Intervju        SEMIH KAPLANOGLU

Camera Lucida: Kada uređujete svoje filmove, postoje izvrsne promjene u montaži. Tokom procesa snimanja ili pisanja scenarija, imate li na umu rješenja za montažu ili najveći dio toga ostavljate uglavnom montažeru?

Semih Kaplanoglu: Dok snimam, dijelim scenario na nekoliko djelova. Nakon što snimimo nekoliko scena, gledam ih poslije par dana i ako smatram da postoji jaz, iznova snimam te scene. A kada završimo sa snimanjem, mogu reći da, manje-više, imamo već montažni tok koji bude skoro finalni.

Pošto snimamo na 35mm, a ne digitalnom kamerom, pažljivo snimamo sve scene, jer nemamo novca da se vratimo na njih. A ja takav luksuz ne mogu da priuštim. Zbog toga, kada uzmemo materijal koji treba montirati, pokušavamo da ga uklopimo na najbolji mogući način. Imamo i neke scene koje su veoma važne, tako da se odmah nakon snimanja konsultujem sa našim montažerom oko toga da li u sceni nedostaje nešto i da li je potrebno da je ponovo snimimo. Mogu da kažem da je naš montažer od prvog trenutka uključen u proces snimanja filma.

Camera Lucida: U nekim scenama vidimo djelove specifične narodne kulture koja se obično ne prikazuju u filmovima. To su, na primjer, scene iz prodavnice tapiserije, što u potpunosti obuhvata stvarnost koju želite da prikažete. Da li učestvujete u izboru lokacije, scenografiji i onim malim, sitnim, ali važnim momentima u svojim filmovima?

Semih Kaplanoglu: Mogu reći da sam direktno uključen u proces odabira lokacija. Zapravo, prilikom posjete različitim lokacijama, pišem scenario. Možemo isto reći i za glumce. Sve vrijeme tokom pisanja scenarija sam u kontaktu sa njima, jer smatram da je važno da ih uključm u misao i osjećanje onoga što pišem.

Camera Lucida: U filmovima slikate modernu Tursku, sa mnogim njenim manama i vrlinama, koristeći jaku psihologiju, predstavljenu na jednostavan način, više kroz radnje nego kroz riječi, vješto ih spajajući, rijetko postižući na takav način sintezu slike i riječi. Savjet za mlade reditelje - koji je Vaš proces izgradnje likova?

Semih Kaplanoglu: Za mene su najvažnija osjećanja. Prilikom procesa izgradnje likova, stvaramo karakter u koji možemo utkati ova osjećanja. Još jednom moram da spomenem da je najvažnija stvar ono šta je u mom sjećanju. Ono što sam pročitao, vidio, čega se sjećam. I onda postavljam pitanje - kako se moja sjećanja i osjećanja posmatraju u sadašnjosti?

Na primjer, sjećam se kakav sam bio kada sam imao godina koliko i Yusuf u filmu Milk, šta sam osjećao, šta sam doživio i šta ljudi tih godina osjećaju i doživljavaju. Na primjer, u regionu u kojem smo snimali film Milk, imao sam intervju sa oko 700 do 800 srednjoškolaca.

Dugo sam razgovarao sa mladim ljudima, pitao sam ih kako žive, šta osjećaju, kakvi su im odnosi sa roditeljima, da li su zaljubljeni - kako doživljavaju tu ljubav, šta misle o događajima u Turskoj, njihovoj budućnosti i budućnosti naše zemlje i pokušao sam da ih razumijem. Mladim režiserima mogu da preporučim sljedeće: nikada ne smiju da zaborave da je film umjetnost građenja, vremena, a ne samo umjetnost koja je stvorena kroz zvuk i sliku. Takođe bih mogao da im savjetujem da nikada ne budu zadovoljni onim što su postigli i da ne zloupotrebljavaju slobodu koju nudi digitalni svijet.

Camera Lucida: Zašto još uvijek snimate na 35 mm?

