Bodljikavo žensko tijelo: zašto je dlaka najveći tabu naše kulture
A Prickly Subject (2018) r. Helen Plumb

The art of change

Poem written and narrated by Anam Cara

Ne želim da dostignem ideal – jer sam potpuna po prirodi svog ženskog bića

Objektifikacija, neutralizacija, erotizacija i svođenje žene (kroz tijelo) na djetinjastoću izuzetno i zastrašujuće su snažni filteri i stege društvene realnosti i normiranja koji šalju poruku: samo subordinirana, poslušna i zastrašena žena koja sumanuto juri za nametnutim i kodifikovanim idealom ljepote, žena koja srezuje sebe da bi se uklopila u model je - žena.

Poruka koja se šalje ženi koja odbija da se uklopi u standarde je da ona nije dovoljno žena, da stoga treba da se stidi svog tijela. O stidu, tabuu, strahu, snazi žene da bude ono što jeste progovara pjesnikinja Anam Cara. Fascinirana subverzivnim činovima i iskrenošću poezije, rediteljka Helen Plumb snima film „A Prickly Subject“ (2018) kojim na stihove-zahtjeve za autonomijom, koje govori junakinja filma, sama Anam Cara daje savršen kontekst, ambijent kao preduslov nikad dovršene borbe protiv sterotipizacije i tabuizacije ženskog tijela i ženskog subjekta. „Šta je društveno prihvatljiva žena?“

Filmom autorka i rediteljka daju kompleksan odgovor uvlačeći u dekonstruišući dijalog gledateljku/oca, tokom kojeg se dokida ravnodušnost, podstiče na brutalnu iskrenost te postavlja bodljikava i škakljiva pitanja. U dijapazonu od stida i straha, preko tjelesne i duševne boli, prepravljanja tijela, razlika i opozicija muškog i ženskog, film progovara iz pozicije borbe protiv stereotipizacije i tabuizacije prirode ženskog tijela. Postavljena pitanja su dio ženskog svakodnevnog života i stvarnosti.

Centralna tačka oko koje se propituju ove o/pozicije je ženska dlaka. Kristevski rečno, sam temin „dlaka“ je abjektnog karaktera jer je u njega pre/upisano beskrajno mnogo negativnih konotacija: prljavo, ružno, prekomjerno, animalno, opasno... Dlake nisu ništa drugo nego „biološki znak zrelosti“ (Smelik 2015, 237). Preslojavanjima i patrijarhalnim filtriranjima, ovaj prevenstveno prirodni fenomen, postaje psihološki fenomen označen gađenjem u sociološkom kontekstu koji dostiže status tabua. Tabu kao sociološki koncept je neophodno dekonstuisati, ukazati na opasnost kojom figurira, izvrgnuti proces prevođenja tijela od prirode ka kulturi stalnoj kritici i obesmišljavanju. Najočitiji primjer patrijarhalnih normiranja je objektifikacija femininteta od strane heteroseksualnog muškarca kojima se ne samo uskraćuje pravo žene na autonomiju, već nameće ideal tijela bez dlake, trend glatkoće ženske kože i perfektnog tijela. Dominantne norme podupiru žensku subjektivnost. Užasno opasni ideal tijela bez dlake u kojem se prepliću različite ideologije ostvaruje nesnošljiv pritisak ne žene (koje guše svoje subjekte i sebstvo vlastitim mazohizmom) „da uzmu oštrice u vlastite ruke“ (Bristow 2019).[1] Prelaz od djetinjeg u žensko označen je uklanjanjem dlaka na simboličkom nivou. „Što prije dlake dođu, tim prije moraju biti uklonjene iz naše egzistencije, kao čin protekcije od poniženja od strane svih onih koji znaju da ih imamo“ (Bristow 2019).

