Festivals        INTERVIEW: ANJA KOFMEL

Animacija, naročito crno-bijela, vrlo je poetična u načinu na koji razotkriva subjektivni i imaginarni svijet (strahove, paranoju…), svijet prošlosti i sjećanja koja blijede, sa nedefinisanim ogromnim crnim monstruoznim figurama koje se pojavljuju kao lajtmotiv, kada postoji prijetnja od nasilja, ubistva ili masakra - sa svih strana.

Camera Lucida: Čini se da crne monstruozne figure na neki način najavljuju ubijanja i pokolj - na svim ratnim stranama. One ne nose nikakve vojne simbole ili zastave, ne postoji nacionalno obilježavanje, one su „univerzalni“ glasnici nasilja. U suštini, ovo je antiratni film.
Kofmel: Istina, ovaj film se ne bavi etiketiranjem ili upiranjem prsta u nekoga, to je antiratni film. Ali, on takođe prikazuje i tamne mrlje koje svi imamo u sebi. Tokom svog radnog procesa shvatila sam da sam postala zavisna od svog istraživanja, da želim da znam više o ovim ružnim pričama... Zavisna od svih mračnih strana čovječanstva (još jedan ironičan smijeh).

Camera Lucida: koliko dugo je trajalo istraživanje?
Kofmel: Proces je trajao 6 godina i postoji dosta materijala.

Camera Lucida: Montaža je, dakle bila vrlo važna?
Kofmel: Da. A istraživanje je bilo važno u smislu da nisam mogla pokazati nešto u filmu, a da ne uzmem u obzir sve različite strane. Ako dobijete izjave od mnogih ljudi i onda naiđete na zanimljiv izvor, morate iznova početi istraživanje i naći načine kako to dokazati. Bila sam svjesna činjenice da je ovo osjetljiva tema i htjela sam da budem sigurna da ako je nešto izrečeno, da se onda to zaista i dogodilo. Tako da je montaža bila najizazovniji dio. Morala sam naći ravnotežu između narativne akcije, animacije i arhiva. Takođe sam morala imati neku strukturu filma prije nego sam mogla nastaviti sa skupim animiranim sekvencama. Cijeli proces držanja kontrole nad filmom bio je veliki izazov do samog kraja.

Camera Lucida: U ovoj masi materijala, nije bilo lako odlučiti koji materijal izabrati, a koji ostaviti po strani. Na početku filma nalazi se i uvodni segment o istoriji Jugoslavije (kako je stvorena i, zatim, kako je uništena). Iako je veoma informativan, neki bi rekli da je previše simplifikovan i redukcionistički kao lekcija o istoriji nečije zemlje?
A. Kofmel: Dug je to proces, postoji više verzija. Probate nešto, zatim pokažete ljudima da provjerite da li su shvatili priču. I shvatila sam da je ovaj istorijski dio veoma važan, posebno za ljude koji nisu iz bivše Jugoslavije, ne samo zato što pojma nemaju šta se, zapravo, desilo ovdje, već i zato da bi razumjeli zašto bi međunarodni ljudi sa snažnim političkim i nacionalističkim uvjerenjima došli da učestvuju u ratu 1990-ih. Zašto bi, stvarno?

Camera Lucida: Da li ste našli odgovor?
A. Kofmel: Većina njih je imala nacionalističku pozadinu, neki od njih su došli da se bore protiv komunizma, što je totalno sranje, jer to nije bio čak ni komunizam, bilo je nešto drugo, prije kao socijalizam. Neki ljudi su došli da podrže ustaše, njihovu ideološku „braću“, kako ih nazivaju. A neki su došli zato što su bili očajni, imali su razne životne probleme... tako da je bilo različitih razloga. Meni je, prije svega, ovaj istorijski dio bio važan kako bih mogla da shvatim zašto su, odjednom, svi ovi nacionalisti iz cijelog svijeta išli u Jugoslaviju, u srce Evrope, da se bore u ratu koji nije bio njihov.

