Dobili smo sliku domaćice, koja sa maskom vesele i ispunjene majke ispraća djecu i muža na paradu, na koju bi ona rado išla da ima vremena (ali neko mora ostati doma da pere suđe, pegla, očisti haos). Nakon tog meteža, ona odjednom ostaje sama, u miru i tišini. Sama sa sobom. Ne zna odakle da krene sa čišćenjem (od stola umazanog paradajznim špagetama, razbacane robe, umrljanog poda ili tone suđa u sudoperi?). Gledajući sve to s nevjericom i panikom, slučajno joj pogled zastane u ogledalu, kada ona ugleda sebe: lijepu ženu, ali umornu, zapuštenu u masnim, flekavim dronjcima, oronulu od tolikog rada, frustriranu, tužnu, nesrećnu, mrtvu. I u tom trenutku se sjedinjuju Antoniettin i gledateljski (makar moj) pogled, u trenutku preispitivanja sopstvenog života.

Šta sve ovo znači, kakvog smisla ima ako sam zaboravila, izgubila sebe? Upravo u tom trenutku, kako to biva obično u životu, dešava se presudan (kako ćemo kasnije shvatiti) događaj u njenom životu, kada, opet "njenom nepažnjom", izlijeće papagaj iz kaveza i poleti na drugi kraj zgrade. Što je vodi do novog, rijetkog u njenom životu, poznanstva i neobičnog susreta. Ptica je vodi u stan njenog komšije, kojeg do tada nije poznavala, ali o kome se "svašta šuška, usamljenik i čudak". Gabriele mu je ime. Tumači ga Marcello Mastroianni.

Nakon niza svedeno-komičnih, (nikako urnebesnih) scena prepirki, svađa, međusobnih peckanja i provokacija - Scola potpisuje kao saradnike u scenariju Maurizia Constanzoa i Ruggera Macarija – slijedi njihov zajednički trenutak premora (fizičkog i mentalnog), međusobnog povjeravanja i suočavanja sa samim sobom – trenutak istine. Antonietta osjeća erotsku privlačnost, mami Gabrielea, zavodi ga, osjeća se opet živom, življom nego ikada, misli da je on sve što joj treba – sada i zauvijek. {niftybox background=#afdeb2, width=360px} Ljubi ga, ali on ne reaguje. Samo izjavljuje suvo i nervozno: "Nisam ni suprug, ni vojnik, ni otac". Ona ispočetka ne razumije (kako njenu erotsku raskoš može neko odbiti?). Približavaju se i udaljavaju. Zavode se i odbijaju. Igraju se žmurke između raširenog veša i čaršava – ovaj izlazak iz zgrade, ograničenog enterijera označava i trenutak istine i njihov ulazak u same sebe. Igraju se vidljivog i nevidljivog, onog što se smije pokazati i što ostaje skriveno u nehumanom društvU.{/niftybox}

Igraju se vidljivog i nevidljivog, onog što se smije pokazati i što ostaje skriveno u nehumanom društvu

Sve što napišem sada neće prenijeti erotski naboj i želju koji se vidi i osjeća na ekranu, koji stvaraju dvoje glumaca – Sophia Loren i Marcello Mastroianni – zajedno u ulogama, nikad udaljenijim od njihovih javnih života i zvjezdanog statusa. Čini mi se da je sekvenca nezamisliva bez ovo dvoje sjajnih glumaca, u tom trenutku na vrhuncu slave (Loren je već dobila Oskara za Dvije žene), koji pletu, uz pomoć maestra Scole, neuhvatljivu i savršeno iluzornu mrežu erotske igre i osjećanja očaja. Potpuno je drugačija (manje bolna?) ova igra o apsurdu fašizma bez direktnog vizuelnog i simboličkog ekscesa, prisutna kod drugog maestralnog režisera Pier Paola Pasonija i njegovog remek-djela Salo ili 120 dana Sodome (1975).

Kako saznajemo zajedno sa protagonistima, Gabriele je radio-novinar, koji je upravo, uprkos svojoj briljantnoj profesionalnosti, izgubio posao zato što je homoseksualac, a homoseksualcima nema mjesta u fašizmu. Razočaran, na ivici je suicida, želi se oprostiti sa svima iz svog života i otići nepovratno. Međutim, susret sa Antoniettom, vraća mu nadu i vjeru u, uprkos svemu, u postojanje ljudskosti usred fašističkog apsurda. Iako vode ljubav, oboje ostaju ono što jesu. Ona se vraća mačističkom suprugu, on nastavlja da živi.

{niftybox background=#afdeb2, width=360px} Susret nije slučajan. Oboje su bili potrebni jedno drugom. Našla su se dva autsajdera, usamljenika, očajnika (svako na svoj način), na ivici suicida, usred fašističke pomame. Ali oni ostaju to što jesu. Ona ga razumije, iako ne mijenja svoju fašističku ideologiju (dok gleda svoje albume sa natpisima i fotografijama koje slave Ducea). Scola je vjeran ovdje svom (romantičnom) realizmu, gdje, kao u životu, rijetko može biti happyenda ili nagle promjene ličnosti. Ali više nikada neće biti isti. Pitanje da li je ovaj trenutak sreće dovoljan za cijeli život, Scola ostavlja otvoreno publici.{/niftybox}

Moćan, snažan, rezonantan, zahvaljući briljantno vođenom narativu – i verbalnom i vizuelnom – gdje se sve izgovorilo ali ništa nije dorečeno, ovaj film je, rijetko uspješna u savršenom estetskom i ideološkom smislu, jedna od najefikasnijih osuda fašizma i patrijarhata. Remek-djelo. Dragulj, koji se mora pogledati, posebno danas.

Maja Bogojević