Ljudsko tijelo, prema Simone de Beauvoir nije samo pol i/ili samo rod, kao što ne postoji jasna razlika između prirode i kulture. Ljudsko tijelo je i jedno i drugo, ono je situirano između skupa pojedinačnih situacija. Biološke datosti po sebi su beznačajne. Pretpostavka binarne predodređenosti polova je ono što ih obilježava i uvodi u sferu značenja. Zato je tijelo situacija koja je sastavni dio neke druge situacije.

Sartre piše u Biću i ništavilu da su sva ljudska bića uvijek situirana – en situation. Moja klasa, moje mjesto, moja rasa, moja nacionalnost, moje tijelo, moja prošlost, moja pozicija, i moj odnos sa drugima su sve različite situacije. Odnosno „nečija situacija uključuje sve one aspekte nečije egzistencije koje pojedinac nije birao, kao što su uslovi rođenja (mjesto, vrijeme, porodica) ili specifični uslovi nečijeg otjelotvorenja (...). Ljudska sloboda, prema egzistencijalistima, se jedino ostvaruje u odnosu prema situaciji" . Ne postoji situacija bez slobode niti postoji sloboda bez situacije. Ja se uvijek nalazim u nekoj situaciji koju nijesam birala. Ja sam u određenom tijelu koje nijesam birala. Rođena sam u svijetu koji nijesam birala. Situacija je polazišna tačka odakle stvaram svoje projekte, na putu ka oslobođenju .

Ipak, nemaju svi projekti jednaku vrijednost. Određeni projekti, i.e. oni koji ne zahtijevaju napuštanje privatne sfere kako bi pristupili svijetu, alocirani su u imanenciji . Ako žena nema pristup svijetu, njeni projekti se obesmišljavaju, a njena sloboda ostaje neosvojena. To je pozadina zahtjeva Simone de Beauvoir za temeljnim društvenim, ekonomskim i etičkim promjenama postojećih socijalnih formacija. Korijen svakog zla čuči u specifičnoj kolektivnoj situaciji u kojoj zahtjevi i akcije ljudskog bića ostaju nemoćni i neispunjeni, prije svega ne-prepoznati.

Tijelo žene jedan je od suštinskih, konstitutivnih elemenata njene situacije u svijetu. Ono je njen pogled na svijet, ali i ograničavajući faktor njenih projekata. Budući da je, kako Moser interpretira, tijelo instrument našeg pristupa svijetu, on se različito prikazuje u zavisnosti od toga kako mu (iz koje situacije) prilazimo. Tijelo je početna tačka iz koje pristupam svijetu i prva skica mojih projekata.

Patrijarhalne socijalne formacije koriste tjelesne predispozicije žene kako bi iz njih crpili psihološka značenja. U tome je i dvoličnost biološkog determinizma kao manipulativnog sredstva za ograničavanje ženske situacije. Kada fiziološki podatak (npr. maskularna inferiornost) poprimi jedan smisao, on se odmah javlja kao zavistan od čitavog jednog konteksta. Još jednom, činjenica fizičke slabosti žene u odnosu na muškarca nema nikakav značaj po sebi, a kamo li ontološko utemeljenje. Štaviše, slabost se otkriva samo u svjetlu ciljeva koje čovjek sebi postavlja, instrumenata kojima raspolaže i zakona koje sebi nameće .

U preovlađujućim društvenim odnosima, biologija može biti korisno sredstvo za razumijevanju žene, jer njeno tijelo ostaje jedan od glavnih elemenata njenog statusa u svijetu. Ono što Beauvoir odbija da prihvati je da biološke datosti obezbjeđuju neizbježan i fiksiran identitet i nepromjenjivu sudbinu. Tu je temelj egzistencijalističkog odbacivanja esencijalističkog determinizma u korist feminističkih tvrdnji: kao svako ljudsko biće, žena je ono što od sebe stvori. Njena početna situacija je bitno otežavajuća u odnosu na situaciju muškaraca, ali ona ima dovoljno snage da izabere što će od nje postati. Ženstvenost nije prirodno stanje . Moderna žena bira svoju situaciju.

