Stefan Bošković je dramaturg po profesiji, napisao je nekoliko drama i scenarija za filmove. Njegov roman Šamaranje je drugonagrađeni na konkursu za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori za 2013. godinu, a od tada je doživio dva izdanja. Objavljena mu je drama Doba muva, kratke priče Na samrti, My favorite things, Transparentne životinje... Autor teksta za predstavu Komad, koautor teksta za predstavu 19. decembar – dan poslije. Napisao je scenario za dokumentarni film o Dadu Đuriću, scenarista je Umira krvi u režiji Senada Šahmanovića, filma koji je imao veliki uspjeh na mnogim festivalima. Takođe, scenarista je sitkoma Dojč kafe... Dobitnik je i druge nagrade na takmičenju Festivala evropske kratke priče u Zagrebu za priču Fashion and friends.

CAMERA LUCIDA: Film "Ispod mosta među stijenama" imao je nacionalnu premijeru na Montenengro film festivalu u Herceg Novom, gdje je osvojio dvije nagrade – specijalnu, glavnog žirija i nagradu Fedeora – Federacije filmskih kritičara Evrope i Mediterana. Zasigurno njegovo prikazivanje u Herceg Novom je osnovna misija festivala, a to je promovisanje crnogorske kinematografije. Volio bih da nam za početak ispričate o procesu nastanka filma, koliko dugo je sniman, kako ste uopšte došli na ideju da baš snimite ovaj film?

BOŠKOVIĆ: Iskren da budem, ne sjećam se svega tačno i precizno. Na ovo pitanje uvijek dam različit odgovor, jer nema smisla davati isti. Nikad nema smisla ponavljati odgovore, pogotovo ako se tiču procesa nastanka koji trpi mnogo promjena i do same realizacije, a da ne govorimo do gotovog proizvoda. Većina djela, na kraju, pođe drugim putem, ne onim koji ste zamislili. Intuicija uradi najveći dio posla, i ja volim taj trenutak, kada osjetim da ne mogu da obuzdam improvizaciju koju diktira nešto iz podsvijesti, nešto nedefinisano i neočekivano, čak i u strogim konstrukcijama kakve vam forma scenarija često zadaje. Često napišem nešto što bih volio i sam da pročitam ili pogledam. Sve je tako i nastalo, kao slučajna, nepretenciozna priča.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Volim da pišem scenarije. Uvijek nešto probam, prihvatiš pravilo, razbiješ ga, prihvatiš, razbiješ. To je bio slučaj sa Ispod mosta. Mada, bili smo dvojica pred papirom. Nije uvijek tako, i ne uvijek tim redosljedom. Od nekih scenarija nastane film, neki samo ostanu scenariji, ne razmišljam mnogo o tome dok pišem.{/niftybox}

CAMERA LUCIDA: U region su se snimali filmovi koji su za temu imali rat ili postratno društvo. Za našu kinematografiju, kriminalistički film je bio pravo osvježenje. U filmu "Ispod mosta među stijenama" u fokusu je jedan čovjek i njegova potraga za identitetom. Šta Vas je inspirisalo da se bavite ovom temom?

BOŠKOVIĆ: Nije to samo slučaj s filmom. I književnost je u istom "problemu". To je najbrži i najlakši način da se primaknete Zapadu, kojem svi nekako želimo da se približimo, a Zapad je naviknut na određeni korpus tema koji propušta kao inicijative sa jugo-istoka Evrope i to onda jedino i očekuje. Ovo o čemu govorim nisu pretpostavke. I to je u jednu ruku jadno i licemjerno, da onome ko vam je razbio državu i napravio katastrofu nudite izvještaj o posljedicama onoga što je sam inicirao i u najboljem slučaju pokajanje Zapada onda stigne kroz nagrađivanje na nekom fondu ili festivalu.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Bavljenje umjetnošću često bude ozbiljno kurvanje.{/niftybox}

Mene je uvijek zanimalo pitanje identiteta, i tek nakon zatvaranja karaktera Sala Redžepagića, junaka ovog filma, počeo sam misli da vraćam u normalu, ali takođe je njegov karakter počeo da se ocrtava u karakterima mnogih ljudi koje sam srijetao i upoznavao. Neke sam i poznavao, i onda shvatite da vam djelo tek kada ga završite objasni mnogo toga. Mnogo više nego dok je nastajalo.

CAMERA LUCIDA: Zanimljivo je da u filmu tumačite glavnu ulogu, ali nije to prvi put jer ste u filmu "Biserna obala" u režiji Dušana Kasalice takođe glumili. Kako je došlo do toga da osim što ste pisali scenario – glumite?

BOŠKOVIĆ: To ćete morati da pitate reditelje ovih filmova.

Za mene je gluma bilo interesantno iskustvo, pogotovo kod oživljavanja sopstvenih riječi, stavova, emocija, jer na papiru sve to zna da bude apstraktno. Bilo je bitno jer pokušate da shvatite na koje sve načine se tekst transformiše u nešto drugo, i taj proces zaista može da vam bude značajan kad je u pitanju pisanje, iako nemam želju za glumom, niti se bavim time.

CAMERA LUCIDA: Ipak Vas moram pitati, kako ste sarađivali sa ostalim glumcima?