Zadržavanje dlaka u našoj egzistencije, osim što proizvodi abjekciju, ovaj hrabri i čin slobodne volje pjesnikinje Anam Cara jeste surovi opis nasilnog srezivanja žena, u smislu u kojem ga opisuje Clarissa Pinkola Estes. Instrumentalizirana, podvrgnuta procesima koje sam pomenula na početku ovog teksta, žena uskraćena na pravo vlastite subjekcije, gubi kontrolu i sposobnost da živi slobodno i osjeća se lagodno i srećno u svojoj koži. Društveni mehanizmi upereni protiv našeg tijela koji nas drže u submisivnom statusu pitanje su patrijarhalnih standarda kojima se „proizvodi armija žena u stalnom grču“ (C. P. Estes). Kako bi prevazišla pritisak koji je prati od puberteta, svakoj ženi, Cara daje snagu i moć da iznađe sposobnost da uživa u svom tijelu onakvom kakvo ono jeste – što znači, da treba da pobijedi strah i bol izazvanu negativnim komentarima, stereotipima, etiketiranjima. Neobrijana tri godine, Anam Cara je živi dokument, svjedočanstvo kako „tjelesni simbolizam zrcali socijalno iskustvo“ kako to sjajno kaže Mary Douglas u studiji „Čisto i opasno“. Zagovarajući takvu tezu prelazimo u dimenziju propitivanja binarnih opozicija, granica (humanog-animalnog, djetinjeg-odraslog, muškog-ženskog, ljudskog-mašine, zdravlja-bolesti) i opasnog, s aspekta psihologije, sociologije i kulture.

Psihologija, sociologija, kultura

Performans Anam Care pred kamerama otkriva njena različita stanja uma; njene feminine i zavodničke poze s dozom prefinjene erotike su krajnje kompletirane ranjivim stanjem duha i izloženosti društvenim kritikama, ali i osnažujućim potezima kojima se slavi žensko tijelo u zanosu prirode, slobodno, samovoljeno i autonomno. Filmski put prihvatanja ženskog tijela u prirodnom stanju i okruženju ne samo da je poziv na dijalog i uvođenje stvarne slike žene u javni prostor, prije svega to je odluka da se krene putem kojim žene idu rjeđe ili skoro nikako. U oštroj opoziciji naspram ideala „glatke i perfektne kože“, isklesanog tijela tačno određenih proporcija, čvrstih grudi, zategnutog i mejkapiranog lica, zdrave kose, dijeta, vježbi, uklanjanja dlaka, estetskih operacija, barbizacije žene otkrivaju pozadinski, ali itekako krucijalni ideološki razlozi submisije žene – perverznost industrije ljepote iskazane kroz modu (magazini, reklame) ali i pornografiju.

Postiđene biologijom naših tijela, dakle našim dalakama žene su prisilno uvučene u zamku kapitalizma i konzumerizma, primorane da zarad društvenih standarda troše (u društvenoj i tržišnoj potplaćenosti i neprivilegiranosti) novac na brijače, epilatore, trake, kreme za uklanjanje dlaka, lasere, operacije, ali i svoje vrijeme.

Dokaz ovome je procjena da 99% žena uklanja dlake (studija načinjena u SAD-u), ali i procjene koje potvrđuju da će se do 2020 godine na svijetu u ovoj industriji, plaćanja roze poreza, konkretno za uklanjanje dlaka utrošiti nevjerovatnih 1,3 milijarde dolara. Žene su zavedene vizijom glatkoće, tim zavjetom starim oko stotinjak godina u modnom smislu, čiji istorijat možemo pratiti još od staroegipatske civilizacije (ukljanjanje dlaka iz religijskih razloga) starorimske (uklanjanje dlaka kao simbol višeg klasnog statusa) ili srednjevjekovnih (kao sinonim za modu, uklanjanje dlaka lica i sl.) su upućene i u sprezi sa zapadnjačkim kulturološkim i civilizacijskim obrascem koji se uzdiže u ubitačnoj sumanutosti da su „dlake na ženskom tijelu tabu“ (Smelik 2015, 235). Jednom odbijena i tabuizirana dlaka, „može biti lako uklonjena“ (Smelik 2015, 239). Svi ovi vanjski faktori utiču na otkrivanje i razvijanje dubljih motiva za uklanjanje dlaka.

Vratimo se na biološku i psihološku ravan. Prepravljanje ženskog tijela izazvano sistematskim uticajima industrije ljepote i patrijarhalnim normama je opovrgnuto ovim filmskim bodljikavim subjektom. Uprkos tabuizaciji i stigmi rediteljka je uspjela da uhvati metafizičku suštinu Carine pjesme, tok i oscilacije između nadnaravne snage i ranjive nesigurnosti. Stihove i krajnje iskren govor, Plumb je popratila scenama ogoljenog tijela njene žene subjekta, inkorporirane i u saglasju sa prirodom. Njena junakinja, izazvana u djetinjstvu sa samo osam godina, prezrena od strane „tipa“ i njegovog gadljivog pogleda na njeno prirodno stanje dobro zapamćeno, propituje odnose čistote, stida, krivnje prema ženi i njenom tijelu. Optički priču o odbijanju i prezrenosti prate kadrovi kaktusa kao metafore straha, zaziranja ali i otpora prema dodiru.