Camera Lucida: Alonso kaže u filmu “Flores je bio psihijatrijski slučaj, ludak koji je želio da postane Che”.
A. Kofmel: Ali čula sam i da je bio vrlo harizmatičan, obrazovan tip. Hoću reći, otac mu je dugo bio političar, pomagao je Che-u, poznavao je sve ove figure iz svjetske politike. I kad to saznate, postane vam jasno zašto su ga mladi vojnici slijedili. Posjedovao je različite strane ličnosti: imao je harizmu, ideale, nisu to bili moji ideali (osmjeh), a bio je i pametan. Uprkos tome što su njegovi ideali bili na pogrešnoj strani, postao je lider.

Camera Lucida: Joshua Oppenheimer, na primjer, pokazuje u svojim flmovima monstruoznost ljudskih bića, realistično prikazujući zlikovce, kriminalce, ubice kao ljude koji uživaju u svojim životima u potpunosti – oni plešu, sviraju muziku, pjevaju itd. Teško mi je da zavolim ove « ljudske monstrume ». Kakav je bio Vaš pristup ovim mračnim, mostruoznim ljudima, kako ste razgovarali sa njima, znajući cijelo vrijeme da su upravo neki od njih ubice Vašeg rođaka Chris-a ?

Kofmel: Čudno je da pominjete Oppenheimera. Upravo sam se bila vratila sa snimanja u Hrvatskoj, stigla u Cirih i rekoh sebi ‘ OK, mogla bih da odem u kino da gledam Čin ubijanja ‘. I otišla sam. Da, on pokazuje sve ove monstrume, ali postoji jedan trenutak u filmu kad jedan od tipova shvati šta je uradio i počinje da povraća, to je tako jedan ružan, jeziv zvuk (pokušava da ga imitira). I to mi je vrlo šokantna scena, jer tada, iznenada, on postaje čovjek. Bilo mi je šokantno jer sam doživjela identičan zvuk povraćanja od jednog tipa kojeg sam intervjuisala. On se ne pojavljuje u filmu jer nije želio. Bio je dio tima koji je ubio Chris-a, ja to znam. I mislim da je on jedini koji osjeća neku vrstu žaljenja za učinjeno. Snimila sam ga, ali nije dozvolio da se koristi kao materijal u filmu. Ali taj zvuk… Nikad neću zaboraviti, to nije samo povraćanje, to je kao… zlo koje izlazi iz vas, pomahnitali zvuk. I u takvim trenucima shvatite da su ljudi. Da, oni jesu monstrumi, ali su i ljudi. Kao u Oppenheimer-ovim filmovima. Neki od njih shvate sta su uradili i žale zbog toga.

Camera Lucida: Ali nisu se zaista osjećali krivima? To je psiho-slučaj zamene…
A. Kofmel: Imala sam neke situacije… govorim o likovima koji nisu u filmu. Neki od njih su bili vrlo mladi i nađu se usred rata i upadnu u situacije u kojima učine nešto što ne bi u normalnim situacijama. I onda moraju živjeti sa tim. Bilo mi je zbunjujuće to shvatanje, kad ovi monstrumi postaju nekako ljudi u tim trenucima… I ni sama nisam znala kako da se nosim sa tim. Kad sam počela snimanje, sve je bilo lako: “loši momci su ubili Chris-a, a Chris je dobar momak”. Ali onda shvatis da su neki, ne svi, imali razloge zašto su to uradili i zažalili su.

Razmišljam za sebe, pokušavam zamisliti te nenormalne situacije kada se ljudi osjećaju prisiljeni da počine ubistvo. Kakva je to situacija? Situacija na drogama? Promijenjeno stanje uma? I onda krenete na žurku ubijanja/silovanja/sakaćenja? Kako dolazite u tu situaciju? Pada mi na pamet film Oliver Stone-a Rođene ubice . Da li droge čine samo neke ljude luđima od drugih? Zašto samo neki ljudi na drogama dobijaju te ubilačke impulse, dok drugi jednostavno plešu uz muziku, smiju se i pokušavaju da se povežu sa drugima? Otkud taj nagon da uništimo drugo ljudsko biće? Možemo li to da razumijemo? Treba li mi, koji nismo psihijatri, to uopšte da razumijemo? Njihova zvjerstva bi trebalo da budu nezamisliva. Pitam se šta bi se dogodilo kad bi siromašni i beskućnici počeli da osjećaju ubilačke nagone i ubijaju za hranu i sklonište, ne iz zabave. Bilo bi ih lakše uhvatiti i kazniti. Ali te krupne političke ubice nisu dovedene pred lice pravde, ne zbog nedostatka dokaza, već zato što su potrebne za opstanak režima nepravde. A siromašne, neobrazovane mase potrebne su vladajućim elitama.