BOŠKOVIĆ: Bilo je bitno da razumijemo scenu koju igramo. Sve ostalo su zanatski postupci. Više sam bio prisutan u službi scenariste i nekog ko analizira odnose i situacije u kojoj se likovi nalaze. Jedino mi je Branimir Popović dao nekoliko smjenica prije početka snimanja scene u kojoj smo imali okršaj. Malo čega se sjećam u tom smislu. Sjećanja o snimanju više vežem za rano ustajanje i toplii doručak u kamperu.

CAMERA LUCIDA: Film je sniman u Podgorici i okolini. Nisu bili klasični kadrovi glavnog grada - izbjegnut je njen kolorit.

BOŠKOVIĆ: Ne znam tačno što su klasični kadrovi glavnog grada, ni po čemu je prepoznatljiv, ako se izuzme spotovsko reklamiranje grada kroz pojedine lokacije i objekte. Mislim da Podgorica nema jasan kolorit. Nekad ga je imala, onda kada se zvala Titograd, sada je taj kolorit veoma nejasan i nedefinisan, nisam siguran u kojem pravcu sve to ide, ali ne bih otvarao temu relacije ta dva grada, i suviše se potrošilo razgovora o tome.

CAMERA LUCIDA: Scenarista ste i sitkoma "Dojč kafe", prvog u Crnoj Gori. Serija je uspještno emitovana na Javnom servisu, i odmah je bilo jasno da se poigravate sa stereotipima društva.

BOŠKOVIĆ: Dojč kafe nije lokalna podgorička priča, iako je zasnovana na podgoričkom proizvodu. O tome se vodila diksusija još dok se razvijao koncept serije, bilo je važno izabrati jednu opciju između dvije, praviti lokalnu priču koja će možda zadovoljiti par stotina ljudi iz Podgorice, jer humor ovog grada ne funkcioniše nigdje van Podgorice zbog složenosti, preskakanja prve, druge, treće lopte i tako redom. Sve je veoma nijansirano i to je teško spakovati u komercijalnu TV formu koja treba da se šalje na adrese televizija iz susjednih država. Zato smo odabrali da sve pomjerimo u širi kontekst, i ta priča nije zaobišla grad, nikako, samo se bavi univerzalnijim fenomenima, koji se isključivo tiču mladog čovjeka danas. Ne ni prije pet, ni prije deset, ni dvadeset godina, nego sada. Mislim da je u jednu ruku problem, a u drugu i smjelost ovog projekta u tome što je ostao dosljedan iščašenjima koja ovu seriju čine atipičnom, originalnom i klizavom.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px}Kad pominjem problem i smjelost mislim na prvo pojavljivanje sitkoma u Crnoj Gori, jer logično bi bilo da smo imali makar tri klasična sitkoma, da bi Dojč kafe nastupio kao nešto što bi bio oponent i osvježenje. Ovako smo morali da se borimo i izborimo sa svim generacijama i svačijim mišljenjem, iako ga i nismo tražili. Makar ja nisam.{/niftybox}

CAMERA LUCIDA: U sitkomu su glumili poznati glumci iz regiona. Kakvi su planovi – nastavljate li snimanje?

BOŠKOVIĆ: Da, u prvoj polovini naredne godine. Tako kaže produkcija.

CAMERA LUCIDA: Pisali ste scenario za nagrađivani film „Umir krvi" u režiji Senad Šahmanović, ranije smo pomenuli film "Biserna obala", koji je takođe nagrađen na Sarajevo film festivalu... Zanimljivo mi je ta vaša saradanja sa kolegama sa Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja.

BOŠKOVIĆ: Prije svega sam sarađivao s ljudima koja su moja generacija. Nađemo se na sličnim visinama i u sličnom svijetu, kojom god se temom bavili. Takođe, svima manje-više su to bili prvi radovi, i vođeni bliskim entuzijazmom, uspostavljala se nekakva ravnoteža. Za mlade stvaraoce je bitno da izađu kao grupa, kao generacija. Prirodno je i da će se grupa ubrzo raspasti, jer, sve se i raspadne, uostalom, ali trenutak se uvijek pojavi, i traje dovoljno dugo da bi se okupilo nekoliko ljudi koji će nastupiti zajedno i pokušati da kažu nešto o svijetu koji vide i u kojem žive.

CAMERA LUCIDA: Iako ste dramaturg, veći prvi uspjeh postigli ste roman "Šamaranje", za koji ste dobili nagradu na konkursu za „Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori". I za priču "Fashion and friends" nagrađeni ste na Festivalu evropske kratke priče u Zagrebu. U oba djela bavite se temama o kojima se bar ovdje ne piše i malo priča - prostitucija i pornografija. Zanima me jeste li razmišljali da ova dva književna djela ekranizujete?

BOŠKOVIĆ: Možda. Razmišljao sam. Pogodna su za ekranizaciju, ali ostalo je samo na tome. Sigurno je to da ne bih pisao scenario prema svom romanu ili priči, ali bih vjerovatno glumio lika koji dobija oralni seks od srednjoškolca u kabini butika, ili koji razmjenjuje izopačene seksualne misli sa patuljicom. Možda bih i ja bio patuljica, ko će ga znati. Određeni crnogorski glumci su veoma razmaženi, treba da ih tjeraš da nauče tekst, a kamoli nešto drugo.

CAMERA LUCIDA: Vaše priče objavljivane su u mnogim časopisima. Da li možemo uskoro očekivati zbirku priča ?

BOŠKOVIĆ: Da. Iduće godine, prilično angažovane, prilično emotivne i prilično jebačke priče. Ostaje da se procijeni i da li će biti dobre.

Miroslav MINIĆ