Neil Patrick Jordan , poznati irski režiser i novelista , rođen je u Sligo Okrugu 25. Februara 1950 godine. Obrazovao se u St. Paul's Colledge u Raheny-ju , dok je univerzitet završio u University Colledge u Dublinu , odsjek za Istoriju i englesku literaturu. Prvu zbirku kratkih priča - "Nights in Tunisia" je objavio 1976. godine. Radio je kao pisac , u teatru i kao kreativni saradnik John Boormana pri snimanju filma Excalibur (1981.) , sve do svojeg prvog filma – Angel iz 1982. godine , dok je svoj prvi Hollywood-ski film High Spirits režirao 1988. godine. Za njegovu karijeru se može reći da je bila skoro pa paralelna , po sreći , sa Britanskom filmskom industrijom tokom '80-ih godina. Njegova prva dva filma su ostavila izuzetan utisak , dok je njegov treći film , Mona Lisa utvrdio njegovu reputaciju kao veoma osobenog i vizionarskog režisera. Krajem te decenije i Jordan i Britanska filmska industrija su "ostali bez goriva". U poređenju sa Jordanovim početnim djelima , njegovi Hollywoodski filmovi High Spirits i We're No Angels se mogu opisati kao pretjerano komercijalni , prosječni i bez ideja. Može se reći da se uspio povratiti u ranim devedesetima filmom The Crying Game , koji je imao nevjerovatan finansijski uspjeh i koji je nominovan za 6 Oscara (osvojivši samo Oscara za najjbolji orginalni scenario). Jordanovi mainstream projekti su, iako izuzetno stručno odrađeni bili generalno razočaravajući, za razliku od ličnijih projekata u koje se sa strašću unosio i koji su bili konstantno izvanredni.

Jedna od odlika Jordan-ovog filma je prikazivanje mogućnosti , da nam nešto poznato ostran, a samim ostranjivanjem proispituje naše pretpostavke oko prirode svijeta. Svi njegovi filmovi se, na neki način, vrte oko ideje da je stvarnost kompleksna i sa više slojeva. Likovi iz Jordanovih filmova često zalaze u neke druge (može se reći i košmarne) svijetove koje moraju razumjeti , prije nego ih odbaciti upravo zato jer su to nepriznate , nepoznate dimenzije stvarnosti. Postoje likovi koji su uhvaćeni u svoje "noćne more" koje prijete da ih unište i pokazuje nam njihove reakcije na te svijetove u koje su uvučeni . Ideju za svijet noćnih mora najjviše je proširio u filmu The Company of Wolves (1984) , filmu koji revizira priču o Crvenkapi na izuzeno bizaran način kombinacije bajke, gotskog horora pa do Frojdovske psihoanalize koja otkriva razne kinematografske uticaje (od Cocteau-a pa do Hammer horror filmova ) . Ovaj film potpuno osporava "lažnu" podjelu između stvarnosti i mašte (fantazije) tako što ih djeli u dva svijeta – "Stvarni svijet", svijet u kojem se nalazi djevojčica koja leži u krevetu i "Svijet Snova" , svijet Rosalean i njene bake, smješten u magičnoj šumi . Na kraju ovog ostvarenja , barijera između svijetova je uništena i vukovi iz snova ulaze u spavaću sobu djevojčice kroz sliku i prozore. Film je prepun simbola koji se odnose na seksualnost i rađanje.

Breakfast on Pluto (2005)
Režiser/Producent/Scenarist – Neil Jordan
Scenarist – Patrick McCabe
Producent – Alan Moloney
Producent – Stephen Woolley
Direktor fotografije – Declan Quinn
Uloge:
Cillian Murphy – Patrick "Kitten" Braden
Liam Neeson – Father Liam
Stephen Rea – Bertie Vaughan
Brendan Gleeson – John Kenn

Cillian Murphy u ovom filmu igra Patrick "Kitten" Braden-a , transvestita iz malog fikcionog pograničnog grada u republici Irskoj. On je tajni sin lokalnog sveštenika (Liam Neeson) , koji je ostavio

svoju služavku trudnom i, poslije rođenja , bebu poslao na usvajanje kod hraniteljske porodice. Odrastajući u '60-im i '70-im godinama , "Kitten" šokira sve oko sebe sa svojim ponašanjem i oblačenjem u žensku odjeću. Kako je opsjednut identitetom svoje majke(za koju jedino zna da liči na američku filmsku zvijezdu Mitzi Gaynor) , kreće u potragu za njom i , konačno dolazi u London. Poslije različitih poslova na koje je primoran i nakon odlaska u jedan noćni klub , završava i u zatvoru zbog sumnje da je pripadnik IRA-a (Irish Republican Army) . Poslije ponovnog susreta sa ocem saznaje identitet svoje majke i kreće u potragu za njom. Eventualno je nalazi ali odlučuje da ne oda svoj identitet – tj. da je on njen sin.

