Režiser sjajnih, smjelih i nagrađivanih kratkih filmova Majka (2009) i Ram za sliku moje domovine (2006), regionalno najpopularnije TV serije Lud, zbunjen, normalan i pozorišne predstave, koja je postigla rekordnu gledanost u regionu, Žaba, vraća se filmu režiranjem svog dugometražnog prvijenca, Žaba, čiji scenario potpisuje kao ko-scenarista, pored Pjera Žalice. Dirljiv prikaz ratnih trauma, sukoba i pomirenja koji se smjenjuju sa intenzitetom koji diktira Zeko, film prikazuje post-ratnu realnost bez uljepšavanja, ogoljenu, svedenu. Zeko, oboljeli od PTSD i inspirisan kratkom pričom Haruki Murakamija o super-žabi koja spašava Tokio, kreće u nemoguću misiju spašavanja, prvo, svog brata alkoholičara, prijatelja, slučajnih prodavaca, mački, stanovnika Sarajeva i cijelog dehumanizovanog čovječanstva. Kako prodavac knjiga objašnjava uznemirenom Zeku metaforičnost Murakamijeve žabe, “žaba” može biti što god čitalac poželi… Suočavajući se sa kompleksnim i rizičnim zadatkom “transfera” uspješne predstave u film, režiser i scenaristički tim pišu novi filmski scenario, kako bi izbjegli adaptacijsku zamku, dodajući nove motive i stvarajući novi filmski tekst sa rekonstruisanom glumačkom sinergijom, zadržavajući inter-tekstualnu sugestivnost i snažnu dramsku tenziju između protagonista predstave, istovremeno uspješno se noseći sa ograničenim filmskim prostorom enterijera brijačnice, najviše zahvaljujući spretnoj i efektnoj mise-en-sceni, brljantnoj fotografiji i maestralnoj glumačkoj ekipi.

Film je osvojio nagradu publike na ovogodsišnjem Sarajevo Film festival i bronzanu nagradu Kamera 300 za fotografiju na Međunaradnom festivalu Manaki Braća u Bitoli.

Elmir Jukić, rodjen 1971. godine u Sarajevu, diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Režiser je i pozorišnih predstava i TV serija, među kojima je i, najpopularnija u regionu, Lud, zbunjen, normalan. Objavio je nekoliko tekstova u bosanskohercegovačkim magazinima. Predaje režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Njegov rad u filmskoj režiji uključuje filmove: Žaba (2017), Majka (2009), Ram za sliku moje domovine (2006), Čovjek koji je kuću zamijenio za tunel (1998).

Camera Lucida: Nakon deset godina izvođenja predstave grandioznog uspjeha Žaba na sceni Kamernog teatra 55,  koja je 10 godina punila sale, dramski tekst Dubravka Mihanovića dobio je oblik filmskog scenarija koji potpisujete Vi, režiser i predstave i filma, i Pjer Žalica. Kakav je bio timski rad na scenariju?

Elmir Jukić:Harmoničan! Nas dvojica smo prošli razne faze; kad sam upisao režiju, Pjer je bio asistent na predmetu. Danas je on dekan akademije a ja docent na režiji. U međuvremenu, dok su se dešavale te akademske karijere, sarađivali smo skupa na nizu projekata i jako se dobro razumijemo.  Rad na “Žabi” je bio vjerovatno najkraći put do snimajuće verzije scenarija, mislim da je verzija koju sam snimao treća, s tim da su promjene u odnosu na prvu vrlo male.

Camera Lucida: Pretpostavljam da je u osnovi ideje za film postojala i namjera da ovu dirljivu ljudsku priču vidi što veći broj gledalaca, ograničen samom definicijom pozorišta?

Elmir Jukić: Između ostalog i to je bio jedan od razloga. Drugi, meni važniji, je bio taj što sam jako vjerovao u važnost i snagu priče, u mogućnosti kretanja unutar prostora koji postoji u drami, a u predstavi ga se nismo ni dotakli. Na kraju, pozorište živi onoliko koliko se predstava igra, s filmom je priča drugačija.

Camera Lucida: Ipak, ovo je predstavljalo težak, kompleksan, čak i rizičan zadatak, a pritom se radi i o Vašem prvom dugometražnom igranom filmu. Šta je bilo najteže, a u čemu ste najviše uživali?

Elmir Jukić: Najteže je bilo krenuti ispočetka, od nule, odmaći se od projekta koji smo već jako uspješno uradili u pozorištu i napraviti – film, entitet za sebe. Bilo mi je jako važno da se vratim u dramu Dubravka Mihanovića i krenem iz drame, a ne iz predstave, pisati scenario. Nisam želio snimati predstavu! 

Mislim da je to bila presudna odluka i ne znam u čemu sam više uživao, u procesu pisanja scenarija ili u snimanju tokom kojeg sam svakodnevno dobivao potvrdu da su odluke koje sam donio još na početku procesa bile ispravne. Nisam se bavio adaptacijom predstave za film, nije to bio takav proces. To bi mi bilo jako dosadno, ne bih istu stvar prolazio dva puta.

Camera Lucida: U filmu izlazite iz brijačnice u eksterijer, što je prilagođeno filmskoj formi, broj glumaca se penje sa četiri na devet maestralnih glumaca. Kako ste radili na tome – na “doradi” filmskih likova koji ce dočarati više filmsku, nego pozorišnu atmosferu?

Elmir Jukić: Možda je najbolja ilustracija potupak koji sam primjenio gradeći lik Švabe. 