Camera Lucida: Da, ali oni i dalje imaju svoje živote, nisu kažnjeni.
Kofmel: Zar nisu?

Camera Lucida: Ne po zakonu. A trebalo bi da budu u ime žrtava rata i kao upozorenje za moguće buduće zločine.
Kofmel: Ne želim da ih branim i, naravno, ima onih koji ne žale što su to učinili. Ali za one koji žale i kod kojih se javljaju samoubilački instinkti, mislim da je to veća kazna nego zatvor. Ako imate istinski problem sami sa sobom i ne možete živjeti sa sobom, vaš život postaje užasna kazna.

Camera Lucida: Ali kakva je definicija ljudskog bića? Teško je ući u glave tih ubilačkih monstruma.
Kofmel: Znam šta hoćete da kažete. Ali vidim različite vrste ljudi. Neki od njih ne žale, drugi žale, i to je trenutak kada postaju ljudska bića.

Camera Lucida: Alex daje veoma racionalnu analizu.
Kofmel: On je još uvijek ponosan na ono što je učinio.

Camera Lucida: Znači, neće se ubiti?
Kofmel: Ne govorim o ovim momcima.

Camera Lucida: Kako ste dobili pristanak tih momaka da se pojave u filmu i javno govore o svojim zločinima? Da li je sve to ego-priča? Opet mislim na Rođene ubice..
Kofmel: Mislim da je to u pitanju, ali i porodična veza - kada porodica ne zna gdje je tijelo i što se dogodilo. Prednost je bila činjenica da sam ja rođaka, rođaka koja je željela to da sazna. To je mješavina mnogih stvari. I to je dio koji sam zaista cijenila.

Camera Lucida: I uspijevate da izvučete najviše iz njih.
Kofmel: Ono što govore je važno... shvatiti da stvari nisu crno-bijele, zapravo, da su birali između lošeg i vrlo lošeg.

Camera Lucida: Presudni trenutak filma za mene bio je Chris-ov citat: „Ljudi koji najviše pate u ratu su oni koji ne žele rat“. Kako ste uspjeli da dešifrujete njegove bilješke?
Kofmel: Imala sam nekoliko kutija i više puta sam im se vraćala. Zatim sam istraživala i mnoga druga mjesta, vratila se na njegove bilješke, naišla na nova imena...

Camera Lucida: Jeste li pronašli većinu imena iz njegovih spisa?
Kofmel: Da, ali nisam znala ko su neki od tih ljudi. Vratila sam se njegovim bilješkama i odjednom je to imalo smisla. Napravio je ove bilješke za sebe, ne za mene, i nisam znala šta znače. Bio je to stvarno težak posao.

Camera Lucida: Kada ste došli u kontakt sa Sinišom Juričićem, vašim hrvatskim producentom?
Kofmel: Bila je to slučajnost. Žena koja je radila u mojoj produkciji rekla mi da će mi biti potreban kontakt kako bi mi pomogao u snimanju u Hrvatskoj. Kada sam ga upoznala shvatila sam da poznaje većinu mojih protagonista. Vozio je Chris-a, to je takva slučajnost. Ova produkcijska kuća ga je uzela u razmatranje kao koproducent. Isprva, nisam znala mogu li to učiniti, a onda sam shvatila da mogu. I mnogo mi je pomogao. Pomogao mi je, na primjer, da pronađem Heidi Rinke. Dakle, posmatrala sam ga kao alat koji će me voditi i naći tu paralelu između mene i Chrisa. Željela sam da on bude u filmu, ali mogao se javiti sukob interesa ako bi on bio producent i lik. Puno sam razmišljala o tome i odlučila pozitivno. To smo vrlo jasno iskazali u dokumentarnom dijelu.