2.2. Istorijska perspektiva
Svi geniji koji se rode kao žene, izgubljeni su za svijet.
(Stendal)

Egzistencijalistička perspektiva (prethodno raščlanjena na ključne koncepte) obezbijedila je adekvatne analitičke jedinice za upoznavanje sa prepredenim osvajanjem supremacije muškaraca, još od vremena primitivnih hordi. Od najranijeg doba žena je pozicionirana kao ne-bitno samim isključivanjem iz situacija u kojima je učešće značilo prevazilaženje postojećeg (transcedenciju imanentnosti) u korist viših ciljeva. Osvajajući slobodu, muškarac se potvrđivao kao aktivan princip dok je žena bila svedena na svoju reproduktivnu ulogu – malaksala, rob vrste, bila je čvrsto vezana za tijelo, kao životinja – ženka. „Cilj čovjeka nije da se u vremenu ponavlja, nego da vlada trenutkom i da kuje budućnost. Stvarajući vrijednosti, muška aktivnost je izgradila i samu egzistenciju kao vrijednost. Pobijedila je konfuzne sile života. Potčinila je Prirodu i Ženu" . I te privilegije se nikad nije odrekla. Prateći nit istorijskog napretka čovječanstva, ne može se reći da je položaj žene bio jednako evolutivan. Muškarci dugo vremena ženu neće prihvatiti kao ličnost, sabiće, Mitsein, iz prostog razloga jer ona nije učestvovala u njihovom načinu rada i razmišljanja. Štaviše ostaje umističena u prirodnom, htonskom, daimonskom , neobuzdanom, strahovitom. Njegova je volja pretvorila žensku „nesposobnost" u prokletstvo. Drugo je dobilo oblik materije, nereda, negacije, prijetnje, to je bila „Pandora koja je razbuktala sva zla od kojih pati čovječanstvo" .

Uz manja odstupanja (pojave hetera u Grčkoj, bajadera u Indiji, almi u Egiptu ili povoljnog položaja žena – matrona – u periodu dekandencije u Rimu) Beauvoir upozorava da je žena uglavnom bila svedena na ćutanje, mrak ili polutamu svog doma. Ako je i ostvarivala određenu autonomiju (što u ovom kontekstu zvuči prilično groteskno, ako ne i tragično), ona je to činila u granicama svoga doma.

Ali, isto kao što je za afirmaciju Dobra potrebno iskušenje u Zlu (vječita opozicija koja dublji smisao dobija širenjem Hrišćanstva), tako je žena potrebna muškarcu. On, iz sebičnih razloga, mora da je integriše u društvo: ukoliko se pokori poretku koji su muškarci stvorili, biće očišćena od svoje urođene prljavštine. Zato će Hrišćanstvo, uprkos svojoj mržnji prema čulnom, često dovođenim u vezu sa idejom žene, poštovati posvećenu djevicu i čednu i pokornu suprugu – legitimisane slike žene. U Starom i Novom zavjetu jasno se nalaže: „Muškarac nije sazdan od žene, već žena od muškarca; muškarac nije stvoren radi žene, već žena radi muškarca" . Eva je Adama navela na grijeh, ne on nju, stoga je pravedno da primi za gospodara onoga koga navede na grijeh, viče Sveti Ambrozije. Celibat sveštenika označio je potrebu još većeg uzmicanja od žena, đavoljevih iskušenica. Italijanska renesansa bila je plodno tlo za razvoj specifičnih ličnosti. Većina žena koje su svojim angažovanjem bile prepoznate kao snažne individualke su, u stvari, kurtizane. One su slobodu svog stila života upotpunile slobodom duha i bivajući ekonomski osigurane kroz praktikovanje svog zanata, uživale su snishodljivo divljenje i poštovanje muškaraca. „Štitile su umjetnost, interesovale se za književnost, filozofiju, a često su i same pisale ili slikale".

Dakle, uprkos slobodarskoj viziji XVIII vijeka, porodični moral ostaje netaknut. Muž je onaj koji vlada, žena izvršava a djeca slušaju. Razvod je zabranjen. I dalje, Beauvoir citira Bonalda, francuskog filozofa i političara, žene pripadaju porodici a ne političkom društvu, njih je priroda stvorila za domaće poslove a ne za javne funkcije . Ogist Kont, po mnogima utemeljivač moderne sociološke misli, upozorava da je ženskost vrsta produženog djetinjstva te da se biološka infantilnost žena iskazuje kroz njihovu intelektualnu slabost . Udes žene i njena jedina slava je da učini da burnije zakuca srce muškarca, zakliktaće Balzac .

Pojavom industrijalizacije snaži prepoznatljivost radničke klase. Parna mašina i nastanak pokretne svojine, degradirali su značaj zemljišne svojine, oblikovali novu klasu, i uključili ženu u proizvodni rad. Utopijski socijalizam izvlači, uslovno rečeno, ženu iz privatne sfere i zagovara tvrđenje prema kome ženama treba ukinuti ropski položaj jer su one, jednako kao i muškarci, ljudska bića. „Nažalost ta razumna teza nije bila i najuticajnija u tom učenju. Ono veliča ženu u ime njene ženskosti, što je najsigurniji put da joj se učini loša usluga" .Ni sensimonovski misticizam u ženi ne cijeni njenu ličnost, već njenu ljubavnu funkciju .

