Ovaj rad se bavi pobunom novijeg datuma u Crnoj Gori, protiv mizoginije, antifeminizma, ćutanja, patrijarhalne podrške. Plesom političkog subjekta ukida se veza sa sa dosadašnjim životom, odnosima, komunikacijom ulogama na sat ili dva i otjelovljuje novi govor žena u Crnoj Gori. Ono što želimo je da storniramo realnosti na sat vremena kada privatno tijelo postaje javno tijelo- kada govorimo jezikom osjećanja i sopstvenim iskustvom prevodeći ga u javni disksurs. Tijelo politički govori, tijelo političkog subjekta.

Prekidanjem tišine i ćutanja krikom u javnom- želimo označiti raskid sa nekadašnjom ulogom uslužne, trpeljive, na ruku nađenog ženskog života i ispričamo priču koju niko ne želi da čuje. Pričanjem priča o iskustvima života žena u Crnoj Gori- činimo vidljivim realnost koje nema u kulturi, politici i ekonomiji. Služimo se Vriskom žena kao novim jezikom/ starim jezikom- prajezikom- ženskim jezikom. Onom što pripada semiotičkom rekli bi očevi i sinovi psihoanalize.

Smisao je ukidanje govora, jezika komunikacije, bavljenje eksesom. Tijela u ovom eksesu postaju vidljiva, politička, javna, nekontrolisana ona koja storniraju simbolički svijet- svijet u kojem žena ne postoji, i konstruišemo novi kanal kojim se artikulišu teme od vitalnog značaja za život žena u Crnoj Gori.

Ovo je novi oblik izražavanja žena u Crnoj Gori. Performans je „nova zemlja" . On je iskorak u sebe do sada nepoznatu i nepriznatu.

Umjesto posvete-

Ovdje se neću baviti ženskom istorijom Crne Gore prošlih vijekova, kao puškama svojih gospodara, Lionesama Montenegrina i vilama, iako valja ispričati priču i o njima, da bi se približio identitet, činjenje i život žena sa ovih prostora. Da bi se razumijelo zašto su, kada je krenuo sukob naoružanih i nenaoružanih, a i danas, mnoge od njih podržale patrijarhalno mračnjaštvo i svim njegovim zadaćama, kojeg je vrijeme na drugom mjestu makar ošto ošinulo.

Jednog dana ću morati naučiti lekciju i napisati je zbog sebe i drugih. Na ovom mjestu pokušaću da artikulišem govor Druge u toku i poslije jugoslovenskog konflikta, iz drugačije vizure, koji i danas ostaje očuvan u našim bolovima, pokušajima da razumijemo pravac ka miru i napretku, sa promjenjivom srećom jer tema isklizava, u pokušaju da se uradi najbolje što može, vjerujući da smo same utekle usudu da nas sva krv i sve kosti naših naroda i narodnosti, „klisurine" bivšeg jezika, bivše zemlje, bivšeg bratstva i jedinstva, bivše ideologije neće stići. A stižu- baš tada kada se hoće pričati o našim bolovima. Politike i patrijarhat, naš nasušni i regionalni, su se potrudile da nas stignu.

Ova priča se dotiče žena u devedesetim- onih koje su rekle da i koje su rekle ne, vjerujući svaka na svojoj strani, da nema mirnog sna ukoliko se ne saglase ili pobune.

Ovo je priča o koraku naprijed, onih koje su iskoračili i danas koračaju uprkos matici......Ovo je priča o tijelu u eksesu.

Prvi ešalon je rekao NE- prošli vijek

Devedesete ne daju da se nastavi. Devedesetih smo doživjeli nezamislivo. Devedesete su nas vratile mimo mislivog, mimo sjećanja, dokle ne dosežem mislima. Većina žena se branila i odbijala, odlagala da misli, da učestvuje u vršenju pritiska na muškarce koji su pozvali, potegli, odlučili u uzavreloj atmosferi ko su nam neprijatelji, koje teritorije moraju osvojiti, koje gradove rušiti, koga kao Drugog poništiti, koga eliminisati, izbrisati. Neke žene su osvojile ulicu.......

Tranzicija je predstavljena kao pozornica za odigravanje nacionalnih teritorijalnih granica na kojoj glavni politički arbitri, mešetare, trguju, diluju, trafikuju varajući običan svijet.

