Mala Educacion
| "Sedmi Pečat"(The Seventh Seal 1957) je nastao u trenucima Bergmanove nagle svjesnosti o mogućnosti smrti u trenucima bolovanja. Ono što mu je poslužilo kao isnspiracija, opet je njegova unutrašnja igra demona koji upravljaju njegovim mislima i ponašanjem. Blizina nečega što je za njega bila nedovoljno istražena dimenzija, bila je inicijator dubokih razmišljanja o smrti kao drugačijoj strani života, o spasenju. Utvare koje su sastav njegove duše pojavljuju se uvijek danju, pod blještavom bijelom svjetlošću koja ih u potpunosti razotkriva. Oni nisu plod tame, oni žive svjetlom. Ova pomalo čudna indikacija demona suprotstavlja se tradicionalnim vjerovanjima da se najveći strahovi rađaju u tami, naprotiv, oni su ogoljeni i suprotstavljanje njima je neminovno. (Wild Strawberries 1957). Snovi su najveći izvor strahova na koje se budni pozivamo u trenucima slabosti, a onda, tako svjesni skupljamo stvari iz okoline i od njih stvaramo utisak. Te stvari se, prema Bergmanovom mišljenju, same nameću onima koji ih percipiraju i tako upamćene postaju izvor njihovog daljeg plasiranja kroz subjektivne doživljaje u okolinu. Dan i noć za njega su dvije realnosti koje se prepliću i u koje se mi utapamo u zavisnosti od naših unutrašnjih stanja. To često suprotstavljanje mraka i svjetla možemo primjetiti i u njegovim filmovima kao jedan od ključnih motiva koji opravdavaju sva ostala primjenjena kreativna sredstva. Sjenka više nije kreacija svjetla, ona dobija svoj psihološki karakter, uplovljava u sliku pred nama kao dio plesa nevidjlivih utvara koje u njoj postoje. Ona je oličenje njegovih snova, pretvarajući se u svjetlo ili tamu onoliko koliko je dovoljno da prepoznamo njenu transformaciju iz nevidljivog u očigledno. Tada osjetimo lutanja njegovog nevidljivog dvojnika koji tumara hodnicima naših misli da bi se vratio u sjenku koja jeste.
"Senka, koja nas uvek prati u stopu, ispoljava u isto vreme očiglednu eksteriornost dvojnika i njegovo svakodnevno i neprestano prisustvo" Mi smo samo samo svjetla koja tinjaju, dok se zraci ne istroše, onda i naše sjenke slabe, gube se u tami koja nas obuzima. Tada pripadamo njoj a tamo smo nevidjivi, i onda nas naše sjenke napuštaju i postaju dio te tame koja je njima i izgrađena. Demoni koji proganjaju Aleksandra možda djeluju zastrašujuće (Funny and Alexander) ali njegovo prihvatanje sopstvenih aveti smiruje i nas, kao da smo tek naučeni da na neki prizor pred nama reagujemo sa strahom ili prihvatanjem. Postupak režisera možda jeste upravo imao ovaj smisao - da nas navede da razumijemo prisustvo njegovih nevidljivih pratilaca, i da kao saučesnici reagujemo odobravanjem. "Moj brat i ja smo imali u našoj sobi jedan visok belo obojen orman. Često sam sanjao da otvaram taj orman. Iz njega ispada jedan nečuveno star, mrtav čovek." Za Bergmana je prisustvo ovih utvara uobičajen dio postojanja, pri čemu se osim identifikacije sa njima, upušta u borbu kojom ih obuzdava i zadržava u sebi. Za njega je pojam smrti bliskost koliko i život. Jer, smrt nije kraj, ona je dio života u nekim drugim oblicima, poput utvara koje nosi i koja će i on sam nekada postati. One su oblici naših nevidljivih dvojnika koje nosimo i čije prisustvo osjećamo u tim trenucima udvajanja svjetova u nama. "U tu osnovnu sliku samoga sebe čovek je projektovao sve svoje želje i strepnje, kao, uostalom, i svoje nevaljalstvo i dobrotu, svoje "nad-ja" i svoje "ja". Kako se razvijao, oslobađao i povećavao moralni dualizam dobra i zla, dvojnik je postajao nosilac čas dobra (anđeo čuvar) čas, njačešće svih zlih sila (fantom)." Karin (Through a Glass Darkly) ne može da ih kontroliše, ona im dozvoljava da joj oblikuju realnost, nije dovoljno jaka da ih obuzda, a oni, kao gladni vukovi kada osjete krv, jure njenu slabost i vuku je unutra, ka njima. Bergmanov postupak kojim nam implicira njihovo prisustvo je uvijek snažan i upečatljiv. Nit koja se provlači kroz