Nesporno je da se žena, bivajući uključena u proizvodnju, počinje ostvarivati kao ekonomski subjekat. Ona je, piše Beauvoir, upravo kroz rad stekla dostojanstvo ljudskog bića, i to je bila veoma mučna i teško izvojevana pobjeda . U međuvremenu, feministički zahtjevi za ostvarivanjem građanskih prava, aktuelni tokom XIX vijeka, dobijaju sve više na značaju. Pružajući sveobuhvatan pregled događaja značajnih u tom kontekstu, Simone de Beauvoir navodi dio iz Izvještaja francuskog Senata sačinjen tridesetih godina XX vijeka, koji na pretenciozan, maliciozan i krajnje beskurpulozan način objedinjuje antifeminističke argumente, upotrebljivane tokom pola vijeka, protiv emancipatorskih zahtjeva feministkinja Prvog talasa. Smatrajući ga krajnje informativnim (u pogledu važećih aksioloških struktura patrijarhata tog doba), edukativnim (u odnosu na poziciju žene) i interesantnim (zbog njegove apsurdnosti), citiram sljedeće:

„Na prvom mjestu dolaze ovakvi laskavi argumenti: suviše volimo ženu da bismo joj dopustili da glasa; na prudonovski način veliča se „prava žena" koja prihvata dilemu „kurtizana ili domaćica"; žena bi glasanjem izgubila svoj šarm; ona je na pijedestalu sa kojeg ne silazi; postavši birač, ona sve gubi a ništa ne dobija; njoj nije potreban birački listić da bi vladala muškarcima itd. Interes porodice ističe se za veoma ozbiljnu prepreku; mjesto žene je u kući; političke diskusije dovele bi do nesloge među supružnicima. [...] glasati je dužnost, ne pravo. Žene toga nijesu dostojne. One su manje inteligentne i manje obrazovane od muškaraca. Ako bi one glasale, muškarci bi se feminizirali. One nemaju politički odgoj. Glasale bi prema naređenju muža. Ako žele da budu slobodne neka se najprije oslobode svojih krojačica. I najzad, ovaj izvanredno glup argument: u Francuskoj ima više žena nego muškaraca" .

Kroz kratak istorijski pogled na položaj žene, ostajem na liniji zaključaka Simone de Beauvoir da su istoriju žena stvarali muškarci. Ako su uspijevale da izvrše pritisak, to je samo zato što su im to oni dozvoljavali: uspjeh jedne Olimpie de Gouge (koja je giljotinirana), Christine de Pizan ili Mery Wollstonecraft umnogome je nastao zahvaljujući spremnosti muškaraca da ih čuju. Udata žena imala je svoje legitimno mjesto u društvu bez ikakvih prava. Heroine kao Jovanka Orleanka ili Flora Tristan, iako svijetli primjeri istorije žena, tek su manje važne sjenke istorije čovječanstva, one se nalaze po njenoj strani. Preživjeli oblici zloupotrebe mitova o ženi kao Drugom, do danas određuju njen položaj. Ako su joj otvorena vrata „fabrika, kancelarija, fakulteta, i dalje vlada mišljenje da je za nju brak najčasnija karijera (...)" .

Tradicija i običaji i dalje postavljaju dvostruke standarde moralnog ponašanja za žene i muškarce, što ću pokazati da je naročit slučaj u crnogorskom društvu. „Zašto mit o Pepeljugi ne bi sačuvao svu svoju vrijednost? Mladu djevojku još sve podstiče da od „šarmantnog princa" očekuje bogatstvo i sreću, prije nego da sama okusi teškoće i neizvjesnost prirode" .

Na kraju, svo obrazovanje žene usmjereno je ka tome da od djevojčice napravi ženstvenu ženku. Njeno vaspitanje je u znaku što bolje udaje, prije nego kvalitetnijeg ličnog razvoja. Brak je izvor mnogih prednosti, prije svega obezbjeđuje stabilnost i vidljivost u društvu. Nerijetko je manje temeljno obrazovana i predana profesionalnom pozivu budući da su njeni napori upereni ka pronalaženju svog muškaraca, preko kojeg će se poništiti i ponovo potvrditi ovaploćujući njegovu egzistenciju. Poteškoće uzrokovane društveno – ekonomskim okolnostima (iznalaženja ravnoteže između njene reproduktivne funkcije i učešća u produktivnom radu), ekonomska premoć muškaraca (bolja plaćenost za isti rad) i prestiž koji dobijabrakom, snaže njenu potrebu da bude za drugog, da se dopadne muškarcu.

Stoga je bivanje za muškarca jedna od ključnih postavki ženske situacije, njenog stvarnog položaja. Sad više ne govorim u prošlom vremenu, već na temelju istorije žalosnoj perspektivi statusa quo.

Iz razloga što vrijednost žene postavljaju muškarci, što u tom svijetu ona sebe ne saznaje posredstvom zahtjeva koje kao ljudsko biće ima, već postaje onakva kakva postoji za muškarce, u narednim redovima pružiću kratak osvrt na mitove koji je odvajkada okružuju, temeljeći je u njenoj drugosti.