Debitantski dugometražni igrani film reditelja Ivana Marinovića Igla ispod praga (Black Pin) premijerno je prikazan u okviru takmičarskog programa 22. Sarajevo film festivala i nastavlja svoj buran festivalski život najuspješnijeg, ali i najuzbudljivijeg dugo-metražnog post-jugoslovenskog crnogorskog filma, osvajajući nagrade na raznim međunarodnim festivalima, a očekuju ga i mnoge međunarodne bioskopske premijere.

Igla ispod praga, za koji Marinović potpisuje i scenario, je istovremeno urnebesna komedija i intimna drama o stanovnicima malog sela na živopisnom mediteranskom poluostrvu crnogorske obale, koji žele da prodaju veliku zemlju i time riješe sve svoje probleme. Jedina prepreka na njihovom putu je tvrdoglavi pop Petar koji odbija da proda svoj dio. Minucioznom, sofisticiranom i pažljivo konstruisanom mise-en-scènom, uz sjajnu filmsku ekipu, film uspješno slika kontradikcije crnogorskog društva: od tradicionalnih običaja – sekularnih i klerikalnih, infantilne naivnosti i sujevjerja, do patrijarhalnog mentaliteta i lažnog morala 'urbanog kapitalizma', sudar "starog" i "novog" svijeta, oba obilježena licemjerjem, narcisoidnošću i korupcijom "novijeg branda". Snimljen je u koprodukciji Adriatic Westerna, EED productions, Ministarstva Kulture Crne Gore i Filmskog Centra Srbije, a snimanje su pomogli i Turistička Organizacija Herceg Novi i Luštica Bay Montenegro.

Razgovarala sam sa Ivanom Marinovićem o filmskom autorstvu, lokalnom i međunarodnom produkcijskom kontekstu, snimanju filma u teškim balkanskim uslovima, sadašnjosti i (eventualnoj) budućnosti crnogorske kinematografije, reakcijama publike, nomadskom životu i novim planovima, nakon njegovog povratka iz Los Angelesa, gdje je film promovisan kao crnogorski kandidat za Oskara i gdje je uspio privući pažnju mnogih medija, ali i članova Akademije u punoj biskopskoj sali.

CL: Sa svojim prvim dugometražnim igranim filmom, Igla ispod praga, postigao si veliki uspjeh, zapravo najveći uspjeh dugometražnog crnogorskog filma do sada: film ima buran festivalski život, nedavno si se vratio iz Holivuda, gdje si nominovan kao crnogorski kandidat za Oskara. Da li si ikada pomislio da će tvoj prvi dugometražni film biti crnogorski kandidat za Oskara?

I. Marinović: Iskren da budem, jesam, jer se isproducira toliko malo filmova godišnje da tu kriterijumi nisu previsoki. {niftybox background=#afdeb2, width=360px}Međutim ono što me iznenadilo je reakcija članova američke akademije. Bile su mnogo bolje nego što sam mogao da zamislim. Otišao sam tamo sa kompleksom niže vrijednosti znajući da su u istoj grupi filmova "Neruda", "Fuocoammare" i "Elle", a vratio sam se sa potpuno novom percepcijom i sebe i svog filma. Ljudi tamo su zaista zavoljeli film i zaista smo imali šansu da uđemo među devet.{/niftybox}

Ništa od toga ne bih znao da nisam angažovao dobre publiciste koji su napravili dodatnu projekciju na kojoj sam upoznao 20-tak članova akademije. Nekim od njih smo bili i u top 5 za ovu godinu. Problem je bio što nam je novac za kampanju došao kasno, potom je uslijedio Thanksgiving i na kraju smo imali svega 5-6 dana za realnu kampanju. Da smo imali budžet i vremena za još 2-3 projekcije, imali bi odlične šanse za shortlistu. Ali stihijski skupljati novac i praviti stihijsku kampanju ne može da donese rezultat koji bi bio monumentalan za crnogorsku kinematografiju. Kinematografije u regionu po automatizmu dobiju pošten budžet za taj dio kampanje, ja sam morao da se bavim fund-raisingom mjesec dana i time smo izgubili dragocjeno vrijeme. U svakom slučaju iskustvo i poznanstva koja sam stekao u Los Anđelesu će mi sasvim sigurno značiti u nastavku karijere. Upoznao sam nekoliko executive-a velikih studija, održao master class predavanje na prestižnom Chapman Univerzitetu, upoznao nekolicinu sjajnih agenata, i imao zadovoljstvo da pohvale dobijam od ljudi koji su radili sa Samom Peckinpah-om, Orsonom Wellsom, Ridley Scott-om, i mnogim drugim velikanima.