njegovo životno djelo uvijek će sadržati ovu duhovnu, nevidljivu stranu koja se nalazi na granici između mašte i vjere, a izbija na površinu tek onda kad je postanemo svjesni, kroz nas, ka drugima, ali i nazad ka nama samima. Isak Borg (Wild Strawberries) je oličenje zrelog reagovanja na dugogodišnje prisustvo utvara u njemu. Snovi ih čine bližim, a na javi žive kroz njega, tražeći odogovor u nedovršenoj prošlosti koja je za njim. Bergman nam još jednom daje putokaz koji nam pretpostavlja odgovore, okreće nas prošlosti koja zapravo i jeste prava realnost. Sve što jesmo, i sada, dok dišemo, postaje prošlost, a ovim prelijepim podražavanjem koje nas na nju podsjeća, odajemo iskrenu počast njenoj veličini, jer izdržava sve ono što iko od nas jeste, i to što sebe pretvaramo u nju. Svjetlo je za Bergmana uvijek bilo izvor pojava ovih neočekivanih posjetilaca, i jedini ispravan put do otkrivanja njihove suštine. Kako sam kaže, i mjesečina je oblik svjetla koji sadrži inspiraciju, neku drugu realnost i filtriranu sadašnjicu otvorenu za ideje. Svjetlo, paradoksalno, i otkriva njegovu tamu, zapravo, ono je guta i, samim tim, sadrži u sebi. Prihvatajući njegov način predstavljanja svojih duševnih kreacija, otvaramo mogućnosti za upoznavanje svojih. Identifikacija je neminovna jer onda do izražaja dolazi preklapanje unutrašnjih svjetova, koje svojom subjektivnošću projektujemo, a onda smo svjesni međusobnih utvara kojim povezujemo naše dušu u toj veličanstvenoj igri koju nam priređuju, i kojom nas vode da budemo ono što jesmo. ... Ispred mene, na stolu se nalazi korpa sa jagodama. Ne znam ko ju je tu stavio i odakle jagode u ovo doba godine, ali osjećam da su tu sa razlogom. Posežem da uzmem jednu, uzimam je, posmatram je sa svih strana, primičem ustima, mogu da osjetim njen miris, tek je ubrana. Dodirujem je vrhovima usana a zatim stavljam u usta. Žvaćem je polako, njen sok se cijedi niz moju duplju, klizi ka grlu kao najljepši nektar koji sam probala. Uživam, želim još. Okrećem se ka stolu na kojem se nalazila korpa, ali sada je više nema, nestala je. Saginjem se, da provjerim da li je pala, nema je. |
Okrećem se svuda oko sebe, začuđena uopšte njenom pojavom, a sada razočarana nestankom. Sve oko mene je crvene boje, zidovi, plafon, pod, pa čak i stol na kojem su bile jagode. Opet sam izgubljena, ovo putovanje me uvijek izgubi pa iznova pronađe. Na stolu se pojavljuje mala crvena kutija, uzimam je.
... Nosioci duša "Kada sam bio dete, zamišljao sam dušu kao senovitog dimnoplavog zmaja koju lebdi kao ogromno krilato stvorenje, pola ptica, pola riba. Ali unutar u zmaju, sve je crveno" Film "Krici i šaputanja" (Cries and whispers 1972) predstavlja svojevrsnu kombinaciju različitih pristupa: životu, odnosima među ljudima, smrti, i prije svega, neuhvatljivoj duši, kojom i odiše cijela atmosfera filma. Bergman se odlučio za tehniku boje u filmu, upravo zbog inteziteta ovih sadržaja, za čije je isticanje neophodna varijacija simboličnih nijansi, kojima i obilježava upravo svoj način njihovog prihvatanja. Žene obučene u bijelo, naspram izrazito crvene pozadine, upečatljiv su prizor i ističu svoj kontrast naspram prostora u kojem se nalaze. Bergmanovo viđenje duše svakako kreće od ove djetinje pretpostavke da je ona crvene boje, i, na sličan način na koji i prihvata svoje unutrašnje demone, uči i nas da prihvatimo i ovu njegovu subjektivnu predstavu. Tri žene u bijelom isčekuju smrt četvrte žene, pružajuju nam mogućnost jedne vrste afektivnog učestvovanja u razvijanju takve atmosfere, pri čemu se identifikujemo sa različitim temama koje sa nama dijele, uočavajući pažljivo odabrane karakterne crte koje je Bergman vješto dodijelio svakoj od njih. Njegova duša se osjeća upravo ovdje, u filmu, najboljem načinu na koji nam je on može predstaviti. Ona, tako, ima oblik i učimo da je prepoznajemo u ovakvim bergmanovskim pristupima svemu što nas okružuje. On zaista ima