Kako se može reći da je film jedan način bijega od stvarnosti , u filmovima Neil Jordana publika nije jedina koja bjezi iz stvarnosti , već i sami likovi unutar filmova. Kako se radnja u Jordanovim filmovima često zbiva u Irskoj , tako se radnja odnosi i na nasilje nastalo podjelom iste i , samim tim se njegovi likovi često sreću sa nasiljem skoro svakodnevno ; neki mrze pomisao na korištenje nasilja ali ga opet koriste kao način za postizanje cilja, dok neki "pobjegnu u drugi svijet" ili postaju histerični u prisustvu nasilja ( Breakfast on Pluto). Često se priča čini kritičarima, samo kao priča bijega a zapravo se to Jordan igra sa našom percepcijom socijalnih normi – roda i seksualnosti , dok u isto vrijeme izvrće i istorijske činjenice da bi mu i one u obogaćivanju filma pomogle. Kako se "Breakfast on Pluto" koristi rodom i nasiljem kao načinima da se pobjegne iz stvarnosti , tu se i vidi sličnost sa nekim od radova Judith Butler (neke od teza koje objašnjava dekonstrukcijom rodova i samim prikazivanjem svijeta , tj. stvarnosti kakva bi bila kada bi došlo do poništavanja nekih normi u koje društvo vjeruje).

Naravno, Breakfast on Pluto, se koristi transvestizmom kao načinom bijega. Patrick Braden se, u filmu, prikazuje kako se šminka i oblači u odjeću svoje hraniteljske porodice; brzo se i nauči da to nije samo radoznalost povodom polova (po Butler-ovoj inverziji normi, "osoba je ženskoga pola samim time što nije muškoga pola"; Butler , Gender Trouble) . Kada Patrick saznaje da mu majka naliči na Mitzi Gaynor , informacija postaje skoro pa previše bitna i značajna za njega , sa obzirom koliko je vremena proveo u svom svijetu mašte kao Kitten (jos uvjek nedefinisana kao ličnost); tako da koristi svoj lažni lik žene, lik Mitzi Gaynor, zajedno sa likovima perfektne ženstvenosti i majčinstva (kakve ih obično stvara napušteno djete o majci) i od svega ovoga stvara idealnu ženu od koje se rađa Kitten. U početku Kitten je za Patrick-a način igre, uskoro dobija svoje ime i kada dođe do Mitzy Gaynor-inog osjećaja za stil, dobija i svoju ličnost . Na taj nacin, Patrick dobija idealan način da pobjegne od svih okrutnosti oko njega, tako da, koliko god se loših stvari oko njega desilo, Patrick se brine i za smrti prijatelja i za nevolje sa nasiljem, i za nesrećno njegovo rođenje i djetinjstvo; dok , Kitten je tu da bi bila jaka , i zapravo, ona unosi zabavu i hrabrost u Patrickovu ličnost. Kako se ovaj film zbiva u nasilnom periodu Irske istorije , Patrick koristi svoj perkfektni ženstveni karakter kao način bijega od realnosti (zato što je Kitten izuzetno suprotstavljena nasilju , i obično se pretvara da se ne dešava kada dođe u susret sa njime), nekako mu ta ženstvenost daje i snagu da može da učini hrabra djela poput bacanja pištolja kojeg nadje kod svog prijatelja Billy-ja.

Kako je bijeg veoma bitna stavka u filmovima, tako se pokazuje i u filmovima Neil Jordan-a. Jordan koristi pol i nasilje kao teme koje se mogu istražiti sa bijegom u umu. Patrick Braden koristi stari pojam feministickog ideala i stvara sam svoju perfektnu ženu koristeći se sa svojom imaginarnom idejom kakva je bila njegova majka, i uz to koristi ličnost glumice Mitzi Gaynor. Stvorena žena dobija ime Kitten i koristi je za bijeg od svih okrutnosti u životu i prelazi u nju kada želi da pobjegne od dosade i sa kojom na kraju filma potpuno srasta u jednu ličnost ( što se i slaže sa Butler-ovom idejom o dvosmislenosti rodova jer Patrick potpuno prerasta u Kitten na kraju kao socijalni konstrukt a ne kao biološki). Kako Judith Butler kaže – svi smo spojeni našom ranjivošću, što se ističe prilikom tugovanja. Film dolazi do kraja smrću bitne osobe, u ovom slučaju za likove, koji pomoću tuge, zacjeljuju razdore i omogućavaju šansu novog početka i nove zajednice (za Kitten je ova nova prilika – tj. nova zajednica,njena zajednica sa Charlie-jem i bebom).

Nikola LOPUŠINA
Profesor: doc. dr Maja Bogojević
Predmet: Savremena teorija filma
Godina: II