Granice su rušili i uspostavljali, žene su podržavale i propadale, trgovale i u sivoj zoni činile nemoguće mogućim.

Unutar nacionalnih torova, patrijarhat je odigrao majstoricu, i bandijeru sve tri religije izvadio i razvio na najviši jarbol. Do danas je tamo. Duž cijele bivše teritorije koju je prepoznatljivom učinio Veliki

rat, službeni srpskohrvatski, i nekoliko jezika bratskih nam naroda i narodnosti, zajedničko more, himna, vojska i slične tvorevine- našla su se „ braća po materi" da stanu jedan naspram drugog.

Jer su očevi domislili kako da ih zavade i vrate se u trku, u moć- putem rata koji im se nije omakao, ni iskliznuo iz ruku. I danas, u javnom prostoru, pojedini govore da je rat bio neizbježan. Niko ih ne demantuje. To jest oni koji ih i danas pripuštaju u javni prostor, jasno nam stavljajući do znanja da su lekiciju naučili- Vidimo se u narednom....

Neke žene su se našle na ulici. Svojom voljom, tjerane uvjerenjem da se ratu mogu suprostaviti. Upozoravale su, javno pozivale, okupljale sve koji su htjeli da čuju, shvate, razumiju, nauče, korake koji vode u drugom smijeru od rata. Rat je već bio tu. Vratio se kući kako je to neko rekao.

Godine od rata i o ratu, do danas ispunjene su lažima, ćutanjem i tajnama- političari drže ključeve kutije u kojoj (ne)stanuje nada. Drže ili pale ono u čemu su bili neslavni akteri, oslobađaju se prošlosti i odgovornosti. Drže muškarce i žene odvojene na svim teritorijama. Odvajaju ih javno i privatno. Poslušno- u ime Oca nacije i kraljice Majke.

Glasno javno NE, dokumentuje u svom tekstu „ 1990 / 2000 u Kotoru, neke žene" - Ljubomirka Ljupka Kovačević, psihološkinja i koordinatrorka ženskog programa ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje:

„ Kada je počinjao rat na prostoru ex-Yu nije se ćutalo. Postojala je pobuna, ali je interpretacija, onoga što se dešavalo ( sigurna sam ne samo u Kotoru) bila u skladu sa stavovima i namjerama političkih elita. Ako nije postojala 'adekvatna"'interpretacija, nije se o tome pisalo, tačnije zaboravljalo se i minimiziralo. ....Ono što pamtim je da su mirovne inicijative u Kotoru pokrivene tišinom. Partije u tome nisu učestvovale- ignorisale su, mediji su doprinosili da se inicijativa razbije i da ne preraste u pokret, u masovnost. ....Zato se dešava rat a ne dešava se mir:"

U nastavku teksta, Kovačević bilježi: 29. 01. 1990 Formirana Organizacija žena Kotora....Definišemo protest: Razum i mir među ljudima. 2.02 1991 godine organizoavle su skup u Kotoru- Poziv na razum i mir. Skup na trgu je počeo emitovanjem pjesma „Rekvijem" Đorđa Balaševića a završio se pjesmom „Nek živi ljubav" Žene iz Organizacije su diijelile maslinove grančice na trgu. Tada su sa skupa poručile: „ Pozivamo na red, zakon i državu i prije svega na mir među ljudima".

Kasnije će organizacija, djelovati kao Klub žena, nešto kasnije kao Krug, koji je okupljao, muškarce i žene koji su htjeli da stvaraju i grade mir, izmjenjuju stavove i misle zajedno, dok se sve u regionu rušilo, palilo i ubijalo. Krug je funkcionisao do marta 1996 godine.

27.06 1996. osnivačica Kruga Ljupka Kovačević sa Žanetom Sironjić, Julijanom Cicović i Maruškom Drašković, osnivaju i promovišu program Udruženja za kulturu mira i nenasilja ANIMA- Kotor. Misijom i vizijom, ravnopravnost i nenasilje, ANIMA postaje mjesto za rad, istraživanje, analizu, obrazovanje, ojačavanje, učenje i pobunu. Postaje prostor artikulacije političkih stavova žena koje slobodno misle i djeluju. »