Iako nije posve jasno u koje vrijeme i mjesto je smještena filmska priča, jasno aludira na ostatke plemenskog uređenja.Osvrnućemo se na položaj žene u prošlosti i zato što se i dalje, u „postpatrijarhalnom društvu" mogu vidjeti destruktivni stereotipi o figuri žene.¹ Za te stereotipe, Balkan je pogotovu plodno tle. Zbog toga, Aleksić piše: „Nowadays the Balkans are commonly associated with a propensity to chauvinist separatism."² Ovdje treba otkriti da li Nikolić karakterizacijom ženskih likova preispituje norme ili im podliježe? Nikolićev pogled razmatramo kroz prizmu auteur rediteljske prakse, te će se komparirati njegov artistički pogled i pogled većine na ženu datog doba.Osim pogleda društva koji sputava žensko tijelo, treba imati u vidu i profilmske poglede, koji je mahom subordiniraju i opredmećuju.³ Film koji se ovdje razmatra impostira ženu u okrutnom crnogorskom karstu. Takvo okruženje, fizički i mentalno, porobljava ženu. Mora da radi teške poslove, bude pokorna mužu, anulira svoje želje. Iako istorijski izvori svjedoče da je Crnogorka kroz istoriju zbilja bila u katastrofalno lošem položaju, Nikolić ovdje koristi sliku takve žene na suprotan način. Slikom feminiteta preispituje, a možda se i ruga crnogorskoj tradiciji muških junaka.

Jovana i Luka žive na brdu gdje biraju kamen i prave kreč koji prodaju ljudima iz grada. Iako svakog dana mora da nosi korpe ogromnog kamenja i pomaže mužu u mukotrpnom poslu, pa zatim i kuva, sprema za njega, udovoljava mu u svemu...ona je naizgled srećna i zaljubljena žena. Bračni par stalno posjećuju stranci iz grada (kupci, raskalašne žene, nova vlast, lokalni razbojnici i td.) i svaka njihova posjeta muči Jovanu. Vrijeđaju je, siluju, naređuju joj, a uzrok tome je njena „đavolja ljepota", jer pražena nosi svu krivicu.Osim neobičnog muškarca - Petra, koji dolazi u njihovo selo, zaljubljuje se u čistotu Jovanine ljepote i crta ikonu s njenim likom. Jovana često posjećuje i njeguje staru ženu, kojoj takođe mora da udovoljava, glumeći da je neko drugi. Spoznajom senzualne ljubavi i seksualnog zadovoljstva, Jovanin svijet se naprasno mijenja, i muškarac koji ga je do tada determinisao, postaje prepreka.

Crnogorsko društvobilo je podijeljeno „na ljude i žene, pri čemu su čast i poštovanje bili rezervisani za one prve."⁴ Tako opisuju bratstveničku zajednicu koja je postojala u osamnaestom i devetnaestom vijeku na prostoru današnje Crne Gore, a recidivi takvog uređenja vidljivi su i u dvadesetom vijeku. Tada se muž i žena ne oslovljavaju po imenu čak ni kada su sami, a u javnosti ne izgovaraju ni muž, žena, već „da prostite". Ne hodaju, niti jedu zajedno. Njena podređenost očitava se u spuštenom pogledu, pranjem njegovih nogu, ljubljenjem ruku... Sve se to vidi u prvoj polovini filma...J ovana je poslušna mužu i svim muškarcima u selu. Jovana nosi kamen na leđima (jasna rediteljska insinuacija) od kojeg njen muž pravi kreč, a zatim i obavlja kućne poslove. Kao razlogenemogućnosti da budu jednake s muškarcima, Anđelka Bulatović navodi: „Na položaj i vaspitanje žene u Crnoj Gori uticalo je više faktora. Jedan od primarnih je stalno ratovanje i ratničko ustrojstvo Crne Gore i Crnogoraca. Drugi određujući faktor je bratstveničko-plemenski način života i shvatanja u rodovsko-plemenskoj Crnoj Gori. Ništa manje značajan bio je i uticaj vastočne crkve i njenih kanona, koji su biblijski poimali ženu pod vlašću muža."⁵ Sva prava i volja žene bili su sadržani u volji muškarca, najprije oca i brata, a kasnije muža. Mada se na crnogorskom primjeru to može proširiti i na bratstvo, pleme...U narodnoj svijesti živo je shvatanje o ženi kao predmetu svojine društvenog kolektiva u rodovskom društvu i ženi kao svojini muža u privatnosvojinskom društvu.⁶ Upravo je to suština patrijarhata prema Žarani Papić: „Društva koja su 'patrijarhalna' u prvom smislu obično su takva i u drugom smislu, budući da dodeljivanje apsolutnog autoriteta muškarcu u privatnom/kućnom domenu implicira takvu polnu asimetriju u kojoj, je žena rangirana kao 'niže' ili nesposobno biće ne samo u privatnom već i u javnom domenu." Dodatno ih obezvrijeđuje ako ne rode muško potomstvo; zbog toga Jovana obećava Luki da će mu roditi sinove.Vuk Karadžić je o odnosu polova u tadašnjoj kulturi zapisao sljedeće: „Kod sviju Srba žene su jako potčinjene muževima, a u Crnoj Gori drže ih gotovo kao robinje (...) Mlad čovijek i žena ne smiju ništa jedno s drugijem govoriti pred drugijem ljudima, jer bi to bilo nepristojno. Isto tako žena ne smije svog muža nazvati imenom već kaže samo>on<"... „Neizgovorenost" žene u filmu je takođe pokazana, osim nominacijom, kada je Luka ljudima predstavlja sa „moja žena, da prostite".I u bližoj crnogorskoj istoriji vidljiva je borba ostataka plemenskog poretka i razvijenih institucija nastalih na temelju privatne svojine. Pritom, ovdje dobro vidimo i bricolage sposobnost patrijarhata, kako je naziva Svetlana Slapšak, ukazavši kako se lako „pripitomio" i u jugoslovenskom socijalizmu: „Patriarchy was happily digging its own way through the softened ideological tissue into practices and new forms of ideology." I kroz prizmu socijalizma u kojem je film nastao, odnosno procesa repatrijalizacije, aktuelan je po pitanju ženskog rada u privatnoj sferi.