Lucidno
| Kao prvo, Deren je tako marljivo vodila bilješke o svojim aktivnostima i predavanjima vezanim za stvaranje filma, da je Kudlacek imala dosta materijala za rad. Ona je odlično iskoristila materijale, iako je nažalost izbačen privatni snimak Deren kako pjevuši svoju standardnu melodiju ,,Mean to Me'', koji samimao priliku čuti u filmu prikazanom 2002. godine. Pretpostavljam da je snimak morao ići zbog previsokog troška koji bi nastao otkupljivanjem autorskih prava na pjesmu. Ipak pored toga, film ima izvanrednu originalnu muziku za koju je zaslužan Džon Zorn.
Novac je uvijek predstavljao problem za Derenovu, iako je bila prvi reditelj koji je osvojio Guggenheim Fellowship grant. Umrla je od krvarenja na mozgu u 44oj godini, a jedan od njenih prijatelja tvrdi da je jedan od faktora mogao biti njena loša ishrana, pored uzimanja amfetamina i pravnog spora oko nasljedstva njenog dvadesetšestogodinjeg ljubavnika iz Japana koji je očigledno zloupotrijebio njen plahoviti temperament. Rođena Eleanora Derenkovskaja u Kijevu u godini ruske revolucije, imala je privilegovano djetinjstvo kao kćerka ruskih jevreja, oca psihijatra i majke koja se bavila muzikom. Kada je bila još dijete, porodica se preselila u Sirakuzu, u Njujorku, a svoje rane tinejdžerske godine provela je u švajcarskom internatu. Do završetka njenog formalnog obrazovanja, 1939 godine, već je bila boemska pjesnikinja i radila kao sekretarica. ,,Bila sam veoma siromašna pjesnikinja,'' čujemo kako govori u filmu, ,,jer sam razmišljala u slikama...[a] poezija je ulaganje napora u postavljanje [vizuelnog iskustva] u verbalni koncept. Kada sam uzela kameru u ruke, to je bilo poput povratka svome domu.'' U saradnji sa češkim stvaraocem eksperimentalnog filma, Aleksandrom Hamidom, napravila je svoj prvi film, Meshes of the Afternoon (1943) – seriju metaforičkih i metafizičkh autoportreta, koja je obilovala frojdovskim sadržajima kao bilo koja kasna pjesma Platove, s tim što je uglavnom pravljena u slavljeničkom duhu i bez samopreziranja karakterističnog za Platovu. Deren je posmatrala stvaranje ženskih autoportreta kao proces stalne metamorfoze – eksplicitno feministički poduhvat koji je na neki način upravo suprotan Silvijinim prestravljenim pojmljenjima identiteta. Očito, svijet nije bio sasvim spreman za takav senzibilitet; tadašnja dvojica najboljih američkih filmskih kritičara, |
Džejms Agii Mani Farbernisu bili njeni fanovi, dok veći dio zajednice čiji je ona bila dio – uključujući plesače, koreografe, muzičare, kompozitore, i druge reditelje – je ohrabrivao i podržavao je. Ova skupina ljudi je sjajno oživljena u dokumentarcu, koji nam pruža mogućnost da je upoznamo istovremeno i kao osobu i kao umjetnicu, a to radi bolje od svih odličnih knjiga o njoj, uključujući i dva toma knjige The Legend of Maya Deren – masivne, kolektivno napisane biografije i kompilacije koja je bila u procesu nastajanja još od '80ih godina – i nedavna zbirka Maya Deren and the American Avant-Garde. Kao razdražljivi narcis i senzualista i kao začetnica hipi načina oblačenja i žamora nju ejdža, Deren djeluje kao otjelotvorenje svih klišeeva boemskog Menhetna 40ih i 50ih godina u jednoj jungovskoj zbrci. Ipak, velelepna moć njene harizme se ogleda u riječima njenih prijatelja, koji je opisuju sa takvom nježnjošću i strašću čak i kada je se prisjećaju sa ogorčenjem, da nešto sasvim samo njeno se rađa iz preklapajućih arhetipa koje je usvajala.
Ako je mit Plat djelo njenog pisanja – uvećano njenim samoubistvom i dubinama depresije istraživane u njenim djelima – mit Deren je proizvod stalne bujice evoluirajućeg samodefinisanja. Ove definicije se ne mogu ograničiti samo na njene filmove, iako ti filmovi pružaju idealne okolnosti za njih. Autorka biografije Maya Deren and the American Avant-Garde, Džejn Brakedž Vodening piše sljedeće o Derenovoj: ,,Na Haitiju, ona je bila ispunjena. Naučila je o vudu-u, religiji šamanske moći, a ova religija se zasnivala na plesu. A kada je ona plesala na Haitiju, bila je zaposjednuta od strane vudu bogova i imala je moć nad muškarcima. I tako je ona postala sveštenica sa crvenom kosom razbarušenom preko čitave glave poput varnica, i na taj način je nosila kosu do kraja svg života.'' Ovo može zvučiti kao da pripada opusu Sesila B De Mila ili u Metropolisu Frica Langa, ali zaista sugeriše kakav je efekat imala Derenova na druge. Tužno je što je Platova jedino posthumno mogla vršiti tu vrstu uticaja, što je čini van domašaja svih biografskih filmova. Jonathan Rosenabum |