Žene žive upregnute u poredak u koji kako bi rekla Mary Douglas, prezire prljavo i zazire od opasnosti nepoznatoga. Pomenuto gađenje na dlake u smislu abjekcije označava nesigurnu i nestabilnu granicu između unutar i izvan tijela, narušiteljskog faktora prema identitetu, sistemu, poretku jer se „ne poštuju granice, pozicije, pravila“ (Kristeva 1982, 4). Rediteljka i pjesnikinja u filmu su prevazišle sve granice: psihološkog (stid, krivnju), tjelesnog (u biološkom smislu, estetskom, erotskom), normiranog (zašto je muškarcu dozvoljeno da ima dlake, a ženi ne – gdje je validiranje mog postojanja), binarnog (u smjeru osvajanja javnog prostora i izlazak i sfere crnog kontineta, zastrašujućeg i privatnog). Fenomenalan potez koji prožima film je konfrontiranje i osvajanje prostora – to se postiže ukrštanjem ženske forme i egzistencije sa njenom privatnom sferom (scene kad je ogoljena i erotizovana u kadi) i dvojakog izlaska u javni prostor (poziranjem za akt i stopljenošću sa prirodom, oceanom, drvećem, simboličkim kaktusima, sunčevom svjetlosti etc). Korištenje prirode kao njenog svojstvenog ambijenta je i u funkciji prepetuiranja efekata oslobođenja.

Institucionalizovani diskurs i kulturalne prakse u fukoovskom smislu prozivodnje sebstva (Anneke Smelik) obezbjeđuju kontrolu, nasilje, nadziranje, mijenjanje i usavršavanje tijela. Zapravo, moramo priznati da je žensko tijelo u prvom redu okpolila pomjerena retorika muškarca u zanimljivoj sprezi sa praksama higijene, čistoće (kako Imogen Bristow sjajno primjećuje da su dlake i čistoća povezani sa menstrualnom krvi koja se smatra nečistom, otrovnim produktom tijala) naspram koje stoji opresija prljavog, neurednog, lošeg mirisa, odbojnog, nečistog i opasnog u kojeg je investirana „moć i opasnost“ (Douglas 2001, 149). S druge strane, uperen trend protiv žena model porno-glumice i otkrivanja tijela u bliskoj vezi je sa pružanjem oralnog seksualnog zadovoljstva, ukoliko ne ispune zahtjeve uklanjanja dlaka, ženama će biti uskraćeno pravo na ispunjenje seksualnog zadovoljstva kao ljudskim bićima. Pluralni ženski spolni ograni (Luce Irigaray), filtrirani frojdovštinom (zakrivanjem i strahom od) i pronografijom (igrom između većeg i žustrijeg prikazivanja golog tijela kao objekta seksualnog interesa) su uokvireni još jednim modelom – prozvodnjom efekta dječijeg tijela – pokornog, infantilnog, mladolikog, bez prava na odlučivanje.

Film nam postavlja i pitanje ženskog prava na izbor. Nedostatak izbora i odluke, raspolaganja sa vlastitim tijelom prikazan je preklopljenim i podređenim tijelom – među kaktusima (prirodom) koji stoje uspravno. Ova simbolička pobjeda društva i kulture nad ženom i njenim tijelom, zbilja je samo trenutak, opoziv savjesti, jer žena kako je predstavljaju Cara i Plumb može, smije i mora biti u svom prirodnom stanju. Nasuprot ove pobijeđenosti stoje dlakave noge naše junakinje koje dobijaju glas i kadrirana je žena, subjekt svojih izbora u svečanoj odjeći koja slavi sebe, svoje naslijeđe i ženski arhetip, kulturalno drugačiji, onaj afirmirajući kroz boginju i božanstveno. Cara je sada u stanju povezanosti sa sebstvom, kao podsjećaj na boginju Baubo, nasmijana, erotična, lascivna i vitalna.

