Svo ovo zvuči pitkije nego ikad ranije. Ali, ako je ukupan kontekst priče stavljen u okvire marginalizovanih crnačkih grupa – crnačke porodice iz Nju Orleansa, ne u razmjere dominantnog bjelačkog društva, onda je, mišljenja sam, umanjen domašaj emancipovane princeze kao reprezentativnog ženskog karakera oživljenog u savremenom dobu. I dalje, očita nezavisnost u ponašanju kao da prikladnije pristoji jednoj crnkinji, uzimajući u obzir kompletan kulturni backround, nego udomljenoj bjelkinji srednje klase.

Glavni problem je što Tijana, ne tako krotka žena, značajno vrijeme u filmu provodi u obliku žabe - ženke. Ništa novo kada su u pitanju diznijevski potezi koji žele da matiraju očiglednu pronicljivost, spretnost, vještinu, intelekt i odvažnost junakinje. Svođenje na rodno neutralan teren, bilo „mišji" ili „žablji", ovakve će junakinje učiniti prihvatljivijim za muški dio publike, a za ženski pogubnijim. Na kraju, u priči o Princezi i žabi ne postoji spasilac u tijelu muškarca, ali postoji spas u instituciji braka. Jedini način da se razbije magija zbog koje su Naven i Tijana pretvoreni u žabe je da princ poljubi princezu. Tijana prosto ne može postati princeza sve dok se ne uda za Navena. Tada, i samo tada, oni će biti vraćeni u ljudsku vrstu .

4.2.3.2. Dobra kćerka

Dobra kćerka je novi Disney-ev tip djevojke koja zbog plemenite ljubavi i lojalnosti prema dobrom, mada naivnom ocu, svojevoljno sebe izlaže opasnim situacijama gdje mora koristiti sve lične potencijale, kako bi „opstala". Ovo je naročito izraženo u likovima Bel (Ljepotica i zvjer), koja mijenja svoju za slobodu njenog oca i Mulan (Mulan) koja se umjesto starog i malaksalog oca, prerušava u muškarca i odlazi u rat. Mada Džejn (Tarzan) ne prati isti šablon, i ona je ćerka posvećena istraživačkoj strasti svog oca zbog čega dolazi u džunglu gdje upoznaje Tarzana. Ni jedna od njih se ne snalazi dobro u okruženju u kojem živi, ni jedna nije zainteresovana za pronalaženje romantične ljubavi (mada svakoj od njih to polazi za rukom), ni jedna nema neki jasno određen cilj, sve one u neku ruku podržavaju stremljenja svojih očeva i svaka od njih, u svom pozivu da štiti interese svojih očeva, završava spašavajući oca i pronalazeći pravu ljubav .

Bel je pravi knjiški moljac, zanesenjakinja posvećena ciljevima drugačijim od stremljenja palanačkih žena. Njena je ljepota, ne intelekt, ono što privlači seoskog zavodnika Gastona. Upravo je prijatna pojavnost Bel (njeno ime u prevodu znači ljepotica) kvalitet koji joj diže cijenu u sredini, dok zanesenost knjigama ljudi pronalaze razlogom njene nastranosti .Provincijski stav o takvim djevojkama naglašen je u riječima Gastona koji smatra da nije u redu da djevojke čitaju!

Dobra kćerka ima izražen osjećaj za brigu i neće ustuknuti u zanemarivanju svojih potreba kako bi se žrtvovala za one koje voli. Ipak ovaj je film značajan iz drugog, opasnijeg razloga. Laura Beres je na tu temu ponudila izvanredan izraz: „romantizacija nasilja" .

Ljepotica i zvjer nudi do tada neviđenu (u disney-evskom opusu) interpretaciju srećne heteroseksualne veze. Bel žrtvuje svoju za slobodu svog oca i biva utamničena u „zvjerinjem" dvorcu. Nakon što je svojim impulsivnim i agresivnim ponašanjem toliko preplaši; Bel pokušava da pobjegne iz dvorca, ali na putu je srijeću vukovi od kojih je Zvjer spašava, izlažući sebe opasnosti po život. Tu Zvjer biva ranjena, a Bel ovoga puta odlučuje da ostane i da se pobrine za njega, na taj način zahvaljujići njegovom nesebičnom, hrabrom i odvažnom činu. Ona je, u međuvremenu, u prividu svoje slobode, dobila ogromnu biblioteku kako bi ispunila svoje jednolično vrijeme na dvoru. Ukoliko Ljepotica ostane uporna u pužanju nježnosti svom „zlostavljajućem" partneru, on će se vremenom pretvoriti u princa, indoktirnira nas Disney. Metatekst ovog filma pruža nadu i vjeru u snagu ljubavi koja pomaže partneru da se promjeni. Žena može promijeniti muškarca ako ga voli dovoljno. Disney je, romantičnim začinima portretišući ponašanje koje je u krajnjem zabrinjavajuće, još jednom nadmašio sebe.