CL: Komedija (posebno black) je jedan on najtežih žanrova za snimiti, a ti si se usudio snimiti upravo to, iako se film odupire strogim žanrovskim klasifikacijama. Kada si odlučio da snimiš komediju?

I. Marinović: Autentična komedija dolazi iz bijesa, ljutnje i čemera prema društvenim i drugim životnim okolnostima. Kad se osjetiš bespomoćnim u odnosu na sredinu, život ili samog sebe, jedino što možeš da uradiš da bi ostao normalan je da okreneš sve na ironiju, sarkazam, satiru i sveopštu zafrkanciju. Balkanski narodi nisu slučajno majstori u tome. Humor nam je omogućio da preživimo i da koliko toliko sačuvamo nekakvo mentalno zdravlje. Ljudi se često prevare pa pomisle da su pisci komedija vedri i veseli ljudi. Ako su dobri pisci oni skoro nikada to neće biti, biće uvijek cinični i ogorčeni. Ako ima dovoljno bijesa u biti, komedija će biti dobra. Ako tog bijesa izostaje, to će biti površna stvar.

Ono što moj film čini manje žanrovski određenim je što sam ja uz komediju, koja je iznad svega stvar intelekta, upleo i puno intime i emocija. Pa se film kreće između ta dva pola od situacije do situacije, i dozvoljava ti da uz smijeh osjetiš i stepen identifikacije sa likovima u priči. Praviti takav film je zaista delikatan posao, nema sigurnosti da ćeš uspjeti jer nemaš žanrovskih okvira koji ti pomažu. Mina Đukić je nakon premijere napisala - "ko se na početku smije iz grla, na kraju će iz stomaka". I toj spoznaji sam zahvalan. Jedna kritika iz Makedonije je konstatovala da je "Igla ispod praga" smiješna drama i ozbiljna komedija. Sve kritike su to prepoznale, a ja sam dosta zadovoljan kako smo izveli to balansiranje. Nikola Ristanovski je, na kraju, možda i najprecizniju izjavu dao u tom kontekstu - da život nema žanr, a mi smo slikali život.

CL: Već sami prvijenac donosi, osvježujuće prepoznatljiv, jasno izgrađen autorski stil. Iako smješten u crnogorskom kontekstu, sa lokalnim temama, tvoj film se razlikuje od bilo kog filma snimljenog u post-jugoslovenskoj crnogorskoj kinematografiji. Koliko je tvoje međunarodno obrazovno iskustvo bilo značajno za formiranje tvog autorskog, idiosinkratičnog izraza?

I. Marinović: Mislim da je izuzetno uticalo, tek u Pragu sam postao izložen fantastičnoj češkoj filmskoj tradiciji. Iznad svega, bilo je lijepo živjeti u Italiji i Češkoj, jer su to zemlje koje nisu podlegle kiču kao Balkan. Njihova tradicija kulture ih je od toga mnogo više zaštitila. Mi smo u tom smislu potpuno izgubljeni.

Prvog dana na FAMU sam pogledao dva filma "Obhod na korze" Jana Kadara i Elmara Klosa, i "Lasky jedne Plavovlasky" Miloša Formana, i bio sam potpuno oduvan snagom, poetičnošću, jezikom i humorom tih filmova. Potpuno sam se predao toj školi i tim mentorima, i to što sam dobio zauzvrat je neprocjenjivo. Ono što je vjerovatno najbitnije je što su me spremili na veliku fleksibilnost u pravljenju filmova. Dali su mi zanat u rukama sa kojim mogu da se prilagodim produkcijskim neuslovima u Crnoj Gori i da izvučem maksimum iz toga što može da se nađe i dobije. Zbog toga sam srećan što Igla ispod praga izgleda kao bogat i raskošan film. Mi smo ga snimili za sitne pare, i produkcijski je to bio konstantno opasan hod po žici. Ali kad smo kod uticaja, sve više prepoznajem i druge stvari koje su me formirale. Ja sam prije studiranja filma diplomirao industrijski dizajn u Milanu. Tu sam nešto naučio o logici i redoslijedu stvari, pripremama, strukturi i funkcionalizmu i to je postala osnova moje misli u svemu u životu.