U ovim preslojavanjima i osciliranjima između snage i sumnje dva detalja su od izuzetne važnosti. Pitanje bola i pitanje poziranja. Bol uzrokovana skidanjem i odstranjivanjem dlaka (a da ne pominjemo iritacije, rane, urasle dlake i sl.) vizualno rasterećenu i sačuvanu prati pokret rukama junakinje filma pjesnikinje Anam Cara u rascvjetavanju, simbolički možemo shvatiti kao mjesto bola iz kojeg se rađa cvijet, i označava pokret ka promjenama. Drugi detalj je već pomenuto ogoljeno poziranje, koje zadobija sasvim drugačiji smisao, osim onog kulturološki seksističkog vulgarnog, akt u ovom filmu i na ovaj način je prije svega pitanje izloženosti javnosti, izloženosti prirodnog tijela opservacijama, percepcijama, kritikama ali i reprodukciji.

Izloženost i ranjivost su pojačane tokom ljetnog perioda, i u tom smislu u filmu nastupa izvjestan zaokret. Cara se plaši ljeta i izloženosti svoga tijela podsmijehu, dobacivanjima, stigmatizaciji. Ali uključenjem gledateljke i uvlačenjem konačnim u priču o autonomiji i hrabrosti, tim sad već „podržavateljkama dlakave emancipacije“, junakinja se zahvaljuje kompletno ogoljena i svoja pred očima javnosti u silini prihvatanja svog tijela, svog izbora i slobode. Kraj filma kojeg je Julia Jarvis determinisala kao film - odu ženskoj dlakavosti potvrđuje jedini ispravan stav u borbi protiv zamki kulture, psihologije, patrijarhata, industrije, tradicije, društvenih normi, mazohizma, submisije snažno afirmira žensko pravo da žena izgleda i živi kako hoće. Pobjednički osmjeh tako postaje simbol snage, pobjede, okrenutosti ka sebi, slobode, autonomije, potrage u svome tijelu izvora sreće i okrenutosti ka pravoj sebi.

LITERATURA

1. Basow A. Susan „The Hairless Ideal: Women and Their Body Hair“. Psychology of Women Quarterly 15 (1), 1991, 83-96
2. Bristow Imogen „Pubic hair as Feminist Playground“ (13.3.2019. Web: https://www.mxogyny.com/health-sexuality/pubic-hair-as-a-feminist-playground)
3. Daglas Meri 2001. „Čisto i opasno (Analiza pojmova prljavštine i tabua)“ Beograd: Biblioteka XX vek
4. Donovan Franceska „Woman Who Hasn’t Shaved For Three Years Shares Thoughts On ‘A Prickly Subject’“ (13.3.2019. Web: https://www.unilad.co.uk/featured/woman-hasnt-shaved-prickly-subject/)
5. Foucault M (1998) Discipline & Punish: The Birth of the Prison (trans. A. Sheridan), New York: Vintage books
6. Gros Elizabet (2005) „Promenjiva tela“ Beograd: Cventar za ženske studije
7. Irigaray Luce (1985) „This Sex Which Is Not One“ Ithaca: Cornell University Press
8. Jarvis-Knell Julia „Why female body hair is still a prickly subject“ (13.3.2019. Web: https://miista.com/blogs/miista/why-female-body-hair-is-still-a-prickly-subject)
9. Kristeva Julia (1982) „Powers of Horror: An Essay on Abjection“ New York: Columbia University Press
10. Lesnik-Oberstein Karin (ed) 2006. „The Last Taboo: Women and Body Hair“, Manchester and New York: Manchester University Press
11. Pinkola Estes Clarissa (2006) „Žene koje trče s vukovima“ Zagreb: Algoritam
12. Smelik Anneke „A close shave: The taboo on female body hair“ Critical Studies in Fashion & Beauty Volume 6(2), 2015, 233-251
13. Thompson Jessie „It's started when he pointed at my legs with disgust: watch artist Helen Plumbs take on the taboo of female body hair“ 9.3.2018. (13.3.2019. https://www.standard.co.uk/go/london/arts/it-started-when-he-pointed-at-my-legs-in-disgust-watch-artist-helen-plumbs-take-on-the-taboo-of-a3786261.html)

Merima Omeragić

[1] U bitci za dostizanje ideala, feministička kritika uklanjanja dlaka zbog društvene podređenosti je unaprijed izgubljena naspram potreba i fantazma da žene budu očerupane.