik o kojem je riječ ni situacija koja se opisuje ne dddjeluju kao da ostavljaju ikakvog prostora za slobodu tona i razigranu domišljatost. Pjesnik Pablo Neruda zaista predstavlja mit u svojoj zemlji, Čileu, kao i u čitavoj Latinskoj Americi: izvanredna ličnost velikog pjesnika naroda (uglavnom zahvaljujući svom najvećem djelu - 15 000 stihova, Canto general) i svojoj borbi protiv krvave diktature koju je SAD uspostavila u čitavom regionu, od 1940. godine do njegove smrti, dvanaest dana nakon Pinochet-ovog državnog udara - njegova sahrana predstavljala je prvo javno ispoljavanje otpora teroru. Ovakva je situacija u Čileu krajem četrdesetih godina: dominacija nad zemljom i njena eksploatacija od strane moćnika u službi američkih i lokalnih ekonomslih sila, propraćena hapšenjem, mučenjem, deportacijom i smrću političkih i sindikalnih protivnika, u pozadini Hladnog rata koji nije nimalo hladan. Kao konumistički senator, Neruda će biti uhapšen. On pokušava da pobjegne iz zemlje, ne uspijeva, krije se. Jedan elitni policajac, lukav i uporan, progoni ga kroz Santijago i putevima Anda. Borba dvojice imaginarnih Neruda sa preciznošću priča o tome. A onda, istovremeno, i o svemu ostalom. Film je romaneskna i neobična priča o borbi dva zamišljena lika. Vidimo priču politikanskog pjesnika, a čujemo priču policajca. Ovaj prvi je, takođe, uživalac, manipulator i skorojević. Drugi je opsjednut idealom i ambicijom koja povremeno gotovo da prelazi u poetsko ludilo, neku vrstu narcisoidne opijenosti koja često odlikuje umjetnike ili ubice. |
U brutalnom opisu Luis Gnecco-a, Neruda je debeo i mlitav, lišen fizičkog šarma; policajac po imenu Peluchonneau je tanak, graciozan, elegantan, kojeg rafinirano igra Gael Garcia Bernal. Neruda je hirovit, lažljiv, hrabar i inventivan. Policajac je oštar, iskren na svoj način, hrabar i inventivan. Oni se nikad ne sretnu, ali stalno plešu zajedno.
Svuda okolo je krug pandura, političara, partijskih žbirova, tu je i beskrajno posvećena Nerudina supruga, Delia del Carril, koju on beskrajno voli i maltretira, prostitutke i ljubavnice iz bordela bez kojih se ne može i koje im se dodvoravaju, legendarni likovi, plannski domoroci, trgovci, članovi pokreta otpora, ........... Magični realizam Oni su maske i duhovi koji hrane mogućnosti za akciju, za borbu, književnim preokretom, projekcijom sebe i drugih, koja vodi svijet, ali koju prisvajaju umjetnici. Nije skroz sigurno da je poezija to oružje napunjeno budućnošću, kako je opjevao Gabriel Celaya, ona je ovdje prije svega puška koja će opaliti na sve strane, destabilizirajući mehaniku opresije ' i surovost militanata. Konačno ozbiljan biografski film? Konačno, takođe, inteligentna upotreba ovog magičnog realizma koji je začarao književnost latinskog kontinenta, a filmu praktično dao samo mediokritete. Ovoga puta, sa osjećajem hibridizacije koji ponekad podsjeća na Fellini-ja, Larrain ukršta činjenice i snove, ljude i likove koji su proizvod njhove mašte, kao i mašte drugih, san jednog pjesnika i jednog krajnje maštovitog policajca, i bezbroj priča koje ih proganjaju, ili koje će njihove ličnosti proganjati kada na njih dođe red. Jean-Michel Frodon |