način da nas uvuče u sebe, toliko da se prepustimo toj njegovoj nevidljivoj dimenziji, na čijem pragu ostajemo da posmatramo put kojim njegova duša ide. Film "Krici i šaputanja" nosi u sebi težinu koju svakako osjećamo, predočenu Bergmanovim predstavljanjem jedne prirodno teške atmosfere – isčekivanja smrti. Preplitanja različitih pokretačkih, ranije pomenutih motiva, ovdje dolazi do izražaja kao svođenje na jedan trenutak – prepuštanja života svjetlosti koja će ga voditi putem demona koji ga preuzimaju. Ovdje smrt ne dolazi kao suparnik u šahu (The Seventh Seal), niti se javlja kao avet bez lica (Wild strawberries), već se poput upornog pratioca, ukazuje stalno i opominje da je vrijeme da nastupi. Atmosfera se može uporediti sa onom u filmu "Saraband" (Saraband) jer je fokus pažnje usmjeren na samo taj jedan trenutak, koji, sve okolnosti njemu naklonjene, guši samo spoznajom da je blizu. Bergman viđenje smrti umotava u unutrašnje subjektivne predstave života, i tako obloženu sa svih strana pruža na uvid, nama, posmatračima tog novog momenta koji nastaje nakon života. Imam utisak da ističe važnost života u obliku pripreme za smrt koja slijedi. Sve podređuje njenoj snazi jer, kao što se prošlost gradi nama koji smo "sada", tako i smrt isčekuje nas koji ćemo biti. "Smrt je kao noć: ona oslobađa senke; mrtvi nemaju senku, oni su sami senke: tako ih i nazivaju." "Kozmičko bogatstvo unutrašnjeg života... Na drugoj strani, unutrašnje bogatstvo kozmičkog života je baš to rascvetavanje duše... Film ima svoju kartoteku pejzaža, obrazaca duše, svoje eksterijere koji odgovaraju mnogobrojnim unutrašnjim skalama." Bergman svojim "pejzažima" otkriva širinu svoje duše. Ostrvo Faro koje je bilo njegov dom u poslednjim godinama života, savršena je prirodna paralela njegovoj duši. Koristio je prirodu ostrva, sa kojom je identifikovao njene djelove, kroz razne filmove (The Seventh Seal, Persona, Wild Strawberries...). A kako izgleda naša duša? Nije li to najintimnije pitanje koje nam neko može postaviti? Traži se otkrovenje svega onoga što jesmo i od čega smo satkani, onoga što je samo nama znano. I onda, kada postanemo svjesni da smo svi upravo samo nosioci naših duša, tada se mirimo sa činjenicom da one vode naše bivstvo putevima kojim se kreće. Ona je ja, ja se njom upravljam, ona je čuvar svih mojih stanja, jer je ona sva moja stanja. U snovima postojimo u nekom drugom obliku, san je stanje odsutnosti ali u prisutnosti, duše u kojoj žive naši nevidljivi dvojnici. San iz nač izvlači sve potisnute djelove realnosti koje smo selektivnim zaboravom ostavili da slobodni lutaju i traže mjesto gdje će se ispoljiti. Ali on nije samo izvor naših života, on je utočište demona i anđela čuvara koji nad njim bdiju, i dokaz da je naša duša ovaploćena našim mnogostrukim životima. Za Bergmana, san je inspiracija, grotlo njegove kreativnosti i mjesto nekog lakšeg opstanka, kojem iskreno vjeruje. "Nalazim se u jednom džinovskom, stranom gradu. Idem u onaj dio grada u kome se nalaze zabranjene stvari. To nisu čak ni neki mračni kvartovi za zabavu, već je još gore. U njemu su zakoni stvarnosti i pravila društvenog života ukinuti. Sve se može dogoditi i sve se događa. Stalno sam iznova sanjao taj san. Ono što me je srdilo, bilo je to što sam stalno išao ka zabranjenom delu grada, ali nikada nisam stizao. Uvek sam uspevao da se probudim ili promenim san." U ovom radnom dnevniku za film "Tišina" (The Silence1963), ističe prednost sna nad realnošču, on živi u snu a onda ga pretače u njegovu vjerodostojnu predstavu na javi. Film oslikava njegove snove na jednostavan način, ili nam se samo tako čini. Bergman ima sposobnost da kompleksnost života svede na jedan pravac, na koji ispušta subjektivne impulse koji nam ih približavaju u procesu projekcije - identifikacije. Tada sve djeluje tako jednostavno, njegovim rješenjem i prihvatanjem života u svojoj cjelosti, na onirički lagodan način. |