Pošto se radi o kukavici koji je iz svake ozbiljne situacije pobjegao, ni sa jednim problemom se nije suočio, prešutio je sve što nije bio primoran da izgovori, napisao sam cijeli niz scena u taksiju u kojima vidimo da ono kako on predstavlja svoju ulogu u premlaćivanju starca naprosto ne odgovara istini. Ako smo dobronamjerni, pomislili bi da Švabo uljepšava istinu, a ako svijet gledamo zrelo zaključili bi da Švabo laže. Kada se u brijačnici suoči sa siledžijom, zapravo dobija konkretnu šansu da nešto promijeni, da prvi put u životu ne bude gmizavac. 

Švabo se takođe mora suočiti sa svojim demonima, ali ne kroz prepričavanje problema, koje s obzirom na njegov karakter nema vjerodostojnost, nego kroz konkretnu i živu dramsku situaciju koja se dešava u prezentu. Mislim da smo u filmu njegov lik mnogo uspješnije zaokružili nego u predstavi.

Camera Lucida: Osim likova i glumaca, neki motivi su zadržani, a drugi dodani ili su drugačije tretirani u filmu?

Elmir Jukić: To je dio tog novog, “idemo ispočetka” procesa. Bile su mi važne dvije stvari: da dodatno izgradim veze između likova, ali i da ih dodatno “opteretim”, svakog iz njegovog problema i karaktera. Tako da Braco ima i zdravstveni problem koji je direktna posljedica odluke da krije da je ostao bez posla, Zeko pored svog problema brine i o mački; otjerao ju je par puta iz radnje pa osjeća odgovornost za njeno stradavanje, Švabo se iznenadno susreće sa siledžijom koji je na početku filma prebio starca. 

Bracina bolest će biti most koji će na kraju snažno sugerisati da će se braća pomiriti, prevazići problem. Mislim na zadnju scenu u kojoj Zeko od prodavca kupuje knjigu o ljekovitom bilju, tražeći neki lijek za brata. “Žaba” je vrlo tanana priča, sve je na mikro nivou pa sam pokušao tražiti, kopati po likovima, po svim onim epizodama koje se spominju i važan su dio priče, a nikad se ne vide.

Camera Lucida: Čuveni i veliki Emir Hadzihafizbegovic izjavio je da on, uprkos raznim glumačkim iskustvima, nikad nije prešao iz  lika pozorišnog komada u film (da nije igrao isti lik u pozorištu i na filmu). Bio je maestralan, po ko zna koji put. Kako je tekao njegov proces prilagođavanja filmu?

Elmir Jukić: Emir je veliki glumac, da je u nekom većem jeziku, a ne u ovom našem malom, sigurno bi do sada imamo Oscara. Snažno se borio za svoju ulogu, jako mu je bilo važno da Zeku odigra najbolje moguće. Čak smo snimili dvije verzije scene “samoubistva” i kompletan kraj od ulaska prodavača knjiga, sve u namjeri da provjerimo da li možemo bolje i kompleksnije od ono što igramo u pozorištu.

Camera Lucida: Kako je bilo uraditi transfer sa pozorišta na film u smislu estetskog prilagođavanja Vama bliskog teksta, koji savršeno poznajete?

Elmir Jukić: Znao sam da ne želim klasično kadriran film, bio sam uvjeren da kamera mora pratiti junake, biti važan učesnik drame. Stalno u pokretu, živa, “nemirna”. U tom smislu, estetski, “Žaba” je upravo onakva kakva sam priželjkivao da bude.

Camera Lucida: Početak filma, uvodna sekvenca, je za mene jedan od najboljnih početaka recentne regionalne kinematografije u režiserskom smislu (upoznavanje sa likovima, seting eksterijera, brzina i rad kamere, planovi…) – ta dirljiva sekvenca će ostati upamćena kao efektan, in medias res, prikaz tranzicione, depresivne, ratom opustošene regije… Bosne, u ovom slucaju, Sarajeva. Da li je takav početak zamišljen već u scenariju ili je došlo do izmjena u montaži?

Elmir Jukić: Bio je tako mišljen ali su neke scene, u ime tempa i ritma izbačene u montaži. Imali smo scenu u kojoj Braco sa ženom izlazi iz stana i u liftu sreće komšiju, koji ga je vidio na ulici, pozdravljao ga ali mu se Braco nije javio. Njegov strah da će ga neko sresti dok tumara po gradu i da će žena saznati da folira kako ide na posao, a zapravo je dobio otkaz, tu postaje totalno realan. Nije prepričan nego doživljen. Ali ta montažna sekvenca naprosto nije trpila deskrpiciju i raspričansot, pa je to parče izbačeno.

Camera Lucida: Film je je dirljiv prikaz sukoba i pomirenja koji se smjenjuju sa intenzitetom koji diktira Zeko, oboljeli od PTSD, što je mene, priznajem, dva puta gledanja filma rasplakalo. Post-ratna realnost je prikazana bez uljepšavanja i mimike, ogoljena, svedena. Čini mi se (previše pesimistički?) da će ratne rane i alijenacija koje su one prouzrokovale još dugo biti zacijelivane?

Elmir Jukić: Na žalost, tako je. Ali ništa ne radi za nas, sve je postavljeno tako da se trauma produži, unedogled. Najbolja ilustracija je činjenica da su tek prije par dana donešene neke od posljednih presuda suda u Hagu. To se dešava 22. godine nakon završetka rata, umjesto da se kompletna priča sa suđenjima završila do kraja 90-tih. Cijeli region bi tako imao priliku da prevaziđe ratnu traumu davno. Ovako, kad vas svakodnevno iz svih oružja bombarduju pričom o trenutinim procesima, presudama, ratnom zločinu, žrtvama i masovnim grobicama, teško je odmaći se od tog iskustva i krenuti dalje. S druge strane, ni vladajućim politikama ne smeta da svako malo mobiliziraju birače oko “nepoštenih i neprincipjelinih” presuda.  Ratna trauma je u cijelom region postala ozbiljna poliitička alatka.