Hiljadu devetsto devedeset osme objavljen je novi animirani film: Mulan. Djevojka koju upoznajemo u principu je dobra, iskrena, inteligentna, živahna i duboko neprilagođena društvenim očekivanjima. U svijetu u kojem živi (srednjovjekovna Kina) ni jedna od ovih osobina ne nose naročito pozitivnu konotaciju, posebno ne u obličju žene. „Tiha i pokorna, zahvalna, i ljubazna, prefinjena, staložena - tačna" su osobine koje izgrađuju pravu ženu, poželjnu za buduću suprugu. Očigledno da Mulan, neobično slobodnog duha, ima ozbiljne poteškoće u prihvatanju ovih svojstava. Odgajana u porodici jasno izraženih, konzerviranih vrijednosti, Mulan je specifična situacija koja očajno vrda u pokušaju osvajanja slobode kroz oslobađanje od demotivišućih etičkih artefakata. Simptomatično za Mulan je to što ne prihvata legitimnu imagologiju „prave žene" kao reper za ostvarenje svog subjekta, ali i što prevazilaženje njene datosti je jedino moguće kroz subverziju ženskosti i transrodno ponašanje u tijelu muškarca. Odnosno, Disney samo na prvi pogled stvara profeminističku heroinu. Osjećaj aktivnog subjekta čije djelo biva valorizovano priznanjem drugih, osjećaj postojanja višeg cilja, prevazilaženja, Mulan upoznaje kroz prerušavanje u muškarca (kako bi spasila svog ostarjelog oca od službe) i odlazak u armiju – tradicionalno područje brutalnih mišića i muške sirove snage - moći.

U trenutku kada se pogled centrira na „ogoljenu" Mulan, koja svojom zaslugom dovodi ženu nadomak subjekt-ne regeneracije, jer joj je njeno djelo otvorilo mogućnost stvaranja svog položaja u svijetu, Disney joj injektuje zavodljivu količinu žensko-svjesnosti. Mulan je dovoljno skromna da odbija posao u carevom kabnetu, jer je vrijeme „da se ona vrati kući", u datost, polutamu, neslobodu, imanenciju. U posljednjim scenama, kada vojni komandant Šang dolazi da potraži Mulan, indicije o braku kao nedorečenom kraju filma više su nego jasne. Na koncu, između odbrane carevine ili odbrane statutarnog, prestižnog zvanja supruge, izbor se čini prilično lakim.

Dakle, ovaj film je izrazito zahvalan i primamljiv material za onaj segment rodnih teorija koji rod tretira kao performans prethodno isceniranih uloga, po režiji društvenih očekivanja. Muškarci prerušeni u žene predstavljaju benigni tumor društvenog tkiva, žena u odijelu muškarca, tada i samo tako, u sebi pronalazi unaprijeđenu ličnost, uspjeh i ispunjenje snova, afirmisanog momenta u društvenoj, falocentričnoj patologiji.

I Džejn (Tarzan) je još jedna, dobra djevojka, koja svoj život gradi kroz posvećenost i brigu o luckastom ocu-naučniku. Ona, za razliku od Tarzana, svojim manerizmom jasno stavlja do znanja da dolazi iz civilizacije. U ovom se animiranom filmu, sa jasnom namjerom, mogu ukratko okrenuti još jednom bitnom činiocu pojavnosti žene – njenoj garderobi. Na početku, djevojka koja dolazi u džunglu je sve samo ne prikladno obučena za divlji svijet svakojakih mužjaka i ženki. Ona nosi male bijele čizmice, žutu haljinu podignutu otpozadi, bijele rukavice, kosu brižno namještenu i kišobran u ruci. Isti outfit će imati u trenutku kada se bude vraćala za Englesku, a prije nego se predomisli da ipak ostane u džungli, sa Tarzanom, po paternu "srećni do kraj života". Ali, u onim djelovima filma gdje se ona upušta u verbalne i neverbalne komunikacije i doživljaje sa Tarzanom, nosiće manje sputavajuće suknje i lagane majice, da bismo je u posljednoj sceni vidjeli u kožnoj crnoj suknji i brushalteru od kokosovih ljuski. Dakle, ova banalna i prilično suptilna transformacije jeste značajna. Upoznajemo je kao opterećenu mladu djevojku koja pokušava da uhvati nit sa svojim ocem, trčeći stalno oko njega, motreći na njegovu bezbjednost. Na kraju, ona odlučno mijenja svoje mišljene da se vrati u Englesku i vraća se Tarzanu. Ona je donijela odluku za sebe i u svoje ime: ne da se izmetne iz uloge požrtvovane kćerke (jer i njen otac ostaje u džungli), već da toj doda i ulogu ljudske ženke, bacajući se u naručje dobrom divljaku – čitam metatekst: dajući zavjet, na tarzansko-gorilskom jeziku, za srećan život do njegovog kraja. Ili, brak postaje divljačko oslobođenje za ženu. Interesantno je da se ovakav film, nakon Pokahontas ili Mulan (hronološki gledano), pojavi krajem devedesetih godina. Animirani film u kojem se glavni ženski karakter odriče svog doma, života kakav je ranije poznavala, u neku ruku i svoje vrste, da bi bila sa čovjekom kojeg voli. Svakako staromodan accessoire u savremenom periodu Disney produkcije.

U ovo vrijeme sigurno da ozbiljan dio američke publike nije ostao nijem na junakinje koje svoje potrebe stavljaju po strani kako bi odali počast stremljenjima svojih muževa ili očeva. Jedna Bel, Mulan ili Džejn, koje uloge dobrih kćerki trampe za uloge dobrih supruga,bile bi u Crnoj Gori slavljene ikone „pravih žena".