Camera Lucida: Kad pomislim na vašu animaciju, na pamet mi padaju dva filma: Persepolis i Valcer sa Bashirom. Takođe, odabrali ste da radite film iz perspektive djeteta kao u Persepolis-u. Jeste li odgledali ove filmove?

Kofmel: Da, Persepolis je sjajan film. Ali odgledala sam ga nakon što sam već napravila svoj kratki film. Slučajnost je što imam i crno-bijeli film i djevojčicu. Ali bio je još jedan animirani film koji me je inspirirao, kratki film. Walcer sa Bashirom me je dodatno podstakao da dodam dokumentarni dio u svoj film. Oba filma su mi se svidjela, ali ne razumijem koncept u kojem stavite osobu na stolicu i sve nacrtate. Mislim da je to dosadno, ne razumijem to. Valcer sa Bashirom pokazuje lažnu animaciju koja prikazuje lica koja su prazna. Možda sam previše kritična… Animacija ne može da prenese emocije, zato sam se odlučila za više dokumentarnih djelova.

Camera Lucida: Kakav je osjećaj biti filmska stvarateljka u muškoj industriji?
Kofmel: Želim da snimam filmove i da budem uspješna jer sam dobra rediteljka, a ne zato što sam žena ili muškarac. Želim da budem ocijenjena na osnovu onoga što radim, a ne na osnovu pola. Moram priznati da je bilo problema, jer su većina moje filmske ekipe bili muškarci, stariji muškarci i vi se morate boriti za određene stvari. Ako dobijem sredstva, ne želim da to bude jer sam žena.

Camera Lucida: Ali to ne bi trebalo da bude tako.
Kofmel: Ali ponekad jeste. Ne želim da se prema meni ophode kao prema ženi ili muškarcu, već kao prema ljudskom biću. Ali to jeste problem.

Camera Lucida: Većina muškaraca koji su protagonisti Vašeg filma su mačo muškarci.
Kofmel: Da, ali ponekad je bilo gore u timu, nego snimati te užasne mačo muškarce. Bila sam baš bijesna. Bilo je dosta starijih muškaraca, od preko pedeset godina, i odjednom „dolazi ta mlada žena koja im kao rediteljka govori što da rade“. A ja sam tačno znala što želim. Nisam ni bila svjesna toga - da će biti problem to što sam mlada žena.. Ali kada se suočite sa problemima, shvatite da samo morate da uzvratite. Znam šta radim. Samo se morate nositi s različitim situacijama.

Camera Lucida: Znači, ovaj film Vam je bio važan kao proces razvoja, duhovno putovanje?
Kofmel: Da, bio je vrlo važan. Nisam toga ranije bila svjesna.

Camera Lucida: Jedan od najkontroverznijih djelova vašeg filma odnosi se na Opus Dei. Tvrdite da su finansirali neke brigade.
Kofmel: Imam mnogo više dokaza nego što sam pokazala. Znam da je to istina. Znam da je Flores bio dio organizacije Opus Dei i da je poslat u Jugoslaviju kao istočnoevropski dopisnik iz „La Vanguardia“. Ako ga sada potražite na Google-u, vidjećete da je on član Opus Dei Austria. U Navarri postoji Univerzitet Opus Dei, koji zvanično pripada toj organizaciji. Imaju ga na svojoj internet stranici, uz objašnjenje da je to elitni univerzit Opus Dei. Sve što sam vam rekla su činjenice koje vode do dokaza da su oni mogli finansirati brigade.
Jedini trenutak kada je Alex bio iziritiran bio je kad sam ga pitala za Opus Dei. Tokom cijelog razgovora sa mnom igrao je psihološke igrice, a to je bio jedini trenutak kad je bio istinski nervozan.

 Pretpostavljam da nemate planove da napravite drugi dio ovog filma?
Kofmel: Ne, nije zdravo ...

Maja Bogojević
Prevele: Nina Bukilić i Maja Bogojević