Semih Kaplanoglu: Prije svega, to je najbolji metod koji poznajem. Drugo, disciplinuje me. Treće, još uvijek nisam ubijeđen da digitalno predstavlja ili može predstavljati dio kinematografije. Prilikom snimanja jednog dijela filma Grain u Americi, otkrio sam da je čak i danas oko 55 odsto filmova u Hollywoodu snimljeno na 35 mm. Mislim da će se kinematografija opet vratiti na 35 mm.

Camera Lucida: U svojoj trilogiji opisujete životni ciklus - djetinjstvo, adolescentnost i srednje doba, te dileme i pitanja sa kojima se suočava glavni lik Yusuf. Da li možete ukratko da opišete šta želite da prikažete ovom trilogijom ili, konkretnije, gdje ste našli podsticaj za takvu trilogiju?

Semih Kaplanoglu: Nagon koji je bio indikator u pisanju scenarija za trilogiju bila su pitanja koja sam počeo sebi da postavljam negdje sredinom svojih četrdesetih godina. Počeo sam da se pitam ko sam ja, odakle dolazim, kuda idem, šta je moja prošlost, a šta sadašnjost, koja su moja sjećanja, da li i kako se odvija proces postojanja čovjeka, kako se oblikujemo, i koliko života čovjek živi tokom svog života, tj. koliko Yusuf-a ima u liku jednog Yusuf-a. Ova pitanja su me prisilila da počnem da pišem ovu trilogiju.

Camera Lucida: U jednom od svojih intervjua, kažete da su ljudi zaboravili da pogledaju sami sebe. Da li biste mogli da razjasnite ovu misao?

Semih Kaplanoglu: Rekao sam to, jer mislim da u vremenu u kojem živimo ljudi razdvajaju cjeline na djelove, uključujući i njihovo vrijeme. Tj. imamo radno vrijeme, vrijeme za zadatke, ljubav, vrijeme za spavanje... Mislim da smo prestali da živimo u vremenu koje stvara priroda i prihvatili vrijeme koje stvaramo mi sami; tu gubimo dodir sa prirodom. I uglavnom radimo ono što od nas ego zahtijeva i mislimo da je to naša sloboda. U većini slučajeva mislimo da smo srećni i slobodni zahvaljujući stvarima koje nisu dio naše suštine. Drugim riječima, ako kupim ovo, biću srećan, ako živim u tim i tim uslovima, biću slobodan. Međutim, sve ove stvari nisu dio naše suštine. Ljudi ne pokušavaju da upoznaju sebe i zato mislim da u našim srcima i u našim očima postoji nevidljiva zavjesa koje nismo svjesni. Po mom mišljenju, čovječanstvo današnjice nalazi se u velikoj duhovnoj zabludi. Iz tog razloga, smatram da današnja umjetnost treba još više da podsjeća ljude na vrijednosti koje zaboravljamo. Nažalost, u današnjem svijetu, ni umjetnost ni filozofija nisu visoko rangirani u životu ljudi.

Camera Lucida: Čuveni turski pisac Mario Levy, prilikom posjete Staroj skopskoj čaršiji, rekao je: „Posjetio sam mnoge gradove širom svijeta, ali ovo je prvi put da se osjećam kod kuće kada sam u inostranstvu“. Kako doživljavate Skoplje?

Semih Kaplanoglu: Ovo je moja četvrta posjeta Skoplju. Svaki put kad sam ovdje, naročito u starom dijelu grada, osjećam se kao kod kuće. Dok se, svojoj kući u Turskoj, više ne osjećam tako jer ne posjeduje istu autentičnost kao stari dio Skoplja. Na primjer, jutros, kada sam izašao iz hotela da malo prošetam, osjetio sam miris koji je očigledno bio iz domaćinstava koja se griju na drva. Mi u Turskoj više nemamo taj miris jer se sva domaćinstva i postrojenja već zagrijavaju prirodnim gasom. Taj miris me je obuzeo i vratio u djetinjstvo. Na primjer, trilogiju Yusuf-a smo lako mogli da snimimo u Skoplju. Mislim da bi se, posebno sada, takva kontradikcija i tenzija, ako je mogu tako nazvati, između starog i novog karaktera grada, lako uklopila u priču filma Mlijeko

Dejan Trajkoski
FOTO: Ana Opacik
Prevod: Nina Bukilić